Ovih dana se mnogo o fašizmu priča. Potežu se istorijske, historijske i povijesne činjenice. Od njegovog postanka, preko skrivanja po sokacima, razmetanja po ulicama do drmanja dušama i državama. Svašta sam pročitala ovih dana. Kod nas sve ima najmanje dvije, a ono može da se nađe i još po koja strana i istina. Mnogi su se utrkivali da fašistima nazovu one druge. Ne, naravno cijele narode, niko to nije glasno, pa ipak su oni drugi narodi, negdje na dnu srca i duše osjećali da su prozvani. I imali potrebu da se brane. A kud bi bolju odbranu, nego iz bogate historije, istorije i povijesti izvući kad smo ono mi bili žrtve, a oni drugi bili fašisti. Pri tome se naravno, ne sjećemo žrtava zbog njihovih Imena i Prezimena i nećemo zamisliti ničije oči, ničiji strah i ispresjecani dah. Ne. Mlatićemo se brojevima. Koliko su oni fašisti nas, mi nismo nikada njih. I mi nikada nismo bili fašisti, bilo je samo tu i tamo, ispada. Sporadičnih slučajeva. Niko neće, možda rijetki samo, ni zatrenutak zamisliti, pokušati sebi dočarati, kako je biti žrtva, tu i tamo, nekog sporadičnog slučaja. I da li je žrtvi ili žrtvama bilo lakše biti prikovan za direk, prerezanog vrata, izvađenih očiju, prosute utrobe, kad mu je to počinio sporadični slučaj. Ne, ne treba nikome biti zlo od nabrajanja strašnih smrti. Naši su sporadični slučajevi izuzetno maštoviti.
Ali ne pročitah, da je baš to što činimo, to što se sporadičnim slučajevima branimo, baš to, čisti fašizam. Niko ne reče, da je isticanje svojih žrtava i zanemarivanje tuđih, čisti fašizam. Znam, sad se odmah mogu naći onih koji bi da mi pojmove rastumače, gdje ja to i kako griješim i kako povijest, istoriju i historiju ne poznajem. Pa, eto istina je. Ne spadam u ljubitelje historije, istorije i povijesti. Nijedne. I ne mislim da je ijedna od njih, učiteljica života. A pogotovo ne zajedno. Povijest, istorija i historija nisu nikada, nikoga i ničemu naučile. Ratovi nikoga i ničemu ne uče. Ratovi nisu škole. Ratovi služe da se ljudi kolju, što se sigurno neće naći ni u historiji ni istoriji ni povijesti. Zato, ja o fašizmu mislim srcem. Za mene je fašista svako ko misli da je on i njegovo pleme bolje, ljepše i pametnije od drogog čojveka i plemena. Mrtvog ili živog. I kad se po istoriji, povijesti i historiji sjećamo svako svojih žrtava, nema tu nauke, to je fašizam. A, najgora rečenica od svih: ne mogu se žrtve izjednačavati. A zašto ne mogu, pitam ja vas? Ko može, ako žrtve ne mogu? Mislite li da vaše kosti i vaše meso gnjiju drugačije nego naše?
Nekad sam mislila da se rječju može promijeniti svijet. Sad mislim da je to istina, ali na gore. Negdje u genima ljudskim zapisana je potreba grupisanja u čopore i plemena. To je prosto pitanje zaštite podmlatka, preživljavanja i opstanka. Čopore i plemena resilo je isto naslijeđe, isti geni. Pa smo se onda odrodili i na druge se načine srodili. Sad nam čopore i plemena krase religije i jezici. U početku biješe riječ i trajaše riječ. Naša bolja, preča, svetija od njihove. I tako se riječ prometnu u fašizam. Od nečega što je trebalo da spaja, izmetnu se u nešto što razdvaja.
Oh, znam ja svu priču kako nas političari riječima zavađaju, da vladaju. Ali me to nimalo ne tješi. U početku bješe i ostade riječ. Pogrešna.