Neočekivano malo se govori o pucnju koji je promenio istoriju, o najznačajnijem pucnju tog letnjeg dana u Sarajevu pre sto godina. Vladimir Pištalo kaže, i ima pravo, da je to bio čin podstaknut ekonomskom situacijom, da je položaj seljaka bio katastrofalan, i da je položaj kmeta pred prvi svetski rat bio isti kao u Čiča Tominoj kolibi. Nezadovoljstvo naroda odrazilo se u tom činu. Koji žitelj Balkana može da kaže da je Gavrilov postupak bio teroristički čin? Franc Ferdinand je bio čovek, pa je ubistvo, naravno, za osudu; ali, ko je veće oličje austrougarske moći od načelnika austougarske moći- Franca Ferdinanda? Pravo je umeće danas ne pisati o politici, pisati o logici, o patnji naših naroda i narodnosti, koja je bila pod komandom potpuno tuđe ruke na teritoriji južno od Save i Dunava. Ne radi se o nacionalizmu, i na nesreću mnogih novokomponovanih istoričara, ne, ubistvo Franca Ferdinanda nije bio velikosrpski čin. Taj atentat je bio potraga za slobodom, za osećajem jedinstva Jugoslovena; opet, ne Jugoslovena u smislu partija, Tita i ostale političke tendencije; Jugoslovena u smislu mentaliteta. Uspeh ne dolazi sam po sebi, za njega se valja izboriti. Šta bi bilo da nije bilo tog pucnja? Da li bi danas slobodno jeli sarmu, burek i pili kafu slobodni? Ne treba generalizovati, ali ako je nešto strano i nepristupačno, onda je to tako. Ne uklapa se centralnoevropski mentalitet u mentalitet naroda između Jadrana i Save. Tako se nije uklapalo ni austrougarsko paradiranje tog dana u Sarajevu. Jedina oblast koja se iole bavi ovom temom je pozorište. Dve predstave na beogradskoj sceni. Književnost, film? Zaboga, stogodišnjica je tog velikog događaja. Svakako velikog, i za one koji smatraju da su Mladobosanci teroristi, i za one koji ih smatraju revolucionarima. Zašto ne podržati sjajne pisce, Vladimira Kecmanovića, Vladimira Pištala, Vuleta Žurića, Muharema Bazdulja? Naš seljački narod se podigao, nije više mogao trpeti torturu. Pored svega toga, u istoriji je veoma bitno razlikovati pojam uzroka od pojma povoda. Uzrok je čin, to jest kap koja je prelila čašu. Povod je, na primer, dugogodišnje neslaganje Nemačke i ostalih sila, što je prouzrokovalo Prvi svetski rat. Dakle, Sarajevski atentat je uzrok, kap koja je prelila čašu. Muharem Bazdulj govori o slici koja je skoro otkrivena, slici na kojoj se Hitleru poklanja spomen ploča Gavrila Principa. Zašto mu se baš to poklanja? Pa te, 1941. godine, Nemačka osvaja istok, zapad, Balkan, nema šta nije osvojila i imala u svom posedu. Posle Aleksandra Velikog i Napoleona, niko nije imao takvu moć. A šta ostale vladaru kada ima sve? Ostaje mu da menja prošlost. Upravo zato je bitna gorepomenuta slika. Več 1942. Nemci gube na moći i stvari već nisu iste. Uglavnom, zaključak je da je Gavrilo Princip junak koji je, ispostavilo se, ujedinio narod od Vardara do Triglava. Nema Bošnjaka, nema Srba, nema Hrvata. Tako ne bi trebalo da ih ima ni sada. Zašto bi ih bilo? Pobogu, svi smo jadni, svima je isti jad. A mi, i tako mali, se delimo na još manje, sve dok ne nestanemo. Zašto bi to radili sebi? Zašto bi više voleli stranca, i čak mu dizali spomenik u sred Sarajeva, kao da su Sarajevo i Balkanci udaljeni kao Severni od Južnog pola? Zato, pokušajmo da shvatimo Gavrila i njegove savremenike. Pokušajmo da shvatimo taj mentalitet, koji je, koliko god mi to ne želeli, naš, koji se naprasno promenio nakon devedesetih godina, i koji je odjednom kod nekih počeo da se smatra za teroristički i necivilizovan. Ne, to smo mi, isti oni Mladobosanci, isti onaj mentalitet. Svima kiša isto pada.