Svi čvrsto vjeruju da kasper ne postoji. Ali mnogi od nas i od vas ne sumnjaju da postoji jedan drugi duh, malo drugačiji od Kaspera. Granica je prozirnost, duh i njegovi pajdaši u koje vjeruje dobar komad naših rođaka čovjekolikih beskržnih majmuna je u potpunosti nevidljiv, ponekad nekome može biti prikazan, ali u svojoj suštini nevidljiv. Također, odkako je civilizacija razvila leću, mračnu komoru, i općenito kameru, ne vidimo ni reportaže o javljanju duhova. Duhove neki zovu bogovi, nekima je bog nešto jače biće, samoodrživo, nestvoreno, nekima su duhovi stvoreni, zovu ih na bliskom istoku "džini", a tako ih zovu i u Dizniiju, pa bi uskoro mogli imati nastupe i u Star Wars sagama. Doduše, Skywalkerovi su živjeli nekada davno u jednoj dalekoj galaksiji. Aladin prije oko milenij.
Uglavnom, da se vratimo na temu duhova. Mi u bivšoj Jugoslaviji, kao i većina Evropljana, Australijanaca i stanovnika obje Amerike, vjerujemo da postoji duh duhova, najmoćniji od svih duhova, potpuno nevidljiv, neopipljiv i nezamisliv, ali zapravo vidljiv u formi Isukrista, i itekako zamisliv, i da se zove Isukrist i da se također zove Jahve, ali i da se zove Duh Sveti, i da istovremeno postoji u tri forme. Što se tiče muslimana, koji su jedni od najpoznatijih terori… ovaj, monoteista, oni vjeruju da je Isukrist samo razgovarao s bogom, i da ne detaljišem, uglavnom, sam je jako duhovan, nije čak ni umro, nego je tjelesno uzdignut… nisam siguran što točno muslimani vjeruju 'gdje?' je uzdignut, očito negdje 'gore' u odnosu na ovo gdje smo sada.
Što se tiče kršćana, tako se zovu naši čovjekoliki beskržnjavi majmuni koji vjeruju u Isukrista, oni se ne slažu kako individualno, jer se posvađaju oko biti svetoga duha, oko tačne perpepcije trojstva, dako ni diocejski, je li planirao da svece određuju osvjedočena čudesa, da se apostolima dodjeljuje ovakav ili onakav status, tko sve može postati apostol – mnogo je tema koje čak ni mitološki Isukrist nije razmatrao, no ipak su to jako bitni segmenti crkve koju su u ime toga uzoritog zelota raspetog zbog pobune sa ostalim pobunjenicima sastavili dogmu svoje crkve. A nastranu što ni dogma čovjeka po imenu Pavle nije naročito slična dogmi modernih varzije mnogih crkvi, njegova ideologija se ne bazira na evanđeljima nastalim stoljeće nakon smrti tog mitološkog Isukrista.
Evo, digresija, neosporno je da su Rimljani tog doba raspinjali opasne kriminalce i urotnike protiv države, a jednog od njih, po imenu Jošua, izromantizirali su, jer je se srčano borio protiv rimske države. Međutim, to su brzo iskoristili za dodvoravanje rimskoj državi, opraštanjem rimskom namjesniku, idolizirajući ličnost tog Jošue, nadvisujući ga nad zemaljskom mukom koju je čovjek po rimskoj kazni proživio. Prvi spisi o njemu su i pisani s ciljem dodvoravanja rimljanima, i uopće nije nemoguće da su upravo tadašnji rimski Bizantinci na grčkom jeziku, a ne Jevreji na hebrejskom, bili referentni autori evanđelja, što se vidi po antisemitizmu uvrštenom u oralne naracije prethodnog stoljeća.
Danas, sukladno nacionalizmu evanđelja, mrzimo se. Srbi i Hrvati Jugoslavije, Muslimani također, mrze se, uče svoju djecu o ideologiji nacije, naroda, vjere, samim tim različitostima. Ali, te različitosti su isključivo deklarativne prirode.
Razlike po kojima se naši ljudi grupišu i razlikuju su deklarativne, nisu čak ni afiniteti. Nitko ne može reći da voli Krležu jer je Hrvat, a ne voli Andrića jer je Srbin, ili ne voli Selimovića jer je musliman, a svi su ateisti, nijedan od njih se ne diči svojim porijeklom, nego svojim autorstvom, svojom osobnom karizmom i svojim osobnim potpisom, ne potpisom deklarativne kulture.
