Veliki njemački filozof Artur Šopenhauer tvrdi da su različitost i mnoštvo ljudi samo pojava, privid. U svim ljudima je suštinski jedno biće i svi ljudi jesu to biće. Sažaljenje, prema Šopenhaueru, predstavlja osnovu morala. Sa-žaljenje jeste čin su-osjećanja tragedije, gubitka kojom je zadešen drugi pojedinac.
Dokaz da je sažaljenje osnov ljudske moralnosti jeste to da čovjek ništa više ne osuđuje nego svirepost, ponašanje suprotno sažaljenju. Sažaljenje ukida svaku individuaciju, svaki egoizam. Ono ujedinjuje ljude međusobno. Svako ponašanje usmjereno ka ukidanju indivuduacije je vrlina. Sažaljenje nas: 1) spriječava da drugima učinimo zlo i, 2) podstiče da pomognemo drugom u nevolji.
Kamijev Merso biva slobodan u tolikoj mjeri da se odjeljuje od protokola zajednice i zbog toga je osuđen od strane drugih i prije nego što je počinio ubistvo. On ne plače zbog smrti majke jer dubinski osjeća tragičnosti bivanja, postojanja. U takvoj „tragičnoj“ pojavnosti društvenost jeste apsurdnost, svako je, od rođenja, nerazdvojivo vezan sa (vlastitom) smrću, i nikakvo sažaljenje ili bilo kakva vrsta „običajnog“ odnošenja neće razoriti ili učiniti nam dražom tu blisku negaciju postojanja. Mersoa se ne tiče ni samo suđenje, jer presuda je izrečena davno prije nas – ta presuda je smrtna... Zajednica osuđuje individualnost jer ova dovodi u opasnost tu sladunjavu krinku utjehe.
Kami u svom najčitanijem djelu jasno iscrtava granicu između kolektivnog i individualnog. Individua se usuđuje da bude slobodna (da misli zasebno) i na taj način postaje opasnost za aktuelno kolektivno ustrojstvo. Alber Kami dobija nobelovu nagradu za „Stranca“ jer je u njemu izvršio afirmaciju individualizma, i na krajnje originalan način uveo momenat apsurdnosti u filozofsko mišljenje.