Smijenjen, mobingovan, otjeran sa posla, zatim (nezakonito) praćen i prisluškivan od strane službi bezbjednosti, pritiješnjen sa dvije montirane krivične prijave (obje, u međuvremenu, odbačene) po prvi put u životu zvanično sam se pozvao na činjenicu da sam demobilisani borac VRS i zatražio od BORS-a da me zaštiti od progona režima. Pantelija Ćurguz ne da ništa nije preduzeo nego se nikad nije udostojio ni da mi odgovorio. Režim me je progonio a BORS (čitati: Pantelija Ćurguz) moje vapaje za pomoć je – ignorisao!
(Dostavljeno BORS-u 06.11.2010.)
PREDMET: Otvoreno pismo, molba da saslušate riječ-dvije („da sasluša ka’ da bi pomoga’“) i da mi, naravno, odgovorite
Poštovani gospodine Ćurguz,
Molim Vas da, prije čitanja ovog pisma, pogledate video klipove sa navedenih linkova koji će Vas dobrano uvesti u predmetnu problematiku:
http://www.youtube.com/watch?v=H1FIwD1d1-w&feature=player_embedded#!
http://www.youtube.com/watch?v=elMRqUhgHlA
http://www.youtube.com/watch?v=XYzh1k8gUnQ (prvio dio)
http://www.youtube.com/watch?v=z1W7y36Cu9k (drugi dio)
Borac sam otadžbinskog rata. Muški odratovao tri pune godine (malo li je!?). Dva puta u borbama ranjen. Da, naglašavam – u borbama, jer znate pod kakvim je sve okolnostima, tih dana i godina, bilo ranjavanja. Jednom me raniše naši („prijateljska vatra“) a drugi put njihovi. Srećom, oba puta lakše i bez posljedica, ako zanemarim geler u glavi. Borio sam se na više ratišta nego što ih prosječan borac Rogatičke brigade zna nabrojati. Prvi put u životu (zvanično) se pozivam na ove činjenice i tražim da budem pažljivo slušan. Ne saslušavan nego – slušan. Tačnije – čitan i pročitan. Jer saslušavanja su i bila posljednja kap u čaši, motiv da Vam se obratim. Profesionalno sam piskaralo (novinar) pa ću problematiku prezentovati na, nadam se, interesantan, „pitak“ i lako čitljiv način.
Dio ovoga što ću reći, znam to, neće se ni Vama dopasti. Neka neće. I ne pišem da bi Vam se dopalo, nego da bi predočio istinu. Surovu, golu, i neveselu. Onakvu kakav jeste trenutno život moje porodice. Pa neka 5% napisanog i bude rezultat pristrasnosti, jer svako od nas pristrasan je kada govori o sebi; „bacite niz vodu“ tih 5%; ostalih 95% je cijela-cjelcata istina.
Nisam nikad podnio zahtjev za kategorizaciju. Ne znam u koju kategoriju bih sebe svrstao. Ne zato što sam junak nad junacima ili namćor-lik, već što su, u mojoj ratnoj jedini (Policijska stanica Rogatica) status „borac prve kategorije“ stekli ljudi koji su cio rat proveli u pekari; tajkuni koji su se bavili trgovinom (čitati – švercom) i bacali nam (da, bacali kroz prozor automobila kao paščadima) po „šteku veka“ kad bismo polazili u akcije, magacioneri, „ćate“ svih profila i konfiguracija i ko zna ko još sve ne! „A zašto vi te ljude niste prijavili u okviru revizije boračkih statusa“, reći ćete Vi sad meni? Nisam, jer nema šanse da ispravim i tu „krivu Drinu“. Dovoljno ih već pokušavam ispraviti i na dovoljno vjetrenjača sam-samcijat jurišam; ove ostavljam – Vama. To Vam je posao, na kraju krajeva. Ako