Volim knjige.Volim i da čitam, mada nisam opsjednuta nekim posebnim žanrom i nekim posebnim piscem.Čtam uglavnom ono u čemu uživam.Ne pada mi napamet da se maltretiram čitanjem nekog djela tamo nekog autora samo zato što su ga ,opet tamo neki, kritičari proglasili – da je neko i nešto.
Kad već rekoh da se ne maltretiram čitanjem djela koje u meni izaziva nelagodu ispričaću kako sam iz biblioteke, čiji sam redovan član već godinama, pozajmila Zovem se Crvena od Orhana Pamuka.
Rekoh, čovjek poznat, nagrade dobija, a ja ništa od njega još nisam pročitala.Počnem puna entuzijazma i već kod treće ili četvrte stranice ohladih, ali tjeram samu sebe dalje i dalje i tako sam se mučila do pola knjige i onda... odustala. Odložim knjigu „za poslije“ kad budem raspoložena za čitanje, ali raspoloženje za čitanje Pamuka ne dolazi.Ukratko, knjigu sam vratila nepročitanu i kad sam iskreno rekla da Pamuk definitivno nije moj pisac jer osim što piše o neugodnim stvarima i događajima ,ja imam utisak i da uživa u tome, naiđoh na nekoliko istomišljenika.Nisu pročitali knjigu do kraja iz istog razloga:ne da pisac uživa u pisanju već i u vizuelnom efektu slike koju opisuje, a koja je često gluho pa bilo.
Posjeti me to na isti ovakav osjećaj kad sam uzela Sjećaš li se Doly Bel i kad sam pogledala to „kultno“ ostvarenje na filmskom platnu.Ali, reći da mi se ne dopada film ili knjiga ili knjiga Orhana Pamuka značilo bi da ja pojma nemam niti o filmu, a Boga mi još manje o književnosti.Zato sam ćutala i nikada nisam javno komentarisala ni jedno ni drugo.Jer ko sam ja da kažem,osim u užem krugu prijatelja, kako Zovem se Crvena jest neobičan roman,ali da se meni ne sviđa ,da moj želudac to ne trpi?Jer ko sam ja da kažem ,osim u užem krugu prijatelja, kako bi mi bilo „bolje da sam dva sahata u zelenu travu gledala već u Doly Bel“?
A bi, sigurno bi mi bilo bolje i za psihu moju bilo bi zdravije.
Ali s Doli Bel Abdulah Sidran je postao Sidran:općepoznat i priznat.Ok jest i zaslužio, ali ne samo zbog Doly Bel već i zbog nekih drugih djela koja sigurno imaju širu čitalačku publiku od Doly Bel.Ali uz Doly Bel ranija manje poznata ili nepoznata djela odjednom su postala hvale vrijedna,a svako naredno je i na sam pomen da se piše žedno iščekivano i unaprijed proglašavano remek-djelom.I eto nas u Tuzli na dodjeli "Meše".
Pa, molim vas, gdje piše da sve što napiše Sidran mora biti najbolje među najboljem.Da se mora nagraditi, da Sidrana niko, ama bš niko ne smije nadmašiti!?Gdje piše da se svima,ama baš svima mora dopasti to što Sidran napiše i da nijedan drugi pisac pored njega živog ,zdravog i konkurentnog ne može i ne smije doći do izražaja, a ne još i nagrađen biti!?A ako se to ipak desi kriv je žiri.Ne valja žiri.
Uz dužno poštovanje, ali zar njemu nije dozvoljeno da ima krizu inspiracije,stvaralaštva? Zašto je on ubijeđen da je u Tuzli trebao dobiti nagradu i prije dodjele?
Tako su Sidranova sujeta i tamo nekakav žiri za koji ne znam da li je ili nije dobronamjeran Mešu ni krivog ni dužnog upleli u svoje svađe pa možda će ga i pred sud dovesti.
E moj Meša , ljudino koji si nam ostavio Derviša i Tvrđavu, djela koja sam čitala nekoliko puta i svaki put uživala (za razliku od Zovem se Crvena i Sjećaš li se Doly Bel) šta si dočekao:da poslužiš za potkusurivanje sujetnih i sujetnijih!?
Sujeta svojstvena priznatim i poznatim, neutažena žeđ za priznanjima, za nagradama, za „biti prvi i jedini“, već odavno je nagrizla savremeni književni duh pa mi se lijepo ogadilo i neću čitati ni Knjigu o Uni ni Otkup sirove kože.
Jebala vas vaša pisanija = pišanija.
