“Nemoj u školu pokaurit ćeš se…” – rečenica je kojom moja nana objašnjava kako i zašto je onomad ostala samo na naučenih par slova zarad potpisa, a ta rečenica je bila ujedno i glavna krilatica seoskog hodže. Rečenica je to koja govori o kolektivnoj paranoji i gluposti Bošnjaka u neka davna vremena. Da li su Bošnjaci odmakli od tog ludila?!
Zašto ovo pišem?
Zbog kontrarevolucije kojoj od svoje pete godine svjedočim. Od ratom postavljenih temelja za narastajući nacionalsocijalizam, a preko nacionalizmom zadojenih insana koji dahtolje među nama s bolesnom ambicijom da okrenu naš život naopako, došli smo u situaciju da nam jebu i brutalno siluju ovo malo razuma što nam je još ostalo.
Završiš kurs i postaneš glavni baja u selu. Odmah iza hodže. Kupiš diplomu u mahali neke selendre i hodža ti sredi, nakon što te tri puta vidio na džuma namazu, posao. Možda za dvije godine, ako se budeš dobro vladao, dobiješ priliku i da te ispred mjesne zajednice hodža predloži za kandidata, pa će ti slika s brojem uskoro biti profilna na fejsbuku.
Samo se držite zajedno. U jedinstvu je snaga. Berlin nekad, Sarajevo danas.
Klerikalizacija društva je kao bujica. Nosi razum. Guši slobodu. Ubija različitost. I jah! Zašto ovo uopšte pišem?
Zbog jebenog licemjerja. Plaketiranje međunarodno osuđenih zločinaca u RS-u, zatim rehabilitacija ustaša u dijelovima s većinskim hrvatskim pukom je ništa do fašizam. I tačka. Vi koji vječito kukate, vi Bošnjaci u fašizmu ništa ne kasnite. Svaka revizija historije i rehabilitacija četnika u Srbiji, a ustaša u Hrvatskoj, a i u Hercegovini ima bošnjački blagoslov.
Sarajevo ovih dana mrzi različitost. Sarajevo ovih dana rehabilituje fašiste. Sarajevo ima dvojicu kojih više nema. I oba su se ozivali na ime Mustafa.
Jedan je bio učen. Iz ugledne porodice. Govorio je više jezika. Taj je bio nosilac ideje Mladih muslimana. Izraziti antikomunist. Toliko je bio antikomunist da je “pristojno” rigao protiv Jevreja. Smetale su mu i otkrivene žene. Emancipovanih žena se plašio. Toliko je bio antikomunist da je 40-tih godina “poslom” bio u Rimu. U tom kazanu, gdje začet je fašizam. 45-te su ga osudili na smrt strijeljanjem. Sad bi seoski šeret rekao:”Prdn'o u varićak.”
Drugi je bio siromašan. Izučio samo bravarski zanat. Nije se, finansijski, moglo bolje. A bio je izuzetno bistar. Sa 17 je pristupio pokretu otpora. Postao skojevac. Družio se s Valterom. Nosio poštu na oslobođene teritorije. U svom podrumu, kažu, tajno pokrenuo i radio stanicu. Prebijao ustaše i švapske izrode, sarajevskim mahalama pravio dar-mar među ološem. Razbijao fašiste i činio za svoj grad koliko je mogao. Za svoju zemlju. U maju 42-ge uhvatili su ga četnici i živog nabili na kolac. Umro je u najvećim mukama. U jamu Bezdan duboku 207 metara bacili su njegove ostatke. Po okončanju rata proglašen je za narodnog heroja.
Sad vi meni recite ko je ovdje lud!? Licemjeri vladaju.
Dovadžija ima ulicu. Nema školu. To je onaj mali, sedamnaestogodišnji komunist. TO JE ONAJ ŠTO JE POSTAO RAŽANJ ČETNICIMA. Koliko ja znam i koliko vidim, on školu nema i neće ju ni dobit, a ulica će vjerovatno nosit’ njegovo ime sve do neke nove fašističke, pardon, građanske inicijative koju će “zelena” vlast vrlo brzo “prigrlit”.
Busuladžić ima ulicu. Dobio i školu. To vam je onaj bogati. Učeni. TO VAM JE ONAJ FAŠIST!!! To je onaj što ga seoske hodže prozvaše šehidom.
Oprostite djeco, ali učit će vas kako da mrzite bolje, više,… I oni stvarno znaju šta čine, majku im njihovu!