Jer neke stvari nosimo dok zivimo.
Kao krila.
Ili kao teret.
U krajicku oka. I kad kapke sklopimo. I oci sirom otvorimo. Na periferiji srca. Tamo na zadnjem peronu gdje vozovi vec odavno ne dolaze. Gdje vec odavno stoji samo jedan. Na rubu pameti. Tamo gdje guras sve svoje nemoguce misije. Sve svoje neostavrene zelje. Sve svoje nedosanjane snove. Da ih se ne sjetis. Da ti na pamet ne padnu. Da manje boli.
Dzaba…
Postoje, znas, neki tamo februari. I u tim februarima neki dani koji ce trajati i kad sve drugo stane. Slike kojih ces se sjecati i kad sve druge izblijede. Price koje ni gospon Alzhajmer ne bi mog'o zeznuti. Price o njima. Od kamena sazdanim i maslacka. O njima. Kljucem zakljucanim. Katancem zakatancenim. Ogradom ogradjenim. O njima koji cuvaju osjecanja k'o finu porculansku vazu, pa je dignu visoko, jos vise, dokle ni pogled ni ruka ne sezu. Sakriju u ladicu koju niko ne otvara. Sakriju od svih. Sakriju od sebe.
Dzaba…
Neki trenuci su srasli s tobom. I kad ih pokusas otrgnut sjecanju, boli k'o da kidas kozu s ruke il razbijas koljeno k'o nekad na sokaku. Nema te gumice ni tog korektora koji brisu trenutke hodanja po krhkim rubovima sna. Makar poslije svega ostala bolna nedorecenost, ruke zgrcene u pokusaju da dodirnu njeznost sto hoda kraj tebe i gorcina saznanja da mozda nikad vise neces imati privilegiju da ponovo prozivis ringispil osjecanja tog trenutka. Uzalud ti igranje zmurke i trazenje najskrovitijeg mjesta. Februari su uporni i redovno, svake godine, kucaju na vrata. Poznat miris. Ceznja u grudima. Skripe vrata dotrajala.
Otvaras.
I pocinje…
Nezgodni su ti februari, jer uvijek vrate kazaljke unazad. Smjeste te bas u taj dan i bas u to poslijepodne u kojem su se rijeci rasule k'o klikeri. Poderale k'o knjiga iz osnovne, pa ih nikako skupit u recenicu. I trazio si nekud po vijugavim putevima misli onu pravu. Glasnu i jasnu. Da odjekne vasiona. Da se zaljulja nebo. Da ubode k'o mac i boli do kosti. Trebala ti je k'o vazduh. Udahnuti nisi mogao dok je ne nadjes. Ipak, nije je bilo. Al zato si naucio pricati sutnjom. Bez uzdaha. I ljubiti tisinom. Bez dodira.
Vrati februar i neke trenutke lude hrabrosti. Neke rijeci razumu odbjegle i srcu otrgnute, pa se i sad pitas ciji ono bjese glas sto govorio je iz tebe. Cija ono bjese ruka sto drzala je njenu tako dugo da joj i sad osjetis dlan na svome? Sjetis se onih dvadeset sekundi ludila u kojima je srce s lanca pobjeglo. Skakalo, vristalo, divljalo. Sutra bi se, mrtav hladan, pravio da je sve… znas ono… normala. Hladan k'o Neretva. Miran k'o juli. A unutra su bure kidale stabla od zemlje. Eto, tako se lomilo negdje u nekoj ulici srca. Ipak, ostao si vjeran sebi i odigrao svoju oskarovsku ulogu do kraja. Muski, brate. Tako i treba.
…
Svi mi imamo svoje februare koji nas zateknu nespremne. Vrate se bas onda kad mislis da su prestali. Pohode te bas onda kad mislis da si s pohodima zavrsio. Uzdrmaju zidove, taman kad mislis da si ih ucvrstio.
Valjda to tako mora…
Jer neke stvari nosimo dok zivimo.
Kao krila.
Ili kao teret.