hrabrosti imate. A moralo bi da imate jer (čujem) bili ste dobar borac u ratu. Mada… onda je bilo mnogo lakše, tačno se znalo ko je neprijatelj i dušman. A sada…, sada…, sada…, sada ću se ugristi za jezik i nastaviti dalje da pričam pretposljednju započetu misao. Posljednju ću prećutati. Dakle dalje: status „boraca prve kategorije“ (i pripadajuće prinadležnosti) u Rogatici imaju majke visokih policijski službenika, žene tadašnjih funkcionera SDS-a, kotlokrpe koje su, navodno, prale vojničke kazane i gotovile hranu, a u stvari, naveče, odlazile kući sa kravljim plećkama i butovima mesa na leđima, dok smo mi na linijama „tukli“ kravlja vimena u (pre)rijetkoj riži; kao da je krava od svih dijelova tijela imala samo vime i trbušinu!? „Borci prve kategorije“ su i ratni profiteri. Kao i dr-kadžije koji su rat presmrdili u kriznom štabu, ufitiljeni u nove uniforme, „mlatili“ konzerviranu šunku i kompote i je*avali nam žene dok su nama kosti trunule u memljivim rovovima. „Borci prve kategorije“ su i tjelohranitelji ovih faca, napirlitani foleri i pozeri koji su paradirali u novim i opeglanim uniformama, sa sve „rejbankama“ na nosu bauljali i po najoblačnijem danu (šta li će im taj mrak na očima!?), nakićeni najnovijim „motorolama“ sa eksternim mikrofonima („Ide lola, viri „motorola“ – pjevalo se), naoružani arsenalom dovoljnim za jedan ojačani vod: nitrogicerinkama, pumparicama, tompsonima bez kundaka, koltovima… što reče jedan moj kuražan saborac jednome od njih: „Komšo, imam onu jednu lijepu, malu „bošovu“ brusilicu, još i nju da zakačiš, dobro bi ti stajala, baš bi dopunio arsenal“! U mojoj jedinici odlikovan je načelnik stanice. I on je borac prve kategorije. Ne znam kojim ordenom jer je to urađeno „šumovlakom“, iza naših leđa. I, uopšte, i ne razumijem se u ovo naše ordenje, ni ja ni ovi oko mene što su bili. Jer kakvo je to ordenje koje dobiju, listom, svi poslanici u Skupštini i druge političke jajare, a borci na liniji – jok!? Inače i trebalo je načelnika stanice odlikovati, bio je izložen velikoj opasnosti da mu se prevrne (kradeni, muslimanski) automobil dok se velikom brzinom udaljavao prema Srbiji. I to svaki put kad bi se pripremala akcija. Njegov (hitni) odlazak za Srbiju uvijek nam je bio znak da ćemo uskoro nagrabusiti. Da, da, mogla ga je probosti i kradena muslimanska krava, bile su strašno unezvijerene tih dana, nepomuženih vimena i izbezumljene pucnjavom. Od sedamdesetak pripadnika jedinice ne više od tridesetak išlo nas je na ratišta, ostali su bili lopovi, paraderi, puleni, rođaci i načelnikova raja. Oni su krali i šakom i kapom dok smo mi… ma… znate Vi sve rečeno. Možda i bolje i više od mene. Uglavnom eto-zato nisam podnio zahtjev za kategorizaciju; nema tu kategorije u koju bih sebe svrstao. Zajedno sa naprijed opisanima – neću. Neću sa njima u isti stroj. Nisam htio onda, neću ni sada. Neću i tačka. Jer ako su oni „borci prve kategorije“ ja uopšte nisam borac! Ček, ček, ipak jesam, ima kategorija za mene i slične meni. Kategorija se zove – magarac!!!
