Ne ostajte ovde !
Sunce tuđeg neba
Grijaće vas bolje
Već što naše grije
Nisu tamo gorki zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje tvoje nije.
Radio sam do rata u velikoj radnoj organizaciji
Luka Ploče , sektor sigurnosti , često govoreći da ću ovaj dobri i dobro plaćeni posao izgubiti samo ako se država raspadne , a država se ne može raspasti , mi je nedamo…i
Raspade se !
Nestade posao , plata , radni staž…kuća…mir sigurnost…zdravlje…
Danas kada sam prekoračio šezdesetu , a kada sam stranac u svojoj državi i kada počinjem vjerovati da sloboda i nije najvažnija stvar na svijetu , cjepam drva po kućama za neke dnevnice da opstanem.
A donedavno smo bili ” jaka porodica ” , imali smo šest kartona na birou .
Ne izdržaše djeca više !
Pokupiše obe kćeri i zetovi dokumente i zavežljaje i odoše.
Na sjever !
Tražiti tamo tuđe sunce da ih grije !
Tražiti tamo zalogaje hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Sada mi ovi cjepački dani , ovi nadničarski razmaci od svitanja do sumraka nisu teški na način na koji su bili, ne osjećam više samo tegobu zgaženog ponosa kao donedavno , ne osjećam ni bol u rukama , u šakama od povratnih udaraca drveta…preselila se bol u grudi , tamo se udomila , tamo gdje joj je najtoplije i gdje najviše boli.
Odoše kćeri , moradoše , ali i dječicu odvedoše.
Manje bi me ove kosti lomljene bolile kada bih uveče na krilo stavio ono najmanje , Milana , ime dedino , dvije godine svile koju sam ljubio…
Donese mi ponekad školarac iz komšiluka svoj telefon , sreća taj viber postoji , samo da im čujem glasove, pa Milana pitaju : Deda Mile te zove , voliš li ga…odgovara ..Daaa…A sjećaš ga se ?
Odgovara ..neee…
Porast će moj Milan…pa će naučiti reci ” najn ” !
A ja ću jednako suzu puštati…lagano , ćuteći….
Moralo je tako biti !
Pitam se ponekad
da li bi Aleksa ,
da je danas živ , onu pjesmu napisao , ili bi je prepravio…
Ne ostajte ovde
Sunce tuđeg neba grijaće vas bolje
Već što naše grije….
I nisu tamo gorki zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…
I bolje da pustim suzu što za boljim odoše nego da ih gladne i ponižene tješim kraj sebe…
Moj Milane…