„Suzanaaaaaa, ručak je gotoooov!“, drala se moja majka kroz kuhinjski prozor dozivajući me sa prašnjavog igrališta na kojem sam upravo sa desetak drugara pravila maketu našeg naselja od gline koju smo cijelo jutro vadili iz obližnjeg potoka.
„Sinišaaaa“, „Abiiiii“, „Ninaaaaa“, „Mišoooo“….. čule su se i majke mojih drugara koje su dozivale svoju djecu.
Kretali smo bez pogovora, svako ka svojoj kući, ostavljajući nedovršenu maketu. Za ručak – supa, piletina i krompir. Mrzila sam supu. A i piletina i krompir su mi bili mrski! Voljela sam samo banane. Ali nije mi padalo na pamet da negodujem. Znala sam da, ako se i upustim u raspravu sa roditeljima kako ne volim supu i ne mogu to da jedem, na kraju bih završila tako što bih pojela tu istu supu, doduše ohladjenu i sa suzama u očima i što je još gore, bila bih kažnjena tako što ne bih mogla ići na igralište i ostatak poslijepodneva bih provela u svojoj sobi. A znala sam da nas čeka posao na nedovršenoj maketi. Gutala sam mrsku mi supu, završila ostatak ručka, pomogla majci da skloni suđe sa stola i odjurila na igralište.
Svi su drugari već bili tu. Maketa našeg naselja je završena do uveče. Umorni, prljavi i zadovoljni razišli smo se kućama kada je već uveliko pao mrak. Večerala bih, pogledala dječiju emisiju „Laku noć, deco“ i mama bi me okupala. Nakon toga bih zaspala u momentu ma koliko se željela opirati i ostati budna uz tv program što duže.
Dvadesetak godina kasnije……
Moj šestogodišnji sin i ja smo u parku. „Mamaaaa, ljuljaj me“, dere se moje zlato. Trčim srećna da ga ljuljam. Nakon dvije minute….
„Ne ljuljaš dobro, mamaaaa!!!“ ljutito dreči moj mjezimac. „Stani tamooo“. „Neee tuuu, na drugu stranuuuu!“ „Jooooj, mama, baš ništa ne znaš,“ iznerviran je moj delija, „dodji, ipak ćemo se igrati indijanaca, možda ćeš tu biti bolja!“, gleda me ispod oka ljutito moj dječačić.
Okrećem se oko sebe osjećajući se pomalo neprijatno zbog tona kojim mi se obraća moj šestogodišnji sin. Ali sa smiješkom slušam upustva kako se igra „indijanaca“ i izvršavam naređenja Vrhovnog poglavice. Krajičkom oka posmatram druge roditelje koji su takođe zaokupljeni igrom sa svojom djecom. Shvatam da gotovo svi roditelji, baš kao i ja, izvršavaju naređenja svoje djece trudeći se da ih održe u igranju. Nema interakcije među djecom. Niti među roditeljima.
Odlazimo kući. Moje zlato odmah juri na kauč i uzima igrice da igra. Ja pravim ručak. Supicu iz kesice, pileće šnicle i pomfrit. Omiljeno jelo mog sina. Postavljam sve na sto. „Dušo, ručak je gotov. Dodji za sto da ručamo“, kažem mu.
„Štaaaaaa, baš saad kad zamalo da postignem bolji rezultat! Mamaaa, uvijek sve pokvariš“, počinje da cvili moj sinčić.
„Hajde ljubavi moja, pritisni pauzu, pa ćeš nastaviti poslije ručka. Vidi, mama je napravila pomfrit i šnicle, to voliš“, pokušavam ga odobrovoljiti.
„Odlučio sam da više ne volim šnicle, volim samo pomfrit“, cvili moj dječak dok ga nježno za ruku dovodim do stola. „Štaaaa, supa???? Bljaaaak! Znaš dobro da mrzim supu! Ne pada mi na pamet to da jedem!“ povisuje ton moj sinčić.
„Hajde ljubavi mamina samo pet kašika supice. To je zdravo. Neće te boljeti stomak. Moli te tvoja mama. Hajde mami za ljubav“, očajno cvilim i upućujem mu najnježniji pogled na svijetu.
„Fuuuuj, mrzim supu! Odvratna je!“ I dalje negoduje moj andjelak.
Izvlačim poslednji argument. „Znaš ljubavi ne valja da bacamo hranu. Toliko djece u Africi nema šta da jede i sve bi dali da mogu okusiti toplu supicu. Hajde, molim te, samo tri kašike i dosta. Moli te tvoja mama“, već očajno ga ubjeđujem.
Završilo se tako što nije ni okusio supu, pojeo je jedan zalogaj šnicle i pun tanjir pomfrita sa kečapom. Bila sam presrećna samo da je sit. Vratio se igricama, pa je onda gledao crtani film „Borbe galaktičkih monstruma“ dok nije došlo vrijeme za spavanje.
Kao i svako veče, dovijam se raznim trikovima da svog šestogodišnjeg sina namolim da dodje prvo do kupatila i opere zube, zatim raznim škakiljanjima, pričicama, a kad zagusti znam ja i da povisim ton da bi obukao pidžamu i uvukao se u krevet. Obično to svako veče traje oko sat vremena i završi nerijetko u suzama, mojim ili njegovim, izvinjavanjima, obećanjima, pregovaranjima…. Ipak, na kraju, umorna i skrhana, uspavam svog mjezimca. Moja je poslednja. Moj sin spava. Zlato mamino. Ja sam preumorna i imam snage samo da se istuširam i izvalim u krevet.
„Ako rešite sve probleme svoje dece, oni neće imati drugih problema sem vas“
Pitam se ponekad po čemu se moderno roditeljstvo razlikuje od Donkihotovske borbe sa vjetrenjačama.
Teško mi je da priznam da nisu Zakoni ni država niti ovi novi nasilni crtići krivi što nam se djeca ponašaju kao mali bogovi. Priznajem javno, krivi su roditelji! Onog momenta kada su roditelji ušli u dječija igrališta i počeli ih zabavljati, djeca su prestala biti djeca. Roditelji su zamijenili lopte koje djeca šutaju, ljuljaške koje guraju visoko, trampoline po kojima skaču kako bi izbacili višak energije. A te dječije energije je mnogo. Često prevazilazi nerve očajnIh roditelja koji se iz dana u dan dovitlavaju kako da usreće svoju djecu.
I znajmo, ništa ih tako nećemo naučiti. Osim da uvijek očekuju da će neko drugi završiti njihovo započeto, za svaki neuspjeh će kriviti druge i cijeli život tražiće sreću a biti hronično nesrećni.
„Tucite svoju decu čim primetite da liče na vas“
Nijedan roditelj vam to neće priznati. Do poslednjeg daha će braniti pravo svog mjezimčeta na samostalnost, slobodne izbore, izražavanje svoje individualnosti, bacanje stvari po kući kada ne dobije ono što želi, valjanje po supermarketu jer nije dobilo lizalo, pljuvanje druge djece jer su uspjeli napraviti kolut naprijed koji oni sami ne umiju….
Jednostavno, pustimo ih da budu djeca. Postavimo im granice i pustimo ih da sami vode svoje igre, bitke, svađe, pobjede. Ne pravimo od njih male tiranine. Vratiće nam se kao bumerang. Pustimo ih da griješe. I da plate za svoje greške.
Volimo ih ali i kažnjavajmo kad su krivi jer život će ih sam po sebi često kažnjavati kad ne budu ništa skrivili.
-Za konkurs-