Nije mi žena bila prevodilac kod SFOR-a. Smatrao sam to saradnjom sa okupacionim snagama. Vaučere uzeo – nisam. Ni ja ni niko iz moje porodice. Nisam ja bio plaćenik, pa da neko smatra da me je isplatio za „obavljeni posao“. A i nisam ni jeftin da mi moju krv i meso država plati nekakvim tamo „Potemkinovim selima“. Čak nisam ni želio rat. Naprotiv! U martu 1992., svjestan šta se sprema, napustio sam stan i sa trudnom ženom izbjegao iz Sarajeva u rodnu mi Rogaticu. Stan je bio moje privatno vlasništvo, nije mi ga dala država i opremila okačivši mi čak i vodokotlić u WC-u. Kao nekima što jeste. Zato su ih i prodavali u bescjenje. Ne, meni su stan kupili moji roditelji pošteno zarađenim novcem; prodali zemlju i meni kupili stan, skućili me. Pošteno platili i stan i sve u stanu. A ja sve svoje, dakle, ostavio u Sarajevu, a nisam imao malo. Bio sam sin-jedinac iz domaćinske kuće, finansijski zbrinut. Uostalom, kao i moje sve tri sestre. Ja student-apsolvent na Političkim naukama, Odsjek ONO i DSZ, supruga na ekonomiji. Sve smo to, dakle, napustili u martu 1992. godine i vratili se u Rogaticu. Prije toga odslušao sam četvrtu godinu, položio predviđene ispite, odstažirao i imao čin rezervnog potporučnika. Svjež „stažo“ objašnjavao sam usijanim glavama u Rogatici kako oni ne znaju šta je rat, kako je samo stajati u Pazariću na minus 15 i slušati predavanje ogroman napor, kako je bolje sto godina pregovarati nego dan ratovati ali… nisu me slušali. Govorili su da je moja škola – komunistička. Tapšali su puške i govorili: „Ovim ćemo mi sa njima pregovarati, je*aćemo im mater“! Kad je zapucalo ti što su ovako govorili uhvatili su se benzinskih pumpi, postali su povjerenici preduzeća, članovi kriznih štabova… A ja, kud ću-šta ću, muško sam, školovani oficir, uhvatio sam za pušku. To mi je bila obaveza. Otadžbina i ono što mi je priroda dala u međunožju zahtijevali su od mene ovakav stav. A i osjećao sam da je sramotno drugačije činiti. Imao sam to negdje u genetskom kodu. Čovjek to ili ima ili nema; ili jeste ili nije patriota. Nema tu ništa između. Između je međa. Međa vrlo slična onoj iz romana „Nož“ Vuka Draškovića. Moji su me odgovarali, nudili pare, slali u strane zemlje; jedinac sam, na meni je slavska svijeća, loza bi se ugasila sa mnom jer sam jedini muški potomak cijelog ogranka porodičnog stabla… Tccc, nisam htio ni da čujem razloge. Deda po ocu bio mi je invalid, bez noge, i nije moga učestvovati u Drugom svjetskom ratu. Đeda po majci, švercera duvanom, rat je zatekao u zatvoru; Nijemci preuzeli zatvor i on, greškom, sa političkim zatvorenicima ostao u „bajboku“ sve do 1944. godine. Do početka devedesetih godina svi su se hvalisali kako su im đedovi bili partizani; onda su počeli da pričaju kako su im đedovi bili četnici. Ja sam uvijek saginjao glavu i prećutkivao temu rata, jer moji preci nisu bili ratnici. Riješio sam da to ispravim i da moja djeca i unuci (ako stignem da ih imam) ne saginju glavu kad se o ratu bude pričalo. Da pokušam skratiti ispovijest. U najkraćem, muški sam ratova. Uvijek mi je, za vratima u kući, bio spreman ranac i puška. Često su me dizali u tri-četiri sata ujutro: pukla linija na Nišićima, treba stabilizovati poljuljane položaje na Goraždu, neophodna ispomoć na Sarajevu, primijećeni pokreti neprijateljskih snaga u Žepi, pada Trnovo… Jedini sam u jedinici, od nas sedamdesetak, imao čin rezervnog oficira. Pored načelnika stanice jedini sam bio fakultetski obrazovan. Za inspektore, u „nedostatku kadra“, imenovani su metalostrugari, za komandire policajci-kursadžije, za pomoćnike komandira šumari… A ja, gdje su se god gubile glave bio sam – prvi. Svima je odgovaralo da zaginem, jer sam potencijalno ugrožavao njihova „teškom mukom“ stečena radna mjesta. I tako tri pune godine. Čak sam permanentno vođen u statusu rezervnog policajca, jer su se bojali ako budem primljen u stalni radni odnos da ću, jednog dana, lupiti šakom od sto i tražiti tretman adekvatan mome zvanju i obrazovanju… I tako sve do 1995. godine. Nakon što sam, nekoliko puta, jedva izvukao živu glavu u borbi, postalo mi je jasno da sam „persona non grata“ jer nisam član SDS-a. Kud ću, šta ću, ne može Gospod Bog ni mene paziti non-stop, ima i drugih u opasnosti!?
