Gdje je Jugoslavija? Pitao si me za vrijeme jednog kišnog popodneva u Londonu. Kiša je ovdje neprestana nekad mi se čini ali volim je, taj dan padala je kiša. Ulazio si u hodnik sa kišobranom koji se cijedio na pločice krem boje koje sam sama odabrala sjećam se i tog dana kao i ovog kad si me pitao gdje je Jugoslavija? Taj dan pamtim jasno i pamtit ću dok sam živa. Bio je to običan dan. Alarm je zvonio u 4 ujutro, za pola sata sam bila u podzemnoj, na poslu medicinske sestre u bolnici Sv.Karoline u južnom dijelu Londona. Lijepo naselje, dobar posao, normalna žena. Jedna obična žena u plavom kaputu, crvenih cipela, plave kose koja nosi jednu crnu torbu elegantno našminkana, miriše na Dior koji je dobila od svog muža za rođendan. Tako jednostavne stvari koje obični ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Nekad sam hodala ulicama Londona i smrdila sam. Smrdila sam doslovno na znoj a onda na strah. Ljudi smrde na strah. Ti to nikad nisi osjetio i nisi osjetio ni onog dana kad si me pitao gdje se nalazi ta prokleta zemlja. Taj dan padala je kiša, Bože moj svi se žale na kišu, sjećam se svoje popodnevne pauze i čaja koji se ovdje ispija na litre, ogromnih kolača koje smo uvijek imali na stolu i one suhe smo bacali svaki dan po jednu malu gomilu. Gomila žutih šnita u kojima se vide grožđice, bademi, žele bombone. Sjećam se i svojih dana kad sam jela kesicu grožđica na dan jer nisam sebi mogla kupiti više od toga. Na poslu sam jela kolače, prave kolače, komentirala bi recept, nalazila propuste i hvalila pečenje i način pripreme, sudjelovala sam u praznim razgovorima i uživala svaki put pa i taj dan nije bio izuzetak. Jednom mi je jedan srpski vojnik pričao kako će mi napraviti bebu, odsjeći glavu i poslat je mojima da vide šta rade sa hrvaticama koje se jebu sa muslimanima o svemu je pričao taj dječak od 17 godina sa nožem u ruci iznad mene a ja sam slušala. Slušala sam nakon toga brojne londonske razgovore o vremenu, kolačima, čaju i tko je s kim spavao na poslu. Uživala sam u tim razgovorima najviše-Ljudi ne shvaćaju kako su ti prazni razgovori bogati nijansama samo ako istinski čujemo šta nam govore. Promatrala bi svoju šeficu nesigurnu u sebe u sitacijama kad je bio njen red da donese kolače i samo tada bi ona pokazala svoju nesigurnu, ranjivu i izloženu stranu kritikama drugih žena i pohvalama vječno gladnih muškaraca. Ona je tad bila istinska domaćica, majka i žena poput svih nas ostalih koja je napravila kolač jer postoji red i dogovor oko čaja i kolača. Sramota od kupovnog kolača nije dolazila u obzir. Bilo bi strašno nepoštovanja londonskih dama u bolnici Svete Katarine da jedu kupovne kolače pa svaka jednom u deset dana mora da napravi kolače i da servira čaj. To je istinsko natjecanje gdje naše profesionalne uloge nemaju vrijednost, ne donose prolaz, nikoga nije briga i u tome uživam. Uživam u normalnim stvarima jer su mi nenormalne previše poznate, previše i zato sam ih izbrisala. Sjećam se i tog dana kad sam šetala ulicama Londona jer u prihvatilištima nije bilo mjesta i kako sam očajno htjela da nađem izlaz ali osjećaj kako me nitko ne vidi je bio veći od svega što sam upoznala u životu. Nedostajao mi je srpski vojnik u podrumu moje kuće kako priča sa mnom. On me vezao, hranio, dirao i gledao. U Londonu me nitko ne gleda. Nitko me nije ni vidio kad sam iz kolone izbjeglica koju ste posipali cvijećem i hranom išetala. Jednostavno sam izašla iz kolone. Taj dan sam mogla biti nekome u kući. Mogla sam ostati u koloni i odabrati bilo koju obitelj koja je nosila plakate sa pozivima, brojevima telefona, imenima i svim mogućim ponudama Evropskog svijeta-Ja sam samo izašla i nastavila dalje.
Ti to nikad nisi smio saznati ali taj dan si ušao u našu kuću i pitao me gdje je Jugoslavija? Stajala sam u kuhinji, pravila kolač za posao jer bio je moj red i sjećam se ispala je staklena zdjela puna kreme na pod. Razbila se dramatično. Baš dramatično a onda padale su bombe oko mene, pucalo se, razbijalo i ubijalo jedna zdjela puna kreme od šećera i vanilije ne znači za mene ništa. A onda si došao i pomogao mi, rekao da ne diram staklo, da ćeš ti to pokupiti. Da ne diram staklo. Ljubazno od tebe moj dobri čovječe ali meni je držao nož na vratu jedan dječak prije mnogo godina i malo stakla ništa ne znači za moje ruke. Svojim rukama sam pokopala sestru, brata, majku i oca. Jedna zdjela mi ne može ništa sa svim svojim staklom. Pustila sam te da budeš kavalir, da ti za mene obaviš čišćenje opasnog nereda a onda mi je bilo jasno šta si me pitao. Kako da odgovorim? Znaš li konačno? Kako je moguće? I pitanja bez odgovora su se redala u mojoj glavi dok sam čekala da se vratiš iz kupatila nakon što si pokupio sav nered u kuhinji. Moram nešto popiti i otvorila sam votku, stavila led i popila dvije čaše odmah mi je bilo lakše. Alkohol. Jednostavan napitak. Ljudi ne cijene alkohol u svojim domovima. Piju previše ili premalo. Boce čuvaju kao suvenire i za posebne trenutke ali oni nikad ne dođu, umru a ne popiju sve te lijepe boce koje su čuvali u muzejima svojih vitrina. Sjećam se kako su boce moga tate otvarali vojnici i pili, smijali se i slavili a kad bi popili razbili su tati jednu bocu od glavu, tata je pao na pod i trzao se, glava mu je bila krvava a onda je još jedna boca pogodila tatu u lice i umro je. Lice mu se prosulo po podu kao kaša. Sjećam se toga i ne želim da se netko sjeća u moje ime. Nitko ne zna za to i ne znam zašto si me pitao gdje je zemlja u kojoj se sve to dogodilo?
