''Gledajući oko sebe očajnu rugobu i mnogostruke i teške posljedice nerada i nehata, zarekao sam se da ću raditi, mišlju i rukama, za sebe i za druge, uvijek i svuda, ali raditi. Tako da trajno živim u plodnom pokretu i korisnim promjenama. Zarekao sam se da ću braniti sebe i svoje i mjesto na kojem živim od nereda i nečistoće, zastoja i nemaštine.'' Ivo Andrić
Nedavno sam naišla na ove riječi Ive Andrića. I ne mogu se sjetiti prikladnijeg mjesta za njihovu primjenu od Bosne i Hercegovine. Oni koji su čitali moj posljednji blog mogli su osjetiti da situaciju u Bosni i Hercegovini vidim kao poprilično očajnu. Za vrijeme studiranja, živeći u Zagrebu, uvijek sam osjećala neki ''love and hate relationship'' prema BiH. Mrzim neuređenost, mrzim činjenicu da su nam onemogućena ljudska prava, da nam je sustav vrijednosti izokrenut ili nepostojeći. Ali s druge strane- ne želim odustati od zemlje iz koje dolazim. Pustimo sad mitske priče o hercegovačkom kršu i poštenju i bosanskoj dobrodušnosti i humoru. Tu smo gdje jesmo, znamo svi kako je. Čemu se pretvarati? I prikazivati stvari ljepšima, kao u turističkom prospektu. Ćevapi su nam vrhunac gastronomije, a razrušene zgrade najvredniji spomenici. Nije samo to Bosna i Hercegovina.
Vozeći se jednom dosadnim austrijskim cestama gdje svaki kamen i svaka travka nepomično stoji na svome mjestu odajući savršenu plastičnu harmoniju života, sjetim se Bosne. Sjetim se zelene divljine i rijeka u ljeto, prekrasnih žutih i narančastih tonova u jesen. Sjetim se svojih baba i deda. Sjetim se šta je sve jadna pretrpila ta Bosna i Hercegovina, šta nas je bacalo lijevo i desno, gore i dolje, gazilo, pritiskalo i mlataralo kroz cijelu povijest, ostavljajući neizbrisive posljedice. Sjetim se da ni sve to što je bilo, niti jedan rat nije ubio volju za životom. Sjetim se da me nitko drugi nije naučio naivno tražiti dobro u svemu i svima kao ljudi kojima je u životu bilo najteže. Sjetim se da u našim ljudima postoji neki iskonski instinkt za preživljavanjem, nešto zbog čega ćemo se snaći gdje god nas baciš.
Nedavno sam pričala sa svojima o krizi, ne o svojoj apsolvenstkoj, nego o onoj drugoj- ekonomskoj. Ali bome nije lako kad se te dvije poklope! I kaže mama ''kod nas je uvijek kriza'', pa se i ne žalimo. Ne bi bilo loše da svi dignemo glas, da tražimo prava. Ali dok se ne stvori kritična masa, možemo barem poslušati one Ivine s početka i raditi, mišlju i rukama, i ''braniti sebe i svoje i mjesto na kojem živimo od nereda i nečistoće, zastoja i nemaštine''.
Makar iz inata, svima onima koji nas žele uvjeriti da nam je nered i neimaština prirodno stanje.
