DA SAM JA NEKO
Često poželim da sam NEKO, ne zato što imam velike želje i snove, nego što ove male ne mogu da ostvarim u svijetu u kome živim.
Da sam ja NEKO svi bismo bili jednaki, imali podjednake šanse, a samo od nas bi zavisilo da li ćemo ih iskoristiti. Da se ne zavaravamo, ovakav svijet u kome živimo proizvod je nas ljudi. Ako čovjek može da izazove prirodne nepogode, rat, mržnju…onda sigurno može sve to i da zaustavi. To već biva politika, a toga u mom svijetu ne bi bilo.
Da sam ja NEKO…recimo mađioničar pa da čarobnim štapićem odagnam svu tugu i bol ovih napaćenih ljudi, koji žive iz dana u dan bez ikakvog cilja i nade. Da sa osmijehom dočekuju novo sutra koje će biti bolje nego danas, što polako postaje juče. Djeca bi znala šta znače mnoge one male stvari kojih smo se već odavno odrekli, jer nam oči zasjenjuje nova tehnologija. Znala bi za onaj osjecaj kada skaču po baricama sa prijateljima, ali ne onim sa “facebooka”. Odrasli bi imali posao, budili bi se radosni što kreću u nova velika stvaranja. Ne bi bilo važno ko šta radi i kolika im je plata, jer novac ne bi bio toliko važan.
Eh, da sam ja NEKO…da sam slikar, pa da kistom naslikam osmijeh koji se odavno izgubio sa lica mnogih. Dodala bi malo toplih boja u porodice, koje su izgubile onu toplinu, koja je zračila na samu pomisao o njoj. U mom svijetu majke bi bile kraljice, kraljice za očeve i za djecu, jer njihov sjaj nikad ne gasne.
Kada bi se vodili Volterovom rečenicom: ‚‚Svako treba da obrađuje svoj vrt!”, život bi nam bio lakši…Ali mi često zaboravljamo da se naš vrt graniči sa tuđim, možda uređenijim, a mi u njega ubacujemo korov, sjeme sumnje i pohlepe. Čovjek vječito žudi za slavom i bogastvom, a da li to donosi sreću? Možda, ali to nije sreća nego maska za hiljade onih u čijim očima ćemo biti veliki. A šta je sa nama? Zapitamo li se da li je to ono što duša želi, odgovor će biti razočaravajuć, jer pred nama samim ne pomažu maske ni kostimi. Da sam ja NEKO, nikom ne bi ni bilo potrebno svo to pretvaranje.
U modu bi se vratile one prave vrline. Svako bi bio vrijedan poštovanja. U školama bi cilj bio sticanje znanja, a ne visokih ocjena. Takva djeca bi sutra postala kvalitetni ljudi koji će to znanje prenositi na neke nove generacije, a roditelji bi bili ti koji će im uvijek biti podrška, čak i kad se ne čini lakim. Svako bi radio ono što voli, pa bi imali i bolje učitelje. Možemo pričati o svakodnevnim problemima, ali ne smijemo zaboraviti da oni nastaju kao proizvod ljudske pohlepe, vječitim nezadovoljstvom i željom za moći!
Kao što kaže pjesma grupe S.A.R.S. :
“U zemljama seljaka na brdovitom Balkanu
splačine nam nude za duševnu hranu.
Najgori soj ljudi u prvom je planu
dvaes četri sata na malome ekranu.”
Upravo, zaboravili smo na tu hranu. Da sam ja NEKO, učinila bih da ne gubimo vrijeme na praćenje dosadnih medija, nego da učestvujemo u stvarnosti i stvaranju nove budućnosti. Nove tehnologije i uslovi života vode ka brzini, stalnoj žurbi u nepoznato i nepotrebno, a svi mi tražimo neki svoj mir, koji je daleko od toga.
Da sam ja NEKO i da imam moć, ovaj svijet bi izgledao drugačije ali pošto nemam ostaje mi da ponekad odlutam u mislima do njega i nađem snage za novi dan kao i mnogi, nadajući se da će sutra biti bolje… Teško je i boli kad vidim sve ovo a nemam tu čarobnu moć, jer koliko god da se čovjek bori, nemoćan je…
Za konkurs “Da sam ja neko”