Naš dom u Londonu je lijep. Imamo tri sobe, malo stubište od pune hrastovine, lijepo ukrašene zidove sa slikama mojih poznanica sa likovnog tečaja, našim fotografijama, velikim ogledalom, svijećnjacima i prozorima koji gledaju na vrt prepun zelenila i kiše. Uvijek se čini da pada kiša. Naše naselje je mirno, nema buke, galame i živimo jedan prosječan, normalan život kao par u svojim četrdesetima, radimo na dobrim mjestima, plaćamo zajedničke račune, idemo na večere i putovanja i planiramo obitelj. Mislila sam da te volim jednom davno ali nisam sposobna za to. Ja te poštujem, cijenim i veoma si drag čovjek, dobar muškarac i vidim dobrog oca u tebi jednog dana ali ne volim te. To ti nikad neću reći, dobro je da nisi to pitao. Zamišljam da si me pitao na vratima-Katherine voliš li ti mene? Šta bi ja tebi rekla? Kad bi skupila hrabrosti rekla bi ti ovim riječima-Dragi Sam ja nisam Katherine nego Kata, jedna žena koja je došla u London devedesetih godina iz uništene zemlje, primitivna žena, ona koja je došla iz nemilosrdnog komunizma u liberalizam i demokratiju vaše moderne Evrope koju su sagradili vaši robovi, sluge i zatvorenici. Rekla bi ti kako sam ja dio naroda od tri vjere, sa tri Boga, sa tri prsta i jednim srednjim u koji se najviše pouzdamo a najviše smo ga dobili od svijeta i svih vas na kraju. Ja sam jedna žena iz obitelji od dvije vjere od te tri i zato ih je ova jedna vjera i njeni predstavnici istrijebila iz Bosne, otjerala i pobila. Imam više bogova, politički sam komunista, ljudski sam izbjeglica, nacionalno sam podijeljenja, tjelesno uništena a duhovno prazna. Rekla bi to i otišla. Nemam hrabrosti za tako nešto. Nakon svega u običnom životu ja sam kukavica.
Nakon što sam izašla iz gomile, besciljno sam hodala, satima, danima a onda noćima. Prvi put sam bila pretučena slučajno, iz sreće neki mladići su popili previše i naišla sam na njih, tumarala sam bez cilja, bilo je kasno. Jedan me uhvatio za kosu a drugi udario u lice, treći je skinuo gaće a onda su se prepali i pobjegli, naišao je jedan mladić koji je trčao u kasno jutro sa svojim psom. Policija me odvela u bolnicu i bili su tako ljubazni, taj mladić je bio tako ljubazan, pristojan i obazriv. Ljudi su me nakon mnogo vremena iznenadili a onda sam pomislila da je i moj narod nekad bio takav. Jednom sam pala sa bicikla i ozlijedila koljeno, mama me odvela u bolnicu i svi su bili kao u Londonu, isti miris, iste uniforme, samo drugi jezik. Moj jezik. Sjećam se kako grubo zvuče moje riječi naspram mekih i uvijenih britanskih rečenica koje uvijek zvuče dobro uz ovaj teški naglasak. Sve djeluje civilizirano na engleskom pa čak i moje ime je ljepše. Kata je grozno ime, nikad nisam voljela to ime i nekad iz šale pomislim kako mi je samo rat mogao promijeniti ime a to je istina. U bolnici je doktorica pomislila da sam žena koju je udario partner, muž, ljubavnik. To je bio znak. Ona je prva krenula sa tom pretpostavkom i svidjela mi se. Više nisam bila izbjeglica nego jedna zlostavljana žena, član društva, pričala mi je o mojim pravima i bila su tako lijepa, o mom tijelu, slobodi govora, pravu žena na izbor i išla je u nedogled i nisam je prekidala jer sam uživala u njenoj priči, na kraju te priče predložila mi je da odem u sigurnu kuću. Nisam nikad čula za taj naziv neke kuće i pitala sam je šta je zapravo to a ona mi je objasnila… Znala sam engleski, rekla sam kako sam iz Kanade, moj naglasak je zato čudan, zlostavljao me muž, pregledi su sve to potvrdili, moji ožiljci također i strah me da me ne pronađe i zovem se Katherine, nemam osobnih podataka, nemam ništa. Tako sam počela i vjerovala da ću tako i završiti kao jedna medicinska sestra koja godinama radi u bolnici, imala je lošu ljubavnu vezu o kojoj nikad ne priča a i neukusno je o tome pitati, znaju kako je iz Kanade, obitelj izgubila u avionskoj nesreći za vrijeme odmora u Nici, težak život iza nje o kojem nikada ne priča ali ima divnog momka, zaručnika, živi u lijepom dijelu Londona, dobro izgleda i veoma je poštovana od svojih kolega jer svi jednostavno obožavaju kolače od Katherine i ona je u tome najbolja. Oni ne znaju kako je najbolja u kolačima bila moja majka. Nikad im nisam rekla za njene recepte, upute i sate koje smo provodile praveći božićne kolače za naše komšije, obitelj i poznanike. Komšije su jele naše kolače a onda nas prijavili vojsci, jedan je komšija pljunuo moju majku, jeo je naše kolače iste godine i svinjetinu koju smo ispekli ispred njegove kuće na ražnju. Znam da bi me moje londonske kolegice i kolege isto tako prodale. Prva bi šefica došla i pljunula me. Onda bi medicinski tehničari sa nabildanim rukama punim testosterona i stereoida silovali pred svima, svi bi im navijali, aplaudirali, smijali bi se mojim krikovima i to bi trajalo zauvijek dok ponovo ne postanem izbjeglica, nestala. I uživam u tome što se to ne dešava zasad. Znam da sam mirna jedan novi dan. Londonsko društvo bi se šokiralo da me šefica pljune, bolničari da me siluju a poznanici da prodaju moje podatke o mjestu življenja, adresi i poslovnom odnosu. To bi bilo svuda u tabloidima, svi bi pričali o tome ali ja znam kako moja priča ne bi bila ni najmanje strašna naspram svih ostalih priča iz moje zemlje. Iz raspadnute Jugoslavije o kojoj nitko ne zna. Nitko ne zna da sam odatle došla, da je to moja zemlja, moj identitet i moja prošlost i namjeravam da nitko ne sazna. Čekam da se vratiš i razmišljam o tome kako si saznao, zašto si me to pitao, tko ti je rekao?