Jednom na TV-u pročitah telop (oglas) da se traže novinari sa fakultetom društvenog smjera na SRT-u. Jedva mi u stanici dadoše slobodan dan da odem da se prijavim na konkurs. Kad tamo, ja jedini prijavljeni kandidat. Nemadoše kud, primiše me na probni rad na mjesec dana. Radio sam vremensku prognozu. Dopalo im se kako radim. Mislili su da će biti problem da iz jedinice dobijem otpust za radnu obavezu. Hee, heeee, u stanici jedva dočekaše da me se riješe. Mnogi od njih su rekli kako su tek tada „prodisali“. I tako… desi se kuriozitet možda i nezapamćen u istoriji ratovanja: u rat sam ušao sa činom rezervnog oficira, pošteno i muški ratovao, bez degradiranja, a iz ratne jedinice otišao sa „činom“ rezervnog policajca! I samo još ovo o ratu: i sva tri mi zeta učesnici su rata. Najstariji je poginuo u borbama oko Rogatice, a sin mu je danas heroinski zavisnik. Druga dvojica su u Americi. Jedan je legalno iselio (za sva vremena – naravno) skupa sa sestrom i moja dva sestrića, dva bića koja sam, poslije svoje djece, najviše volio na cijelom svijetu. I drugi je zet, takođe demobilisani borac, u Americi. Ilegalno tamo boravi, zarađuje koru hljeba da bi mogao da školuje izuzetno nadarenu djecu. Sve rečeno je živa istina, živa k’o živa rana. Tako mi Bog pomogao! A vjerujući sam čovjek.
Elem, obreh se ja na SRT-u, studio Pale. Pokojni Ilija Guzina, direktor, otvoreno je protežirao Hercegovce. Takvi su oni, Hercegovci: dobri Srbi, dobri ljudi, a pomažu jedan drugom čak i kad ne govore. A ja? Ja opet ni kog’ s lijeva ni kog’ s desna. Ipak za tri godine sam od novinara-saradnika II (najniže zvanje u novinarstvu) napredovao do samostalnog urednika (jedino više zvanje je – komentator). U novinarstvu se zvanja dobijaju slično kao činovi u vojsci: dobijate ih redovnim ili vanrednim unapređenjima. Bila su to burna vremena i jasno je da su se zvanja sticala mnogo brže nego u mirnim vremenima. Novinarski sam pratio događaje od najvećeg entitetskog značaja, sjednice Vlade RS i zasjedanja NSRS. Vodio sam i uređivao informativno-političku emisiju „Srpska danas“ i „Hronika Srpskog Sarajeva“ te, bez ikakve štele, veze, i korupcije, zahvaljujući isključivo ličnim kvalitetima, bio planiran za urednika „Trećeg dnevnika“.
Tada Biljana Plavšić i Milorad Dodik preuzimaju vlast od Radovana Karadžića. Meni se nudi da idem u Banjaluku da uređujem „Banjalučku hroniku“. Odatle mi „stižu glasi“ da me smatraju „Radovanovim piskaralom“ i da tamo neću biti dobro došao! Čuj ja Radovanov novinar a nikad nisam bio ni član SDS-a!? Čak sam progonjen od SDS-ove političke oligarhije!
Već godinama sam bio odvojen od porodice. Djeca, žena i roditelji u Rogatici ja na Palama. Otac već ozbiljno bolestan… U to vrijeme dobih ponudu od „Radio Rogatice“ za radno mjesto glavnog i odgovornog urednika. Što bi rekao Đole Balašević: “zamislih se nad životom, rekoh sebi: Kući stari moj.” I pogriješih! Grdno pogriješih! Grdno da grdnije ne može biti!
“Radio Rogatica” u procesu registracije svih elektronskih medija u BiH nije dobio dozvolu za emitovanje od RAK-a. Za registraciju je bilo potrebno 24 boda. Ocjenjivana su tri osnova. Program, za koji je bila odgovorna moja malenkost, dobio je 12 bodova. Finansije i tehnika dobili su 0 (nula) bodova. A za registraciju je, ponavljam, bilo neophodno dobiti 24 boda. O svemu ovome i RAK i ja imamo dokumentaciju. Tada su na vlasti u lokalnoj zajednici bili SDS i radikali. Ja sam (budala) i dalje mislio da je novinarstvo nespojivo sa članstvom u političkoj partiji. Niko me u Rogatici nije htio jer nisam bio ničiji (član). Bio sam sam svoj. Za mene pune četiri godine nije bilo posla. Pokušavao sam nešto raditi privatno. Hm, gdje će novinar biti trgovac. Propao sam u preduzetništvu. Jedina neslavna epizoda u mojoj profesionalnoj biografiji.
U međuvremenu sam podvio rep, otišao u Sarajevo, na matični fakultet, i uz dosta uvreda i neprijatnosti koje sam doživio od svojih profesora – diplomirao sam. Nekoliko godina radio sam kao „freelancer“, pisao za novine i magazine, agencije, Web-portale… Sve honorarno, bez uplaćenog radnog staža, tako da mi je radna knjižica puna rupa kao švajcarski sir.
