Danas razmišljam i pitam se – “što je, ono, meni značajan 12. maj?” i sjetim se da sam te 1992. godine, upravo 12. maja, napustila kuću u kojoj sam kao podstanarka živjela u Ivanjskoj ulici na Pofalićima.
Sjećam se podstanarske sobe u kojoj sam kao studentica dočekala početak rata. Strahovi tokom granatiranja koje sam često proživljavala u toj prizemnoj sobi, sa stanodavcima i njihovom kćerkom, i sada mi djeluju veoma stvarno.
Bilo je veoma teških momenata i neizvjesnosti… Tada se još uvijek nije znalo kome će ovaj dio grada “pripasti”.
Sjećam se svega, do u detalje. Sjećam se i mirisa hrane koju mi je teta Marija donosila tokom maja mjeseca, a okus još uvijek mogu da osjetim.
Dan ranije mi rekoše da se javim na telefon: “Traži te neki Muris.” Penjem se uz stepenice i razmišljam: “Ne znam nikakvog Murisa… ko me traži?”
Javim se slabašnim glasom: “Da, Vildana je”, a sa druge strane odgovara mladić “ ja sam Muris, medicinar. Tvoja tetka sa Bistrika me je zamolila da ti se javim i pitam te da li želiš da budeš kod nje?” “Naravno” – odgovorih, onako ushićeno, ali istovremeno i jako uplašeno. “Sutra ću oko 12 sati doći sa medicinskim bijelim Stojadinom. Spremi stvari i idemo tetki!”
Spremila sam nešto stvari u sportsku torbu koju sam nosila na treninge, digitron, knjigu i bilješke sa predavanja fizike i matematike. “Pa šta,” – pomislih “malo ću biti kod njih i spremaću ispite.”
Osvanuo je 12. maj. Ustala sam jako rano i čekala Murisa. Ugledali smo bijelog Stojadina na kapiji dvorišta. Nakon što smo se i (zvanično) upoznali, Muris je krenuo sa mnom da mi pomogne unijeti stvari. Kada je vidio malu torbu, začuđeno me je upitao: “Jesu li ti samo ovo stvari?”, na šta sam ja odgovorila da jesu i da mi ne treba ništa više “Ovo je dovoljno”, rekoh.
Pozdravili smo se i sjeli u auto. Upita me: ”Pušiš li?” Rekoh: “Da.“
Ponudio me cigaretom i rekao: “Uzmi i drži se dobro, moramo pored kasarne proći, a stalno puca snajper.”
Brzo je vozio… bilo je kao u nekom snu. Dvanaest dana prije toga nisam izašla iz kuće. Prolazili smo gradom koji je bio pust. Imala sam osjećaj da sve odjekuje, ali istovremeno i da je nekako gluho, prazno.
Kada smo stigli pred tetkinu kuću i kada sam ugledala nju i rodice, potekle su mi suze.
Narednih dana vodila se borba na Pofalićima i 16. maja je objavljeno da su Pofalići konačno oslobođeni.
Sredinom juna sam sa Murisom otišla po svoje stvari. Kuća je bila prazna, nije bilo nikog. Uzela sam stvari i moram priznati da smo se više puta znali smijati mojoj odlučnosti da mi ne treba ništa više osim dvije majice, jednih farmerki i naravno knjiga za učenje.
Tako iz godine u godinu, dvanaestog maja sjetim se studenskih dana, početka rata i čistoće mladog uma.
Twitter: @beslijav
Facebook: Vildana Beslija