Ne želim da izađeš iz tog kupatila i da u meni vidiš silovanu ženu, beskućnicu, parazita koji je došao u tvoju Englesku da jede, pije, živi i radi dok tvoj narod gladuje po ulicama moderne Evrope prepune izbjeglica i građana drugog reda. Nisam ta osoba. Ne želim to da budem u tvojim i tuđim očima a u svojim sam pala odavno, nestala i ne gledam se više. Izvana sam lijepa, znam da si se zaljubio u moje slavenske visoke jagodične kosti, plavu kosu, zdrav osmijeh, prodorne plave oči u kojima si opisao nebo jednom dok smo šetali pored rijeke. Bilo je tako divno s tobom. Nikad se nisam zaljubila u tebe jer mi se uvijek činilo da ćeš me udariti. Uvijek. Jednom sam pomislila za vrijeme neke normalne prepirke da ćeš me udariti, uhvatiti za vrati ili zbosti nožem ali samo si zalupio vrata i prošetao. Vratio si se sa cvijećem. Taj dan pamtim jasno kao i ove ostale dane. Cvijeće. Sjećam se kako mi je palo na pamet da grobovi mojih roditelja nikad neće imati ovakvo cvijeće i rasplakala sam se. Nikad moja sestra neće imati iznad svog kamena ovako divan buket koji sam ja dobila nakon svađe. Ona čak ni nakon rata nema cvijeće… Život je nepravedan. Taj dan sam shvatila da je sve za mene mučenje. Bilo bi lakše da si me udario. Lakše se živi kad čovjek živi loše jer nema grižnje savjesti. Ne bi me progonilo sve loše iz prošlosti da je slična kao sadašnjost ali nije. Moja sadašnjost su beskrajni kolači, čajevi, razgovori, šetnje navečer, ispijanja vina, tečajevi crtanja, lončarije i redovni odmori, plate, povrati od osiguranja i štednje… Imam tako divan život. Jednom si mi predložio da odselimo, da nađemo bolje poslove, sve si bio započeo, htio si više od života, postao si gladan, nezasit a ja sam te promatrala. Nisam pristala na tvoje planove, ostao si u Londonu. Trebamo se vjenčati na jesen, imam divan prsten, mnogo prijateljica kojima si prekrasan i cijenim to što mi je život pružio ali osjećam se nedostojna. Osjećam se kako sam nekome nešto ukrala. Taj osjećaj možda imaju svi koji su nešto izgubili u životu a preživjeli. Taj osjećaj da je na mom mjestu mogla biti neka engleskinja, dama sa genima iz ovih područja, neka prava britanka sa oštrim naglaskom, pjegicama, blijedom kožom i koja voli puding i ima najviše obrazovanje koje društvo ovdje pruža i nudi. Ja sam se zadovoljila sa srednjom školom, imala sam 17 godina kad su me stavili u avion, obavijestili da polijećemo i kad sam jednostavno nestala u masi Londonskih ulica. Imala sam dovoljno godina da vidim poglede svih tih ljudi koji su u svojim očima imali strah. Strah od činjenice da se to može desiti i njima. Izbjeglice bude strah. Mi podsjećamo druge na krhkost života. Nitko to ne voli. Izbjeglica je pobjegla od nečega, nečega zlog, strašnog i nema ništa uz sebe ravna je prosjaku. Izbjeglice gledate kao crnu mačku. To sam doživjela hodajući u toj koloni. Da sam zla sreća. I ne želim nikome nikad biti takvo nešto. Ne bi mogla podnijeti da me tako gledaš, da me pitaš o tome šta se desilo, da me zagrliš i sa punim razumijevanjem da klimneš glavom na sve ono što bi ti ispričala. Ti si jedan Englez, protestant, muškarac u ranim tridesetima koji je vidio u svom životu ljude koji dođu u Crveni Križ po komad odjeće, obuće ili hrane nisi vidio dalje od toga i ne možeš me razumjeti. Ti si ugojena evropska svinja, uvjerena u prava čovjeka, slobodu govora, demokraciju pod vladavinom Kraljice, Krune i Crkve. Ti si natopljen idealima, idejama i mogućnostim a ja sam natopljena krvlju svojih roditelja, spermom srpskih vojnika, znojem od kopanja rupa iza dvorišta kuće prepune mrtvaca… Ti mene ne razumiješ a ne razumijem ni ja tebe. Ne očekujem da me razumiješ i kad bi u tebi to vidjela morala bi te ostaviti kao što sam ostavila i Jugoslaviju. Ona se raspala. Nju sad vode tri kriminalca, tri predstavnika, tri vjere i poput tri mudraca oni sjede a narod im drži guzicu dok oni mudruju. Znam da su mnogi napustili tu zemlju ali još uvijek u njoj ima ljudi, u njoj još uvijek vrije krv koju treba proliti, u njoj je bijes i kletva koja se budi svakih pedeset godina. Iz te zemlje treba otići i zauvijek je zaboraviti. To sam ja uradila i sad se čini da nisam uspjela.
