Pričam neki dan sa bratom iz Beča preko fejsbuka. A onda i sa rodbinom iz Švajcarske. Čujem se i sa prijateljima iz Njemačke preko Skajpa. Javi mi se ponekad i drugarica iz daleke Kambere. Ima rođaka i po Italiji i Kanadi ali oni se rijetko javljaju. Oskudacija biće. Svi su odavde a tamo su, negdje daleko. Srećom pa funkcioniše sva ova ciber tehnika ili kako je već zovu pa se bar možemo čuti a i vidjeti. Kukaju oni, kukaju, jedva čekaju da dođu ovamo da dušu odmore. Pate kažu, muče se i bore. Teško im je, srce im se kida. Nema tamo ni sreće ni života, samo tuga pregolema. Tako kažu. Imaju posao, plate su im redovne, plate račune, ratu za novo auto, plate minimum trosoban stančić a ako ih je više od dvoje kuću, a od onog što im ostane napune frižider i onda putuju jadni svijetom, ljeti idu na skijanje, zimi na mora daleka. Kupuju firmiranu garderobu, tehniku i nameštaj redovno mijenjaju. Druže se, idu na večere, vikende ne propuštaju da se malo opuste, posjećuju koncerte i kojekakve dešavanja. Šta će jadni, rade sve ovo da ubiju tugu i patnju. A onda, nekada dođu i ovamo pa se raspištolje a ustvari se stisnu, čovjek bi im udjelio kada ih sluša- narod težak, uslovi nikakvi, klima, jezik, sve nešto smeta, puno se radi i jeste da je redovna plata i zdravstveno i penziono i sve ali nije to to. Tako kažu.
I mislim ja, mili Bogo moj, nadam se da im je barem on na pomoći. Jer, jbg, nije svakom kao nama ovdje.
Ja bi da odem, ti bi da se vratiš
Ja tebe ne razumijem, ti mene ne možeš da shvatiš
I tako u nedogled…
* ZA KONKURS