Kada je privatni Radio „303“, stanica koja je registrovana na štetu opštinskog radija a sa namjerom da protežira političke ciljeve SNSD-a finansijski debelo „zaglavio“ i vlasnik se obratio opštini za pomoć sjetili su se – mene. Prihvaćen je moj prijedlog za prevazilaženje postojećeg stanja. Ponudili su mi mjesto direktora, a ja sam pristao pod uslovom da ne moram biti član nijedne partije. Za par godina vratio sam sve dugove, dobio dugoročnu dozvolu za emitovanje na deset godina (radio je ranije ilegalno emitovao) isplaćivao po 12 bruto-plata godišnje. S obzirom da su prihodi radija bili skromni sebi sam isplaćivao platu od 400 KM. Iako sa skromnim primanjim konačno sam počeo da vodim normalan profesionalni život dostojan čovjeka.
Kao uspješnom rukovodiocu iz oblasti medija ponudili su mi da vodim novoosnovani Centar za kulturu Rogatica. Bilo je to krajem 2007. godine. Pred načelnikom i predsjednikom opštine dao sam izjavu da nisam član nijedne partije, da nemam udio u vlasništvu Radija „303“ i da nisam u sukobu interesa. Osnivač je od mene zahtijevao da osoblje Centra sačinjavaju zaposleni u Narodnoj biblioteci Rogatica na poslovima kulture. Da pokušam da ne duljim više nego što je neophodno: započeo sam posao u Centru. Za godinu dana organizovao sam više od 30 događaja iz oblasti kulture uključujući dva velika poklon-koncerta omladini Rogatice. Za Vaskrs: Maja Nikolić, „In vivo“, „Vudu Popaj“, za Preobraženje „In vivo“, Slađana Delibašić sa plesnom grupom i Jellena. Organizovao sam događaj od republičkog značaja, Festival guslara RS, i za uspješnu organizaciju dobio zahvalnicu od Saveza. Ni punu godinu dana nisam radio ovaj posao a došlo je, u jesen 2008. do promjene opštinske vlasti; SNSD je dobio izbore. I tu ponovo počinje moja golgota.
Centru za kulturu za rad su odobrena preliminarna sredstva od 60.000 KM. U hodu je trebalo da se snimi stanje u pogledu stvarnih potreba i rebalansom opštinskog budžeta odrede realna sredstva, jer je ovo bila prva godina postojanja i rada. Sredstva koja su mi u startu odobrena trebalo je da posluže samo za plate zaposlenim, a „ad hok“ sredstva doznačavana su mi za pojedinačne programske sadržaje. Međutim, trudio sam se da što manje novca potrošim za plate a što više na programske aktivnosti. Primjera radi moja plata, koja je bila najveća, nikad nije izašla na 800 KM. Centar za kulturu počeo je sa radom 01.01.2008. godine. SNSD-ov načelnik Radomir Jovičić pozvao me je, u desetom mjesecu 2008. godine. Sabrao je sva sredstva koja su mi doznačena, i za plate i za projekte. Rekao mi da sam potrošio sve odobrene pare na godišnjem nivou, da sam loše rukovodio ustanovom i da mi ne da više ni jedne KM. Tako je i bilo: nisu mi doznačena sredstva za plate radnicima za oktobar novembar i decembar 2008. godine. Tek mi je prva tranša od nove vlasti prebačena u januaru. U nedostatku sredstava donio sam odluku da svi primamo minimalac od 300 KM. Kako radnica na održavanju higijene sa NK tako i ja kao magistarski kandidat. Svima jednako. A onda su me, u aprilu 2009. smijenili zato što sam „loše poslovao“ i imao viška radnika u Centru. Niti jedne-jedine odborničke diskusije niti komentara o mom negativnom radu nije bilo; stranačka mašinerija samo je podigla ruke i smijenila me, jer je tako dogovoreno na međustranačkim usaglašavanjima. Opet sam bio žrtva politike.