Ležala sam na kauču i promatrala kišu na prozoru, zalazilo je sunce, vrt je bio okupan kapima i svjetlošću koja se presijavala, pored mene je bila treća čaša votke a onda si ušao u dnevni boravak i sjeo-Čekala sam da me pitaš. Nisi pitao, gledao si televizor, ustao da jedeš, otišao na internet, kasnije smo trebali ići na večeru a mene je progonila nervoza, počela sam umišljati da me pratiš pogledom, da slušaš kako dišem, da me gledaš kao uljeza u vlastitoj kući. Otrčala sam i povraćala dok si bio na spratu i slušao muziku, u ušima mi je odzvanjalo, čula sam kucanje. Tko je pitala sam? Tko bi mogao biti umjesto tebe rekao si zbunjeno. Nemaš pojma tko bi mogao biti umjesto tebe na tim vratima dragi moj Sam, na vratima može biti smrt, komšija sa puškom, vojnik sa odječenom glavom tvoje majke, bolničarka, druga vojska, ranjena sestra, pop i sveštenik, NATO, vojnici koji diraju dječake, mrtva tijela…Sve to može biti na tim vratima kao nekad. Na vratima svašta može da bude i ne moraš to biti ti iako je ovo tvoja kuća, sigurna, zaključana, topla i uredna. Miriše na limun i svježe pokošenu travu a u spavaćoj sobi miriše vanilija ali ni to ne mora biti tako-Može mirisati na čelik, željezo i težak miris sirovog mesa-To je naprimjer miris krvi. Ona miriše kao sirovo meso, željezo ili metal i miriše na strah. Taj miris tvoj engleski nos nikad nije upoznao. Pokušavam da ti to kažem ali šutim, otvaram vrata, gledaš me i pitam te-Gdje je Jugoslavija? Zbunjeno me gledaš, kao da nikad nisi čuo za tu zemlju, kao da pričam o nečem dalekom, nepoznatom i egzotičnom. Ponovila sam kako si me pitao na ulazu u kuću gdje je Jugoslavija? Tad si se sjetio i rekao kako si čuo na vijestima o propasti nekih zemalja bivše Jugoslavije i pomislio si da možda ja znam gdje je ta zemlja bila jer sam mnogo putovala kao mlada, u mojoj izmišljenoj prošlosti sa roditeljima sam bila u Varšavi, Budimpešti, Pragu, Beču, Rimu i sjetio si se Jugoslavije jer ona je navodno tu negdje između svega toga…Možda bi ja mogla znati. Dovoljno je arapskih prokletih izbjeglica i cigana ne želiš još i neke jogoslavene da trpiš, smijao si se nazivu zemlje i usporedio ga sa Jogobelom jogurtima. Mene nikad nisi smatrao izbjeglicom jer sam došla iz Kanade, tamo ima posla, novca, uređena zemlja. Morala sam biti civilizirana, pametna i sposobna mlada žena u tvojim očima, ne bi nikad mogla imati tri boga, tri nacije, tri jezika. Nikad nisi čuo kako pjevam na svom jeziku. Jezik. Mi čak ne dijelimo ni iste riječi. Ti ne znaš kako ljubav zvuči duboko, tečko i jasno kad se kaže na mom jeziku. Na engelskom je tako laka, plitka, djeluje kao lahor. Ljubav se izgovara sa naglaskom, ulaziš u tu riječ sa slovom Lj koje je tako divno a onda naglasiš uuuu prekineš sa b i onda je izgovoriš sa predivnim a i v na kraju. Naš jezik je drugačiji. Čula sam kako postoji i bosanki jezik, treći jezik, smijala sam se riječima lahko, mehko i dodala sam prhko kao tijesto na kraju i smijala se svom narodu, svom jadnom, napaćenom, uzaludom narodu koji se bavi kojim jezikom pričaju na svoja usta a ne šta na njih jedu i što nemaju da jedu. Smijala sam se godinama iz Engleske na vijesti iz raspadnute Jogoslavije kako je ti zoveš i upravu si. Smijem se i sad jer ne znaš da si zapeo sa jednom primitivnom, gladnom, glupom ženom koja ima tri jezika, tri boga i tri nacije i koja se uvalila u tvoje engleske čajeve, napitke i kolače jer se njena zemlja raspala. Ne znam-odgovorila sam. Prvi put čujem za tu zemlju. Zvuči mi nekako poznato ali ne… Nikad nisam bila u toj zemlji a i zašto bi? Sjetila sam se bratstva i jedinstva, pionirske zakletve, Partije, Lepe Brene, Tite i Jugoslavije i okrenula se kao da se nije nikad desilo. Tako je lako bilo. Kao komad maramice od papira otkinut na jednoj roli…Ništa više.
