Napravih si sok od đulbešećerke pa se sjetih stare Safije. Tri puta se udavala a svoje djece nije mogla imati. Cijeli život tuđu odgajala i po starost sama ostala. Udala se mlada za Osmana. Sretni, veseli, nasmijani bijahu njih dvoje. Al ne prođe dugo Osman radeći kao električar, doživi nesreću na poslu. Nedugo iza toga preseli na onaj svijet. Nakon par godina udade se za Avdu, poznatog mehaničara. Žena mu mlada umrla a iza nje dvoje djece ostalo. Prihvatila ih Safija kao da su njena. I sami odlučiše da je zovu majkom. Razbolje se Avdo i pade na postelju. Pet godina deverala Safija oko njega. Nakon smrti braća odlučiše kuću prodati a djeca u svijet odoše trbuhom za kruhom. Osta Safija opet sama. Skućila se u nekoj maloj kućici na periferiji grada i nekako krpila kraj sa krajem od onog što joj Avdina djeca pošalju. Jedno vrijeme slali a onda se svak’ sa svojim životom zadeverao i sve rjeđe poštar Safiji svraćao.
Mala je to kućica bila, al sva ukrašena đulbešećerkama i ostalim cvijećem koje je sadila da bi se nečim zabavila. Često bi napravila male bukete tek ubranog cvijeća i prodavala u ćošku na pijaci. Od tih para kupila bi si najpotrebnije za preživjeti. Niti je od koga tražila a ni očekivala da joj pomogne. Zagledali su se ljudi u staricu na ćošku, neko sa osmijehom a neko sa prezirom.
– Uranila Safo, jesi se naspavala? Vala moglo se još malo.
– Uranio i ti Mehmede, meni je taman. Ne spavam ti ja puno a i volim poraniti da se što prije kući vratim.
– A vala meni svejedno. Kad god se vratim nema me ko dočekati. Pa ja u podne ili poslije podne uvijek isto.
– A nema vala ni mene ko, al bolje se ranije vratiti pa kod kuće odmarati. A uvijek nekog posla ima oko kuće i cvijeća.
– Nisam danas puno robe donio, pa ako si rada kad’ i ti to prodaš možemo zajedno na autobus. Svakako u istom pravcu idemo.
– Hajd’ vidjet ćemo kako bude. Tu smo, nigdje odavde neću svakako neg’ kući.
I tako krenuše zajedno dolaziti i odlaziti sa pijace. Mehmed sa svojim povrćem i Safija sa svojim buketma. Ponekad Mehmed svrati do njene kuće pa u bašći zajedno ručaju i koju progovore do akšama. A onda opet svako na svoju stranu do jutra kad’ krenu na autobus. Safijino mjesto u ćošku zamjeni se za dio Mehmedovog stola.
– Znaš šta Safo osami se čovjek pa zaboravi i pričati. Neg’ eto nako ja nešto dumo po ovoj glavi. Svaki dan u ovoj starosti ko nagrada dođe kad možeš sam oko sebe deverati. Nekako bilo bi običnije da ti i ja živimo u istoj kući. Sam ja a sama i ti.
– A moj Mehmede, ti ko grom iz vedra nebe. Nisam ti ja pomišljala da bi ikad više živjela sa nekim. Navikne se čovjek na svoj bol i samoću i nekako tako nauči deverati.
– Ma isti sam ti i ja takav. Već dvanaest godina samujem. A nekad bi tako insan sa nekim progovorio bar uz kafu. Ubi tišina u četiri zida.
– Ubilo je mene svašta, al koga to briga. Nekada sam se sekirala zbog svega a sad šta ću. Kako god promjeniti ne mogu. Sve što sam željela, nadala se i radovala ko da mi je neko ukrao. Niti me pitao mogu li podnijeti, niti je ko mario za to.
– Znam ja Safo, čuo sam šta si sve deverala. Al tako je kako je. Valja dalje kroz život ići. Još ovo malo što je ostalo da se u rahatluku proživi.
– E moj Mehmede ja ću se razrahatiti kad pođem na onaj svijet. Umorilo je mene svašta, neg Safa ne priča. Ali zato kako čujem priča mahala. Oni sve bolje znaju i osjećaju od mene. Al neka, svakom svačije. Meni duša i čista i mirna, ja najbolje znam šta i kako sam prodeverala.
U neka doba pođoše zajedno živjeti u Safijinoj kući. Ujutru na pijacu a popodne zajedno kući. Činilo se da su navikli jedno na drugog. Primijetili su ljudi i osmijeh na njihovim licima. Te godine je đulbešećerka procvijetala kao nikada. Cijelom dužinom prozore su krasile tegle sa natopljenim laticama. Ponese koju flašu Safa na pijacu i proda. Ko je god probao njen sok govorio je da ljepši nije pio. Te jeseni Mehmed se žalio da ga nešto u prsima stišće. Sve teže je disao i brzo se umarao. To jutro dok su pili kafu u bašći prihvati se za prsa i samo reče: “Haman je doš'o vakat.” Kako izusti tako pade sa stolice. Ukopaše ga na starom mezarju Ravne Bakije. Ljudi sa pijace taj dan su vidjeli zadnji put Safu. Umrla je nedugo iza njega. Korov i suša su zaposjeli cvjetnu baštu. Samo na prozorima ostale su tegle sa đulbešećerkinim latima.
“Sine moj, ogriješe se ljudi, omakne im se. I pretpostavkama sude. Opraštam svima što ne vide. Nisu krivi što duša im je prazna. Izgovore prije nego što čuju, napišu prije nego razmisle. Ne oproste prije molitve, ne poštuju pa povrijede. Očekuju i sreću traže, i više ih boli moje neg’ njihovo. A život se dešava. I sve u njemu dešava se sa nekim razlogom, ko će ga znati zašto.” – Safija.