Ne može više Emina Ganić ni da ode na burek, a da joj u isti ne pljunu tamo iza pulta. Kao što ni Deen više ne uspijeva da H&M majice sa rasprodaje, sugrađanima predstavi kao posljednji modni vrisak iz Milana. Ipak, postoji mjesto na svijetu, gdje Emina i Deen još uvijek mogu da se pojave kao direktni rođaci Kralja Tvrtka i apsolutni primjerci bh. tragikomedije. Tamo će ih dočekati raširenih ruku i zasipati svježe ubranim ljiljanima. Slavit će Bosnu glasno i veselo, jer za takvu Bosnu, oni su živjeli, žive i živjet će.
Od prvih i potonjih, razlika je samo u adresi. Iako Emina i Deen žive u Sarajevu, ne možemo baš reći da idu subotom na Stupsku pijacu, ili da čekaju komercijalu na Dobrinji. Ovi drugi su opet upisani u Štokholmu, ali više gledaju oglase na PIK.ba nego što se voze štokholmskim javnim saobraćajem. I jednim i drugima je Bosna u srcu i šupku. Ispod svakog nokta oni imaju komad Bosne. Liježu i bude se sa Bosnom, jer takve zemlje nigdje nema. Ona im je sve dala. Ona im je mati i otac.
Samoizbor Deena i Dalal, za predstavnike države Sarajevo, na međunarodnom evrovizijskom takmičenju, moralno i finansijski nije podržan u Prijedoru. Ni Mostar se nešto nije pretrgao od podrške. Pa čak i na Bistriku nije bilo voljnih da samoodabrane nagrade makar aplauzom. Bosna je mrtva, živjela Bosmalija. Po uzoru na sestru Somaliju, Bosmalija svoje postojanje i ustroj temelji na plemenskom sistemu , te dijaspori. Kako u Somaliji, rođenoj sestri Bosmalije, vedri i oblači 10-tak plemena, tako je i Bosmalija odredila svoju budućnost. Plemena Backovića, Ganića, Špirića, Dodika, Izetbegovića, Konakovića, Novalića i inih vole Bosmaliju, više nego teksašani Ameriku. Tako se i Somalija više voli u Americi i Švedskoj, nego u Mogadishu. Bosmaliji nije ništa dugo preostalo nego da se ugleda na rođenu sestru.
U Štokholmu ljudi sa prezimenima koje završavaju na ić, svako prokleto jutro započinju onaninijom nad zastavom Bosmalije. Sarme sebi guraju u šupak, samo da bi pokazali privrženost jedinoj domovini. Djecu ne gađaju više daljinskim, nego ćevapima. Pa ni žene čak više ne stavljaju maskare poznatih proizvođača, nego se mažu sa blatom iz Miljacke, samo da bi dokazale privrženost jednoj i jedinoj, Bosmaliji. S toga i ne čudi pretjerano njihova radost kada su im Deen & Emina došli na svečanu konferenciju, povodom dana zavisnosti. Inače, riječ je o međunarodnom danu ovisnika o banana državama. Pjevao je Deen, predavala je Emina o Bosmaliji. A štokholmski Ićinovci, ponavljali su u glas – lailaiheilallah i provlačili kartice kroz Deenove usne i Eminine rujne kose.
Neki mali je glasno negodovao kada su pustili pjesmu na playback, a Deen počeo da se vrti između kartica. Ćušnuli su malog, prije nego je stigao reći bilo šta. A kad je Emina počela pričati o prirodnim ljepotama Bosmalije, te turističkim potencijalima, Ićovci su kartice zamjenuli bjanko čekovima. Opijeni Bosmalijom, dočekali su ranu Štokholmsku zoru, praznih džepova i srca punih Bosmalije.
U povratku na aerodrom, okupljenim Ićovcima Emina se obratila sa receptom za Bosmalijski ćevap:
1,5 kg junetine + 0,5 kg janjetine + 4 čehnja bijelog luka + 2 male kašikice sode bikarbone + sol
Meso izrežite dragi Bosmalijci na kocke 2 x 2 cm te posolite. Prokuhajte bijeli luk u vrlo malo vode (otprilike 1 dl) i ostavite da se ohladi te prelijte preko. Meso tako pustite da odstoji preko noći u frižideru. Sutradan se svo meso samelje, te tako pokrije samo i ostavi na sobnoj temperaturi 4-5 sati. Nakon toga opet u frižider još jedan dan, a prije samog oblikovanja ćevapa se dodaje soda bikarbona. Taj korak možete preskočiti, ali ja ga preporučujem dragi Bosmalijci.
Avion je poletio, a 50 hiljada Bosmalijaca se razbježalo kućama da pravi ćevape i gađa djecu istima.