Život se nastavio poslije tog dana sve do sada. Sutra se udajem za tebe, nosim tvoje dijete, kćerka. Bit će engleskinja, prava princeza, jahat će, ići na časove klavira i baleta, govorit će strane jezike i bit će moja budućnost. Nikad neće biti opterećena nacijom, kožom i religijom. Bit će ateista to joj poklanjam kao najveću slobodu i neka sama odabere nekog boga u čije ime nikad nitko nije ubijen i ako ga ona pronađe i ja ću. Neće imati naciju, grb, cvijeće, križ i neće je dirati balkanski muškarci već samo englezi, pravi englezi poput njenog oca koji će je paziti kao damu, princezu i ženu. Ona će biti moje svjetlo. Moja druga prilika. U njoj neće biti trunke moje prošlosti niti će ikad išta o njoj saznati i svaki dan ću u tome nalaziti sreću kao u čaju i kolačima. U njoj ću vidjeti mamu, sestru, tatu, brata i cijelu jednu zemlju za koju ona nikad neće saznati i koja joj nikad neće trebati-Baš kao ni meni…
Gdje je Jugoslavija? Pitao si me za vrijeme jednog kišnog popodneva u Londonu. Kiša je ovdje neprestana nekad mi se čini ali volim je, taj dan padala je kiša. Ulazio si u hodnik sa kišobranom koji se cijedio na pločice krem boje koje sam sama odabrala sjećam se i tog dana kao i ovog kad si me pitao gdje je Jugoslavija? Taj dan pamtim jasno i pamtit ću dok sam živa. Bio je to običan dan. Alarm je zvonio u 4 ujutro, za pola sata sam bila u podzemnoj, na poslu medicinske sestre u bolnici Sv.Karoline u južnom dijelu Londona. Lijepo naselje, dobar posao, normalna žena. Jedna obična žena u plavom kaputu, crvenih cipela, plave kose koja nosi jednu crnu torbu elegantno našminkana, miriše na Dior koji je dobila od svog muža za rođendan. Tako jednostavne stvari koje obični ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Nekad sam hodala ulicama Londona i smrdila sam. Smrdila sam doslovno na znoj a onda na strah. Ljudi smrde na strah. Ti to nikad nisi osjetio i nisi osjetio ni onog dana kad si me pitao gdje se nalazi ta prokleta zemlja. Taj dan padala je kiša, Bože moj svi se žale na kišu, sjećam se svoje popodnevne pauze i čaja koji se ovdje ispija na litre, ogromnih kolača koje smo uvijek imali na stolu i one suhe smo bacali svaki dan po jednu malu gomilu. Gomila žutih šnita u kojima se vide grožđice, bademi, žele bombone. Sjećam se i svojih dana kad sam jela kesicu grožđica na dan jer nisam sebi mogla kupiti više od toga. Na poslu sam jela kolače, prave kolače, komentirala bi recept, nalazila propuste i hvalila pečenje i način pripreme, sudjelovala sam u praznim razgovorima i uživala svaki put pa i taj dan nije bio izuzetak. Jednom mi je jedan srpski vojnik pričao kako će mi napraviti bebu, odsjeći glavu i poslat je mojima da vide šta rade sa hrvaticama koje se jebu sa muslimanima o svemu je pričao taj dječak od 17 godina sa nožem u ruci iznad mene a ja sam slušala. Slušala sam nakon toga brojne londonske razgovore o vremenu, kolačima, čaju i tko je s kim spavao na poslu. Uživala sam u tim razgovorima najviše-Ljudi ne shvaćaju kako su ti prazni razgovori bogati nijansama samo ako istinski čujemo šta nam govore. Promatrala bi svoju šeficu nesigurnu u sebe u sitacijama kad je bio njen red da donese kolače i samo tada bi ona pokazala svoju nesigurnu, ranjivu i izloženu stranu kritikama drugih žena i pohvalama vječno gladnih muškaraca. Ona je tad bila istinska domaćica, majka i žena poput svih nas ostalih koja je napravila kolač jer postoji red i dogovor oko čaja i kolača. Sramota od kupovnog kolača nije dolazila u obzir. Bilo bi strašno nepoštovanja londonskih dama u bolnici Svete Katarine da jedu kupovne kolače pa svaka jednom u deset dana mora da napravi kolače i da servira čaj. To je istinsko natjecanje gdje naše profesionalne uloge nemaju vrijednost, ne donose prolaz, nikoga nije briga i u tome uživam. Uživam u normalnim stvarima jer su mi nenormalne previše poznate, previše i zato sam ih izbrisala. Sjećam se i tog dana kad sam šetala ulicama Londona jer u prihvatilištima nije bilo mjesta i kako sam očajno htjela da nađem izlaz ali osjećaj kako me nitko ne vidi je bio veći od svega što sam upoznala u životu. Nedostajao mi je srpski vojnik u podrumu moje kuće kako priča sa mnom. On me vezao, hranio, dirao i gledao. U Londonu me nitko ne gleda. Nitko me nije ni vidio kad sam iz kolone izbjeglica koju ste posipali cvijećem i hranom išetala. Jednostavno sam izašla iz kolone. Taj dan sam mogla biti nekome u kući. Mogla sam ostati u koloni i odabrati bilo koju obitelj koja je nosila plakate sa pozivima, brojevima telefona, imenima i svim mogućim ponudama Evropskog svijeta-Ja sam samo izašla i nastavila dalje.
Ti to nikad nisi smio saznati ali taj dan si ušao u našu kuću i pitao me gdje je Jugoslavija? Stajala sam u kuhinji, pravila kolač za posao jer bio je moj red i sjećam se ispala je staklena zdjela puna kreme na pod. Razbila se dramatično. Baš dramatično a onda padale su bombe oko mene, pucalo se, razbijalo i ubijalo jedna zdjela puna kreme od šećera i vanilije ne znači za mene ništa. A onda si došao i pomogao mi, rekao da ne diram staklo, da ćeš ti to pokupiti. Da ne diram staklo. Ljubazno od tebe moj dobri čovječe ali meni je držao nož na vratu jedan dječak prije mnogo godina i malo stakla ništa ne znači za moje ruke. Svojim rukama sam pokopala sestru, brata, majku i oca. Jedna zdjela mi ne može ništa sa svim svojim staklom. Pustila sam te da budeš kavalir, da ti za mene obaviš čišćenje opasnog nereda a onda mi je bilo jasno šta si me pitao. Kako da odgovorim? Znaš li konačno? Kako je moguće? I pitanja bez odgovora su se redala u mojoj glavi dok sam čekala da se vratiš iz kupatila nakon što si pokupio sav nered u kuhinji. Moram nešto popiti i otvorila sam votku, stavila led i popila dvije čaše odmah mi je bilo lakše. Alkohol. Jednostavan napitak. Ljudi ne cijene alkohol u svojim domovima. Piju previše ili premalo. Boce čuvaju kao suvenire i za posebne trenutke ali oni nikad ne dođu, umru a ne popiju sve te lijepe boce koje su čuvali u muzejima svojih vitrina. Sjećam se kako su boce moga tate otvarali vojnici i pili, smijali se i slavili a kad bi popili razbili su tati jednu bocu od glavu, tata je pao na pod i trzao se, glava mu je bila krvava a onda je još jedna boca pogodila tatu u lice i umro je. Lice mu se prosulo po podu kao kaša. Sjećam se toga i ne želim da se netko sjeća u moje ime. Nitko ne zna za to i ne znam zašto si me pitao gdje je zemlja u kojoj se sve to dogodilo?
