Historija (ili ti istorija, ili ti još povijest), taj nezabavni ringišpil koji se stalno okreće i koje vas vrti sve dok se ne ispovraćate sami po sebi se poigrava sa nama na ovim prostorima čini mi se još od prije Batonovog ustanka. Na ovoj našoj bosanskohercegovačkoj pozornici čini mi se prodefilovali su svi koji su mogli: Rimljani, Mađari, Sloveni, Iliri, Turci, Rusi, Amerikanci, Mongoli… samo fale još američki indijanci pa da upotpune paket.
Ratovi – nijedan nas nije mogao mimoići, ni proći bez nas. Nosili su tako Hercegovci i Bosanci uniforme svi značajnijih carstava. Ginuli su bosanski mladići pod zastavom Austrije, Srbije, Turske i NDH Hrvatske.
Čak je i ovaj prvi svjetski rat počeo u Bosni, u Sarajevu.
Tada si moj Gavrilo roknuo austrijskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda pod parolom oslobođenja ugnjetavane slavenske braće.
Moj Gavrilo šta si ti mogao znati prije stotinu godina sa svojih nepunih osamnaest? I sada u eri Interneta, 4K i 3D televizora tvoji vršnjaci ne znaju gdje su šuplji.
Znam samo da si prije samog čina atentata pozdravio se sa mojom prababom Maricom.
Mahnuo si joj istom onom rukom kojom si kasnije ubio prestolonasljednika jedne organizovane monarhije. U toj istoj Austriji koj si ti bezveze mrzio i naivno uzeo pravdu u svoje ruke nesvjesan da si izigran i potrošen kao Durexov kondom i danas živi, studira i radi na hiljade naših ex Jugovića. Nisi skontao da smo pod četrdeset godina njihove uprave napredovali više nego pod četiri stotine godina turske uprave.
Oslobodi nas ti tako njihovog jarma, a sebe i milione drugih nevinih ljudi života.
Da je moja prababa kojim slučajem znala šta nosiš pod svojim olinjalim, čohanim kaputom i da je imala barem elementarno znanje borilačkih vještina garantujem ti da bi te razoružala.
Da je barem to uradila. Sada bi bili i mi plaćeni u eurima i ne bi se dvadeset godina natezali sa ovim našim korumpiranim nesposobnjakovićima.
Sada bi uživali i ne bi se sporili jesi li ti heroj ili terorist. U onom sistemu oficijelno si bio heroj. 1993 godine ja sam u ovom sistemu učio da si terorist. Brate Gavro nisi ti ni terrorist, a nisi vala ni heroj. Ti si bio samo jedan klinac zaveden nacionalnim idealima.
Jedino što ti sada sa ove vremenske distance mogu reći da nisi bio, a ni ostao jedini.
Nakon tebe desetine hiljada mladića svih vjera i nacija indoktrinirano se borilo za svoju vjeru, narod i Boga. U sva tri rata koja su nas jadne zadesila u prošlom stoljeću. Za svoju vjeru, Boga, narod i političku opciju ubijali, silovali, pljačkali i palili su slavenska braća jedni druge kao životinje.
Da si kojim slučajem rođen stotinu godina kasnije vjerovatno bi ti uzor bio dr.Vojislav Šešelj. Učestvovao bi tako na postrojavanju Ravnogoraca po Istočnoj Bosni. Tamo su sedamdesetak godina nakon tvoje smrti ubijani ljudi samo zato što se ne zovu onako kako su se trebali zvati.
Da si kojim slučajem rođen kao Hrvat zvao bi se Gabrijel i bio bi u prvim redovima na koncertu Marka Perkovića Thomsona a Jasenovac i Gradišku staru bi znao napamet.
Da su kojim slučajem tvoji se zenuli i primili islam recimo prije tri stotine godina i da si danas živ
zvao bi se Đibril i sada bi vjerovatno bio negdje u Siriji ili u Iraku. Ratovao bi pod zastavom Kalifata. Nekako mi ovaj zadnji primjer se čini najduhovitijim. Zamišljam te kako sa trakicom na čelu na kojoj pišu harfovi jurišaš sa kalašnjikovim u rukama derući se ponositi Allahu Ekber!
Okreće se tako točak vremena. Stoljeća kao brze rijeke prolaze, a mi u mjestu stojimo. Ne napredujemo moj Đibrile ovaj mislim Gavrilo.
1945. godine u zbjegu od partizana ubijen je moj djeda Drago – ustaša na papiru. Jedan od rijetkih obrazovanih ljudi onog vremena, radio je u administraciji NDH-a ne zato što je volio Antu Pavelića ili Thompsonove Čavoglave već da bi spasio roditelje i preostalu nejaku braću. Naime, ostala braća su mu bila u partizanima 1942.godine njegovog rođenog brata Francu-prvoborca kolju četnici.
Elem, ako je moj djeda imalo bio na mene i moga oca, znam da je bio dobar čovjek. Pričaju da je spašavao Srbe, Jevreje i komuniste. Ja ne znam gdje mu je grob. Moj otac je umro 2012. godine a da nikada ga nije ni pronašao.
Historijat masovnih grobnica, genocida, ratnih zločina se na ovom području ponavlja svakih pedesetak godina. Tješim se sa ovim pedesetak. Nekada razmaci budu i manji.
Hiljade nečijih očeva, djedova, braće, sinova, a Boga mi i sestara, majki, žena i kćeri leže u neoznačenim grobovima u koje su ih smjestili nosioci nakaradnih ideala i sluge onih koji da postoji neka kozmička pravda ne bi trebali ni košpice prodavati, a ne voditi narode i države.
Moj otac nikada nije zamjerio partizanima za ubistvo njegovog oca.
Nije zamjerio ni četnicima koji su nas gađali četiri godine i čak ga jednom i ranili. Nije zamjerio ni lokalnim balijskim kabadahijama koji su mu u ratu pokušavali zagorčati život.
Jedino kome je moj otac ikada zamjerio bili su oni pripadnici HVO-a koji su krajem 1993. godine srušili Stari most u Mostaru. Tiho je rekao mojoj majci: ”Majku im jebem! Sada će svi misliti da smo svi ovakvi.”
E ovo je rečenica moj Gavro koju bi danas svaki čovjek trebao imati na vrh jezika. Ovu bi rečenicu svaki IPB, IPS i IPH trebao tetovirati na svoje glupo majmunoliko čelo i kada god zapadne u neko od jarosnih,nacionalističkih stanja pod hitno bi trebao stati pred ogledalo i početi čitati isti.
Čitati za bolje sutra.
Čitati za perspektivu svoj djece i unučadi,
Čitati da se novi zločini i genocidi ne ponove nikada i nikome više.
Čitati kako ne bi bili polupismeni pijuni u rukama onih koji nam kroje kapu od kolijevke do groba.
Gavrilo IPS, IPH i IPB su ti skraćenice za ispodprosječnog Srbina, Hrvata i Bošnjaka. O njima ću ti detaljnije u nekoj drugoj priči.