To što sam smijenjen, nije to nikakav problem. Čak je degutantno kad se smijenjeni direktor buni protiv svoje smijene. I meni je to uvijek bilo gadno slušati. Nekako – ljigavo zvuči. Ali ovdje se radi o tome da je nestranački ekspert, koji je posao radio dobro, misleći svojom glavom – smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen/a partijski poslušnik koji do podne glavu drži nagnutu na desnu stranu i prebaci je na lijevu tek kad mu to telefonom jave iz opštine; koji tri puta dnevno ide u opštinu da bi dobio vlastito mišljenje! Radi se o pojavi a ne o personama. Zbog toga sam „ušao u klinč“ i sa ovim vlastima. I nemam namjeru ustuknuti. Kao što nisam ustuknuo ni 1992. godine neću ustuknuti ni sada. Pa sve kad bih znao da se cijena plaćala na isti način kao i tih godina.
Na konkurs za izbor novog direktora Centra za kulturu sam se, naravno, svjetla obraza – prijavio. Komisija za izbor i imenovanja, sastavljena od istaknutih članova SNSD-a i koalicionih partnera nije bila uopšte kompetentna da razgovara sa mnom o oblasti kulture. Tvrdim to svjestan svakog napisanog slova. Nisu znali da BiH i RS nemaju Zakon o kulturi, nisu znali da je donesena samo Strategija za kulturu, nisu znali ko je njen autor, a čovjek je (bivši) Rogatičanin!!! Moj razgovor sa njima trajao je više od 30 minuta. Znam to pouzdano jer je tonski sniman, a kaseta okretana u toku razgovora. Danas mi taj snimak neće da dostave. Naime, bio sam jedini kandidat koji je zadovoljavao sve uslove konkursa. Poništili su konkurs, promijenili statut Centra na način da su izbrisali stavku o tome da kandidat mora imati iskustvo u kulturi (!?) i na ponovljenom konkursu primili za direktora člana SNSD-a kome je najjača profesionalna referenca rad u privatnoj pilani. A statut su mijenjali usred konkursne procedure, što je flagrantno kršenje zakona.
Od tada traje moja borba sa njima, borba Davida sa Golijatom. Dva sudska postupka sam pokrenuo ali… to je toliko kilavo i jadno da nemam riječi kojima bih izrazio sudsku neefikasnost. Moja zakonska i ljudska prava krše se svakog dana na najbezobzirniji i najbezobrazniji mogući način:
Opštinske službe odbijaju da mi dostave dokumente koje tražim, ignorišu se moji dopisi, radnicima Administrativne službe zabranjuju se svaki kontakti sa mojom malenkošću, ministarstva mi odgovaraju da nisu nadležna da ocijene dokumente u kojima mi je opština navela ministarstvo kao pravni lijek…. U najkraćem, žrtva sam progona i strašne političke diskriminacije kakva nije provođena ni u vrijeme najrigidinijeg Brozovog „komunizma“. O tome imam desetine stranica i mogu Vam ih, ako želite dostaviti, kao dokaz o istinitosti ovog o čemu pričam.
U međuvremenu ne mogu da privedem kraju postdiplomske studije iz oblasti odnosa sa javnošću u bezbjednosti (prosječna ocjena – 9,0)jer nemam novca za školarinu i putovanja za Banjaluku; odslušao sam sva četiri semestra, položio sve ispite, stekao preduslove za magistarskog kandidata, ali…ne mogu, dakle, studije da završim jer me uništavaju i finansijski i psihički. Jer evo šta mi rade na poslu!? Prisiljen (da, bukvalno prisiljen prijetnjom da ako odbijem mogu da uzmem radnu knjižicu) sam da potpišem ugovor o radu na 4 sata. Svi mi radimo po 4 sata, kao da smo trudnice, samo direktorica – osam. Nama po pola plate, njoj cijela. Nemamo toplog obroka, regresa, zimnice, ništa… Moja plata iznosi 380 KM i ide mi pola radnog staža. Petnaestak godina radim, što „na crno“ što „na bijelo“ u novinarstvu a jedva da sam skupio osam godina radnog staža!? Pošto mi i sada ide samo pola radnog staža potrebno mi je, ovim tempom, još „samo“ pedeset godina rada pa da izađem u penziju. A imam četrdeset četiri godine starosti. Kao da sam gavran ili kornjača, pa ću živjeti 100 godina, a u 101 ići u penziju. Za svo to vrijeme, kunem se u hljeb i so, nikad nisam primio 1.000 KM plate. Nikad za nikad. A magistarski sam kandidat! Pa šta sam ja to ovdje, u Republici Srpskoj: crnac, juda, taliban, terorista, trinaesto prase, ku*vino kopile???? Šta sam i ko sam ja i čime sam sve ovo zaslužio!? Time što mislim svojom glavom i slobodno izražavam vlastito mišljenje? Pa zar to nisu načela EU u koju se kunemo mnoooogo češće neko u krsnu nam slavu!