Naš dom u Londonu je lijep. Imamo tri sobe, malo stubište od pune hrastovine, lijepo ukrašene zidove sa slikama mojih poznanica sa likovnog tečaja, našim fotografijama, velikim ogledalom, svijećnjacima i prozorima koji gledaju na vrt prepun zelenila i kiše. Uvijek se čini da pada kiša. Naše naselje je mirno, nema buke, galame i živimo jedan prosječan, normalan život kao par u svojim četrdesetima, radimo na dobrim mjestima, plaćamo zajedničke račune, idemo na večere i putovanja i planiramo obitelj. Mislila sam da te volim jednom davno ali nisam sposobna za to. Ja te poštujem, cijenim i veoma si drag čovjek, dobar muškarac i vidim dobrog oca u tebi jednog dana ali ne volim te. To ti nikad neću reći, dobro je da nisi to pitao. Zamišljam da si me pitao na vratima-Katherine voliš li ti mene? Šta bi ja tebi rekla? Kad bi skupila hrabrosti rekla bi ti ovim riječima-Dragi Sam ja nisam Katherine nego Kata, jedna žena koja je došla u London devedesetih godina iz uništene zemlje, primitivna žena, ona koja je došla iz nemilosrdnog komunizma u liberalizam i demokratiju vaše moderne Evrope koju su sagradili vaši robovi, sluge i zatvorenici. Rekla bi ti kako sam ja dio naroda od tri vjere, sa tri Boga, sa tri prsta i jednim srednjim u koji se najviše pouzdamo a najviše smo ga dobili od svijeta i svih vas na kraju. Ja sam jedna žena iz obitelji od dvije vjere od te tri i zato ih je ova jedna vjera i njeni predstavnici istrijebila iz Bosne, otjerala i pobila. Imam više bogova, politički sam komunista, ljudski sam izbjeglica, nacionalno sam podijeljenja, tjelesno uništena a duhovno prazna. Rekla bi to i otišla. Nemam hrabrosti za tako nešto. Nakon svega u običnom životu ja sam kukavica.
Nakon što sam izašla iz gomile, besciljno sam hodala, satima, danima a onda noćima. Prvi put sam bila pretučena slučajno, iz sreće neki mladići su popili previše i naišla sam na njih, tumarala sam bez cilja, bilo je kasno. Jedan me uhvatio za kosu a drugi udario u lice, treći je skinuo gaće a onda su se prepali i pobjegli, naišao je jedan mladić koji je trčao u kasno jutro sa svojim psom. Policija me odvela u bolnicu i bili su tako ljubazni, taj mladić je bio tako ljubazan, pristojan i obazriv. Ljudi su me nakon mnogo vremena iznenadili a onda sam pomislila da je i moj narod nekad bio takav. Jednom sam pala sa bicikla i ozlijedila koljeno, mama me odvela u bolnicu i svi su bili kao u Londonu, isti miris, iste uniforme, samo drugi jezik. Moj jezik. Sjećam se kako grubo zvuče moje riječi naspram mekih i uvijenih britanskih rečenica koje uvijek zvuče dobro uz ovaj teški naglasak. Sve djeluje civilizirano na engleskom pa čak i moje ime je ljepše. Kata je grozno ime, nikad nisam voljela to ime i nekad iz šale pomislim kako mi je samo rat mogao promijeniti ime a to je istina. U bolnici je doktorica pomislila da sam žena koju je udario partner, muž, ljubavnik. To je bio znak. Ona je prva krenula sa tom pretpostavkom i svidjela mi se. Više nisam bila izbjeglica nego jedna zlostavljana žena, član društva, pričala mi je o mojim pravima i bila su tako lijepa, o mom tijelu, slobodi govora, pravu žena na izbor i išla je u nedogled i nisam je prekidala jer sam uživala u njenoj priči, na kraju te priče predložila mi je da odem u sigurnu kuću. Nisam nikad čula za taj naziv neke kuće i pitala sam je šta je zapravo to a ona mi je objasnila… Znala sam engleski, rekla sam kako sam iz Kanade, moj naglasak je zato čudan, zlostavljao me muž, pregledi su sve to potvrdili, moji ožiljci također i strah me da me ne pronađe i zovem se Katherine, nemam osobnih podataka, nemam ništa. Tako sam počela i vjerovala da ću tako i završiti kao jedna medicinska sestra koja godinama radi u bolnici, imala je lošu ljubavnu vezu o kojoj nikad ne priča a i neukusno je o tome pitati, znaju kako je iz Kanade, obitelj izgubila u avionskoj nesreći za vrijeme odmora u Nici, težak život iza nje o kojem nikada ne priča ali ima divnog momka, zaručnika, živi u lijepom dijelu Londona, dobro izgleda i veoma je poštovana od svojih kolega jer svi jednostavno obožavaju kolače od Katherine i ona je u tome najbolja. Oni ne znaju kako je najbolja u kolačima bila moja majka. Nikad im nisam rekla za njene recepte, upute i sate koje smo provodile praveći božićne kolače za naše komšije, obitelj i poznanike. Komšije su jele naše kolače a onda nas prijavili vojsci, jedan je komšija pljunuo moju majku, jeo je naše kolače iste godine i svinjetinu koju smo ispekli ispred njegove kuće na ražnju. Znam da bi me moje londonske kolegice i kolege isto tako prodale. Prva bi šefica došla i pljunula me. Onda bi medicinski tehničari sa nabildanim rukama punim testosterona i stereoida silovali pred svima, svi bi im navijali, aplaudirali, smijali bi se mojim krikovima i to bi trajalo zauvijek dok ponovo ne postanem izbjeglica, nestala. I uživam u tome što se to ne dešava zasad. Znam da sam mirna jedan novi dan. Londonsko društvo bi se šokiralo da me šefica pljune, bolničari da me siluju a poznanici da prodaju moje podatke o mjestu življenja, adresi i poslovnom odnosu. To bi bilo svuda u tabloidima, svi bi pričali o tome ali ja znam kako moja priča ne bi bila ni najmanje strašna naspram svih ostalih priča iz moje zemlje. Iz raspadnute Jugoslavije o kojoj nitko ne zna. Nitko ne zna da sam odatle došla, da je to moja zemlja, moj identitet i moja prošlost i namjeravam da nitko ne sazna. Čekam da se vratiš i razmišljam o tome kako si saznao, zašto si me to pitao, tko ti je rekao?
