Poznati bh. glumac Mario Drmać više nije direktor Pozorišta mladih. Razlog je poprilično jednostavan… Mario nije stranački podoban. Ministar kulture Mirvad Kurić dao je jasnu instrukciju Upravnom odboru: Drmaću ne može biti produžen mandat v.d. direktora i na tu će poziciju biti imenovana druga osoba. Nije bitno što je zajedno sa glumcima, u veoma kratkom periodu, oživio prašnjavu, polupraznu dvoranu i vratio je onima zbog kojih je to pozorište i napravljeno. Bitna je podobnost. Bitna je fotelja koju treba uzeti, pare koje treba ugrabiti, a direktor koji voli i radi svoj posao može biti samo smetnja.
Obzirom da sam otac trogodišnje djevojčice, malene Melani, ovo pozorište je ponovo postalo dio mog života. Prisjetio sam se sretnog dijela djetinjstva kojeg nisu obilježili zvižduci granata, nestašice vode i odvratna mržnja među ljudima. Nemaju cijenu sreća i radost koju vidim u Melančicinim očima dok nam u kući, nakon odgledane predstave, dijeli uloge: “Ja ću biti Patkica Blatkica, ti ćeš biti Ježić Bodljoježić, mama će biti Lukava Lija, baka će biti vještica iz začarane šume, deda će biti strašni div, nana mali Muk…” I tako svakog dana neka nova uloga…
Onima koji su donijeli ovakvu odluku jalijaški humor Vize za budućnost je najvjerovatnije mjera za kulturu i umjetnost. Zamišljeni likovi poput patkice Blatkice, ježića Bodljoježića, lukave Lije za njih su potpuna nepoznanica. Mogu samo zamisliti kako bi tekao razgovor premijera Kantona Sarajevo i ministra kulture o ovom tekstu…
“Kakva patkica Blatkica na crvenom tepihu?”, pita se premijer dok uzima mobitel. “Zar pozorište nije ono gdje se mi povremeno prošetamo po crvenom tepihu, a ne neke patkice, blatkice, ježevi i ostalo životinjsko carstvo?!”, sam sebi postavlja pitanje dok čeka da mu se ministar javi.
Premijer: “Halo, Rile, ovaj Mirvade… Čitam neki tekst na internetu pa mi nije jasno.”
Ministar: “Čitam i ja gospodine premijeru. Mubere mi, ne mogu vjerovati kakve sve bljuvotine pišu umjesto da ustanu dok mu ime spominju…”
Premijer: “Ma kakvo ustajanje. To ne dolazi u obzir… Ko je on da mu se ja, premijer kantona, ustajem?”
Ministar: “Gospodine premijeru, kada govorite o govorite o gospodinu Fahrudinu Radončiću molim vas da ustanete.”
Premijer: “Ma kakav Radončić, ja ti govorim o patkici Blatkici…”
Ministar: “Patkici? Kakvoj ba patkici Vlatkici?”
Premijer: “Ma neka patkica, blatkica, ježevi, puževi i ostale životinje…”
Ministar: “Pa, gospodine premijeru, što mene zovete? Komunalno je Senadov resor.”
Premijer: “Komunalno?”
Ministar: “Ja, komunalno, Park, Pionirska dolina…”
Premijer: “Kakva pionirska, kakav Senad… Zovem te zbog kulture. Prozivaju nas kako smo otjerali onog Maria Drmaća i neke njegove životinje.”
Ministar: “Jel’ to neko nešto rek'o svega ti?”
Premijer: “Ma ja, kao dobar je bio ali nije podoban, bune se članovi Upravnog odbora da si vršio pritisak na njih…”
Ministar: “Mubere mi moje, mog'o bi ja nekom zube izbiti… Nemoj da Avaz sutra objavi anketu građana Sarajeva!”
Nikada nećemo saznati da li se ovaj razgovor zaista i dogodio, ali ono što sigurno znamo je da ljudi poput njih, bez imalo osjećaja odgovornosti, svakodnevno donose odluke koje se tiču naših života. Imenuju po stranačkom diktatu, zapošljavaju po rodbinskoj liniji, donose iodluke u ličnom interesu,,. Juče su odlučili pokazati vrata sposobnom čovjeku samo zbog toga što nije “njihov”, a sutra će dovesti nekog “svog” koji će, ukoliko dovoljno brzo upropasti ovo pozorište, možda dobiti priliku da postane i ministar. Do sada je to bila dovoljna preporuka… Na svima nama je odluka da li ćemo i ovaj put sagnuti glavu. Posebno Marijeve kolege glumci…