Radno mjesto na koje sam trenutno raspoređen je – organizator kulturnih manifestacija. Međutim, s obzirom da je to prilika za eksponiranje i prikupljanje političkih bodova, moj posao rade partijski puleni vladajuće stranke. Čak kriju od mene ono što mi je u opisu radnog mjesta. Ne znam ni kad je šta planirano ni kad se šta održava, nedostupni su mi planovi i programi rada Centra… U međuvremenu meni imputiraju da ne radim svoj posao, te mi daju da radim poslove koji me ponižavaju do granica nepodnošljivosti. Naime, radim teške, manuelne i ponižavajuće poslove poput montaže bina, rasvjete, poslove obezbjeđenja koncerata, montiranje „fosni“ na binu, naplate ulaznica za dječje predstave, prenošenja stolica (ja, koji nikad nisam bio član niti jedne političke partije) za stranačke skupove, lijepim plakate po gradu… Prije neki dan direktorica (član SNSD-a i njihovog aktiva žena) mi je saopštila da treba da radim kao rasvjetljivač i tonski realizator u kino-sali!? Zato što je kolega koji je to radio potpisao pristupnicu SNSD-u pa su mu obezbijedili još 4 sata radnog angažmana u sporskoj dvorani. Ja da radim ove poslove, ja koji sam prije petnaest godina bio urednik na državnoj televiziji i šef tima gdje su ton i rasvjeta bili samo dva od desetak segmenata proizvodnje programa.
Posljednja kap u čaši političke diskriminacije moje malenkosti je to da se, po pitanju finansija, dogodila identična situacija kao 2008. kada sam smijenjen. Naime i u oktobru 2010. je potrošen godišnji grant. Hoće li sada smijeniti direktoricu? Ma kakvi, njoj će odobriti sredstva iz budžetske rezerve sa kojima može dijeliti plate radnicima do nove godine. A i već su joj dali i pozajmicu od 12 hiljada KM. Ima li riječi za ovakav bezobrazluk?
Da pokušam privoditi kraju: u državi (entitetu) za čije stvaranje sam dao svoju krv i meso konstanto sam politički progonjen i diskriminisan. Progone me politika i političari zato što odbijam da prihvatim članstvo u bilo kojoj partiji. Progoni me SNSD-ov načelnik opštine Rogatica Radomir Jovičić koji je, dok sam ja primao u glavu dušmanske metke, bio rukovodni radnik u sarajevskom „Sprindu“. Šesnaest (prvih, najkrvavijih) mjeseci rata pekao je hljeb neprijateljskoj vojsci i zato dobio zahvalnicu za doprinos „borbi A BiH protiv agresora“. Progoni me Milan Marković, vječiti neuspješni direktor svega i svačega, predsjednik komisije za izbor i imenovanja koji ne zna šta je „curriculum vitae“, ratni zabušant i liferant. Progoni me Radovan Rosić, načelnik Odjeljenja za privredu, koji je čitavog rata uništavao čuveni TPR i kad ga je uništio dobio da vodi cijelu rogatičku privredu. Koja je sada, naravno, kompletna u stečaju. Čuveni ekonomista Rosić (da ne ulazim u eksplikaciju njegovih političkih angažmana počevši od OK SKJ, preko Socijalističke partije, do hitnog, u toku noći, prijema u SNSD i dostavljanja mu članske knjižice) koji je rukovodilac cijelog života. Nikad ništa nije stvorio svojom pameću ni rukama, nikad sebi nije kupio najobičniji automobil, makar „fiću“, „stojadina“; napravio kuću, vikendicu, ćenifu ili kućicu za psa, kućicu za ptice, makar…ogrevna drva kad složi u plast redovno mu se obore. Toliko je sposoban. Da mu nije država dala stan i danas bi bio podstanar. I takav čovjek vodi cijelu rogatičku privredi plus društvene djelatnosti!? I još Mene progoni! Progone me, i on i njemu slični, zato što sam ja njihova savjest. Progone me jer javno govorim, u medijima, o tome kako primaju enormno visoke plate a svoj posao rade izuzetno loše. Progone me zato što jesam sve ono što oni nikad nisu bili: časni učesnik otadžbinskog rata, uspješan čovjek od karijere u svemu čega se prihvatim!