Ne želim da izađeš iz tog kupatila i da u meni vidiš silovanu ženu, beskućnicu, parazita koji je došao u tvoju Englesku da jede, pije, živi i radi dok tvoj narod gladuje po ulicama moderne Evrope prepune izbjeglica i građana drugog reda. Nisam ta osoba. Ne želim to da budem u tvojim i tuđim očima a u svojim sam pala odavno, nestala i ne gledam se više. Izvana sam lijepa, znam da si se zaljubio u moje slavenske visoke jagodične kosti, plavu kosu, zdrav osmijeh, prodorne plave oči u kojima si opisao nebo jednom dok smo šetali pored rijeke. Bilo je tako divno s tobom. Nikad se nisam zaljubila u tebe jer mi se uvijek činilo da ćeš me udariti. Uvijek. Jednom sam pomislila za vrijeme neke normalne prepirke da ćeš me udariti, uhvatiti za vrati ili zbosti nožem ali samo si zalupio vrata i prošetao. Vratio si se sa cvijećem. Taj dan pamtim jasno kao i ove ostale dane. Cvijeće. Sjećam se kako mi je palo na pamet da grobovi mojih roditelja nikad neće imati ovakvo cvijeće i rasplakala sam se. Nikad moja sestra neće imati iznad svog kamena ovako divan buket koji sam ja dobila nakon svađe. Ona čak ni nakon rata nema cvijeće… Život je nepravedan. Taj dan sam shvatila da je sve za mene mučenje. Bilo bi lakše da si me udario. Lakše se živi kad čovjek živi loše jer nema grižnje savjesti. Ne bi me progonilo sve loše iz prošlosti da je slična kao sadašnjost ali nije. Moja sadašnjost su beskrajni kolači, čajevi, razgovori, šetnje navečer, ispijanja vina, tečajevi crtanja, lončarije i redovni odmori, plate, povrati od osiguranja i štednje… Imam tako divan život. Jednom si mi predložio da odselimo, da nađemo bolje poslove, sve si bio započeo, htio si više od života, postao si gladan, nezasit a ja sam te promatrala. Nisam pristala na tvoje planove, ostao si u Londonu. Trebamo se vjenčati na jesen, imam divan prsten, mnogo prijateljica kojima si prekrasan i cijenim to što mi je život pružio ali osjećam se nedostojna. Osjećam se kako sam nekome nešto ukrala. Taj osjećaj možda imaju svi koji su nešto izgubili u životu a preživjeli. Taj osjećaj da je na mom mjestu mogla biti neka engleskinja, dama sa genima iz ovih područja, neka prava britanka sa oštrim naglaskom, pjegicama, blijedom kožom i koja voli puding i ima najviše obrazovanje koje društvo ovdje pruža i nudi. Ja sam se zadovoljila sa srednjom školom, imala sam 17 godina kad su me stavili u avion, obavijestili da polijećemo i kad sam jednostavno nestala u masi Londonskih ulica. Imala sam dovoljno godina da vidim poglede svih tih ljudi koji su u svojim očima imali strah. Strah od činjenice da se to može desiti i njima. Izbjeglice bude strah. Mi podsjećamo druge na krhkost života. Nitko to ne voli. Izbjeglica je pobjegla od nečega, nečega zlog, strašnog i nema ništa uz sebe ravna je prosjaku. Izbjeglice gledate kao crnu mačku. To sam doživjela hodajući u toj koloni. Da sam zla sreća. I ne želim nikome nikad biti takvo nešto. Ne bi mogla podnijeti da me tako gledaš, da me pitaš o tome šta se desilo, da me zagrliš i sa punim razumijevanjem da klimneš glavom na sve ono što bi ti ispričala. Ti si jedan Englez, protestant, muškarac u ranim tridesetima koji je vidio u svom životu ljude koji dođu u Crveni Križ po komad odjeće, obuće ili hrane nisi vidio dalje od toga i ne možeš me razumjeti. Ti si ugojena evropska svinja, uvjerena u prava čovjeka, slobodu govora, demokraciju pod vladavinom Kraljice, Krune i Crkve. Ti si natopljen idealima, idejama i mogućnostim a ja sam natopljena krvlju svojih roditelja, spermom srpskih vojnika, znojem od kopanja rupa iza dvorišta kuće prepune mrtvaca… Ti mene ne razumiješ a ne razumijem ni ja tebe. Ne očekujem da me razumiješ i kad bi u tebi to vidjela morala bi te ostaviti kao što sam ostavila i Jugoslaviju. Ona se raspala. Nju sad vode tri kriminalca, tri predstavnika, tri vjere i poput tri mudraca oni sjede a narod im drži guzicu dok oni mudruju. Znam da su mnogi napustili tu zemlju ali još uvijek u njoj ima ljudi, u njoj još uvijek vrije krv koju treba proliti, u njoj je bijes i kletva koja se budi svakih pedeset godina. Iz te zemlje treba otići i zauvijek je zaboraviti. To sam ja uradila i sad se čini da nisam uspjela.
