Kad Sam rezimirao prvu godinu i Pola u inostranstvu,mogu reci da je ostalo neke tuge duboko u meni.Nije nostalgia tu bolest nemam Hvala bogu nego ima tu neke radioaktivne misli koja se svremenom javlja i kvari raspolozenje.Sjecam se dobro Provog Dana u skoli zapadnog jezika ,prilaze mi ljudi iz ex Yugoslavije da Sto brze saznaju jesam li njihov ili nisam,to je ovim nesretnicima posle Nostalgie Druga zarazna bolest.
Na moju srecu zemljake Sam manje vise razocarao a i Oni su mene.Ja Sam samo trazio nekoga ko ce samnom na Pivo nakon skole a Oni srodnu patriotsku dushu.
Drugi Dan dosao je jedan Madjar iz Djera koji se izjasnio da pije i nije lagao.Pili smo cesto a on je nekad donosio i kajsijevacu od Koje smo vise pricali .Bile su to reci i mahanje rukama ,nekad je on vise Mahao a nekad ja.Nakon 3 mjeseca rastali se i posle godine i Nesto ponovili smo druzenje.Manje smo gestikulisali a vise pricali i Pili . U ovoj normalnoj zemlji jarani i zenske koji imaju vremena za Pivo su rijetki kao Albino crnci.Tako je to danas bilo,Hvala bogu Sto posla ovog Madjara da sa njim popijem Pivo Kao covjek a ne uvjek Sam ili sa sokadzijama.Ne daleko od Toga da su oni losi Ali sa njima je bas dosadno nekom i - a to Nije moj svijet.Nije ni Alkohol.Ali Ako izgubimo prijatelje i slobodno vreme onda smo domaci stranci, a to je auslenderska treca smrtna Pathogenese bolest,osim One dvije na pocetku teksta. Diogen stari Grk trazio je covjeka svijecom,nekad mi to bese smijesno a sad vidim Koliko je vijecno pitanje i traganje.Ko napravi prvi korak vec puzi ka nekom cilju i vremenom ga Namirise.
Egeshi!