Moja majka, moja supruga (diplomirani ekonomista), moja malenkost (profesor odbrane i sigurnosti, dugogodišnji novinar, magistarski kandidat) mjesečno ne primimo ni 1.000 KM dok načelnik opštine primi 5.100 KM. Ja se sa time nikad pomiriti neću. Pazite – NIKAD.
Ako sve naprijed navedeno nije razlog za Vašu reakciju i odgovor, ovo što ću vam sada reći zasigurno – JESTE. Spada u Vaš djelokrug poslova.
Prije par dana zvao me je iz (cenzurisao autor), vlasnik firme (cenzurisao autor), koja je regionalni privredni lider ovog dijela Federacije. Reference firme možete vidjeti na portalu (cenzurisao autor) Broj njegovog mobilnog telefona je (cenzurisao autor), tako da možete provjeriti moje navode. Naime čovjek je vidio moje muke sa vlastima na TV-u i nepravdu koja mi se čini i predložio mi sljedeće: DA DOĐEM SA PORODICOM DA ŽIVIM U (cenzurisao autor): MOJOJ SUPRUZI STARTNA PLATA OD 1.500 KM, A MENI, MALTENE, KOLIKO JA KAŽEM. DA RADIM MARKERING I ODNOSE SA JAVNOŠĆU. SVOJ POSAO!!!
Šta mi je činiti, pitam ja Vas? Ako u svojoj rodnoj Rogatici, U SVOJO Republici Srpskoj ne mogu da opstanem jer se krše moja najosnovnija ljudska i zakonska prava, ako sam ponižavan i potcjenjivan, devalviran, degradiran… pri tome jedva ekonomski preživljavam, iako sam domaćinsko dijete, koljenović žuljevitih ruku od rada na porodičnom imanju i žuljevite stražnjice od učenja i bavljenja naučnim radom. Od rata naovamo svako veče, ama baš – svako, pijem šaku tableta protiv bolova jer me „ubija“ strahovita kostobolja. U posljednje vrijeme strahujem i za bezbjednost porodice jer su latentne prijetnje već tu. Pijem i šaku „bensedina“ da bih mogao zaspati. Progone me dezerteri, profiteri i ratni zabušanti, nesposobnjakovići svih boja i opredjeljenja, konvertiti koji u džepovima imaju čak i po pet partijskih knjižica različitih stranaka. Jer svi ljudi na rukovodnim mjestima u Rogatici su upravo takvi. Apsolutno svi. Pa čak ni to nije sve: policija me prati, prisluškuju mi telefone i pregleda papir po papir u svakoj firmi u kojoj sam ikad u životu radio. Oni to neće priznati, neće jer to rade protivzakonito, ali, novinar sam, imam i ja svoje izvore. Već dva puta pokušali su mi montirati krivične prijave. Nije li to vrhunac svakog progona. Izjave mi uzima Mile Gladanac, šef krim-službe u Rogatici, dezerter za kojim smo cijelog rata imali raspisanu potjernicu zbog dezerterstva. Meni, koji sam dva puta ranjen u plavo-maskirnoj uniformi, koji imam u sebi više poštenja nego svi trenutni rukovodioci u opštini Rogatica!? Zajedno, naravno! Tužno – pretužno!!! Šta je rješenje, gdje je izlaz?
Da li mi je izlaz da odem u Federaciju gdje ću biti ekonomski zbrinut, cijenjen, i gdje neću biti progonjen??
Čekaću deset dana Vaš odgovor. Dovoljno je, više nego dovoljno. Po prvi put u životu tražim nešto od BORS-a. Ne molim nego – tražim. Ja nikad i nikog ne molim, takav sam. Tražim da me zaštitite od organizovanog, državnog progona organa vlasti RS i institucija svih nivoa. Ako mi neodgovorite ili date nezadovoljavajući odgovor selim se u Federaciju. Jer… sjećate se pošto se je poturčio Marko!? Bolje i to nego da, umjesto da pravim naslovne strane najjačih novina u RS, budem predmet pisanja tih naslovnica. Ko mi garantuje da danas-sutra, pod neizdrživim pritiskom režima kome sam izložen neću, ne daj Bože, pući k’o fišek!? Visok sam 190 cm i težak 144 kg; ja ako puknem biće to pucanj od kojeg će mnogima popucati bubne opne. I još ponešto. Ozbiljno vam to govorim. NAJOZBILJNIJE
S poštovanjem, Zoran Janković