Ležala sam na kauču i promatrala kišu na prozoru, zalazilo je sunce, vrt je bio okupan kapima i svjetlošću koja se presijavala, pored mene je bila treća čaša votke a onda si ušao u dnevni boravak i sjeo-Čekala sam da me pitaš. Nisi pitao, gledao si televizor, ustao da jedeš, otišao na internet, kasnije smo trebali ići na večeru a mene je progonila nervoza, počela sam umišljati da me pratiš pogledom, da slušaš kako dišem, da me gledaš kao uljeza u vlastitoj kući. Otrčala sam i povraćala dok si bio na spratu i slušao muziku, u ušima mi je odzvanjalo, čula sam kucanje. Tko je pitala sam? Tko bi mogao biti umjesto tebe rekao si zbunjeno. Nemaš pojma tko bi mogao biti umjesto tebe na tim vratima dragi moj Sam, na vratima može biti smrt, komšija sa puškom, vojnik sa odječenom glavom tvoje majke, bolničarka, druga vojska, ranjena sestra, pop i sveštenik, NATO, vojnici koji diraju dječake, mrtva tijela…Sve to može biti na tim vratima kao nekad. Na vratima svašta može da bude i ne moraš to biti ti iako je ovo tvoja kuća, sigurna, zaključana, topla i uredna. Miriše na limun i svježe pokošenu travu a u spavaćoj sobi miriše vanilija ali ni to ne mora biti tako-Može mirisati na čelik, željezo i težak miris sirovog mesa-To je naprimjer miris krvi. Ona miriše kao sirovo meso, željezo ili metal i miriše na strah. Taj miris tvoj engleski nos nikad nije upoznao. Pokušavam da ti to kažem ali šutim, otvaram vrata, gledaš me i pitam te-Gdje je Jugoslavija? Zbunjeno me gledaš, kao da nikad nisi čuo za tu zemlju, kao da pričam o nečem dalekom, nepoznatom i egzotičnom. Ponovila sam kako si me pitao na ulazu u kuću gdje je Jugoslavija? Tad si se sjetio i rekao kako si čuo na vijestima o propasti nekih zemalja bivše Jugoslavije i pomislio si da možda ja znam gdje je ta zemlja bila jer sam mnogo putovala kao mlada, u mojoj izmišljenoj prošlosti sa roditeljima sam bila u Varšavi, Budimpešti, Pragu, Beču, Rimu i sjetio si se Jugoslavije jer ona je navodno tu negdje između svega toga…Možda bi ja mogla znati. Dovoljno je arapskih prokletih izbjeglica i cigana ne želiš još i neke jogoslavene da trpiš, smijao si se nazivu zemlje i usporedio ga sa Jogobelom jogurtima. Mene nikad nisi smatrao izbjeglicom jer sam došla iz Kanade, tamo ima posla, novca, uređena zemlja. Morala sam biti civilizirana, pametna i sposobna mlada žena u tvojim očima, ne bi nikad mogla imati tri boga, tri nacije, tri jezika. Nikad nisi čuo kako pjevam na svom jeziku. Jezik. Mi čak ne dijelimo ni iste riječi. Ti ne znaš kako ljubav zvuči duboko, tečko i jasno kad se kaže na mom jeziku. Na engelskom je tako laka, plitka, djeluje kao lahor. Ljubav se izgovara sa naglaskom, ulaziš u tu riječ sa slovom Lj koje je tako divno a onda naglasiš uuuu prekineš sa b i onda je izgovoriš sa predivnim a i v na kraju. Naš jezik je drugačiji. Čula sam kako postoji i bosanki jezik, treći jezik, smijala sam se riječima lahko, mehko i dodala sam prhko kao tijesto na kraju i smijala se svom narodu, svom jadnom, napaćenom, uzaludom narodu koji se bavi kojim jezikom pričaju na svoja usta a ne šta na njih jedu i što nemaju da jedu. Smijala sam se godinama iz Engleske na vijesti iz raspadnute Jogoslavije kako je ti zoveš i upravu si. Smijem se i sad jer ne znaš da si zapeo sa jednom primitivnom, gladnom, glupom ženom koja ima tri jezika, tri boga i tri nacije i koja se uvalila u tvoje engleske čajeve, napitke i kolače jer se njena zemlja raspala. Ne znam-odgovorila sam. Prvi put čujem za tu zemlju. Zvuči mi nekako poznato ali ne… Nikad nisam bila u toj zemlji a i zašto bi? Sjetila sam se bratstva i jedinstva, pionirske zakletve, Partije, Lepe Brene, Tite i Jugoslavije i okrenula se kao da se nije nikad desilo. Tako je lako bilo. Kao komad maramice od papira otkinut na jednoj roli…Ništa više.
Život se nastavio poslije tog dana sve do sada. Sutra se udajem za tebe, nosim tvoje dijete, kćerka. Bit će engleskinja, prava princeza, jahat će, ići na časove klavira i baleta, govorit će strane jezike i bit će moja budućnost. Nikad neće biti opterećena nacijom, kožom i religijom. Bit će ateista to joj poklanjam kao najveću slobodu i neka sama odabere nekog boga u čije ime nikad nitko nije ubijen i ako ga ona pronađe i ja ću. Neće imati naciju, grb, cvijeće, križ i neće je dirati balkanski muškarci već samo englezi, pravi englezi poput njenog oca koji će je paziti kao damu, princezu i ženu. Ona će biti moje svjetlo. Moja druga prilika. U njoj neće biti trunke moje prošlosti niti će ikad išta o njoj saznati i svaki dan ću u tome nalaziti sreću kao u čaju i kolačima. U njoj ću vidjeti mamu, sestru, tatu, brata i cijelu jednu zemlju za koju ona nikad neće saznati i koja joj nikad neće trebati-Baš kao ni meni…