Čemu onda mi danas drukčije posmatramo susjeda Momu od susjeda Mide? Ostali sisavci, pa i druge životinje, ne pridaju važnost granicama, pa se jedan pas iz Mađarske slobodno ušeta i pari sa psima u Hrvatskojili Slovačkoj, i jajolegci, kao što su ptice, lete bez obzira na županiju u kojoj su im jaja. Mi kao civilizacija smo evoluirali svoju potrebu za granicama, oblastima, regijama i izoliranom uređenju zajednice. To je prihvatljivo. No moramo li zaista drukčije gledati na susjede iz drugih država osim kao ljude iz drugačije administrativne jedinice? Bilo bi još ljepše da Srbi Petrinje nisu Srbi, nego ljudi Petrinje, i da jedan Banjalučanin svoga kolegu Petrinjca posmatra kao Hrvatskog građanina, sučovjeka. Njihovo srpstvo je zajednička stvar, no to je nametnuta stvar. Srpstvo i hrvatstvo individualaca je deklarativne naravi, odnosno nametnute. Roditelji i političari nameću mladima grupni identitet. Jedno je 50000 navijača Dinama na utakmici, ili Zvezde i Partizana, tu se podijele po afinitetima, mada i tu ima indoktrinacije. Ali evo, uzmimo upravo dva Beograđanina, jedan je Grobar jedan je Delija, mogu živjeti u istoj ulici, biti Srbski časnici, nacionalisti, ljubitelji Srbije, jednako mrziti Hrvate i Albance, ali i mrziti jedan drugoga jer su na različitim tribinama.
Osim kad su na utakmici, ti ljudi su potpuno isti, mogu udruženo u vojsci biti na istom frontu u Vukovaru i pucati po civilima, ali kada se vrate u svoj grad, imaju potrebu da se dijele. Ovdje je u primjeru nasilna vrsta individualaca koji svoj grupni identitet traže u nasilnim grupama kao što su dobrovoljačka vojska ili navijačka skupina. To je čak i manje loše nego vjera i religija.
Vjera proizilazi iz religije. Svi duhovnjaci i vjernici prvo su prošli kroz religiju, a onda kada osjete korupciju, počnu otvarati oči i postaju samo vjernici i produhovljeni ljudi. Ali teško im je odagnati od sebe povezanost s izmišljenim duhom koji svime vlada. To je kao strah koji se u ljude usadi od malena, možda i genetski da imamo strah od mraka, recimo. I kad narastemo, trznemo se ako je mrak, zamišljamo scene iz horor filmova, iako znamo da duhovi ne postoje. Mnogo je teže odagnati sumnju u nepostojanje boga kažnjavača, jer – za razliku od horor filmova – roditelji su nas slali na vjeronauk, išli smo u škole učeći o vjeri i bogu, to posebno važi za mlađe generacije. Čak i ako generacije koje su imale 17 godina 1992 nisu išle na vjeronauk u školi, imaju doticaj s vjerom, odnosno religijom, a posebno u to vrijeme kod nas pred raspad i rat.
U Americi se desničari okupljaju ne bi li isforsirali vjeronauk u školi, javno govore o religiji, vjeri, nameću svojim aktima vjeru drugima, i to kršćansku isključivo. Jednako tako Jevreji nastoje očuvati svoj identitet kulturološki, ali i vjerski, pa zbog velikog otpora desničarskog dijela javnosti, automatski posežu za žešćim metodama, a to je odmah vjera i nacionalizam. Pa su tu muslimani, oni su vjerojatno najgora vjera u modernom svijetu, možda su jedino hindusi opasniji dugoročno, jer su muslimani uglavnom zeloti i u zadnje vrijeme su oštri prema sopstvenim otpadnicima. Oni su tek danas u vremenu inkvizicije, pa deru svoje neistomišljenike.
Hindusi su općenito glupa politeistička vjera koja vjeruje u mnoge duhove, ali upravo terorizam islama u modernom vremenu im daje za pravo da se smatraju boljima. To je vidljivo posebno zbog mnogoljudnosti njih i Pakistanaca i susjednih Afganistanaca. Iako Hinduizam osim u Indiji gdje okrutno genocidiraju muslimanske zajednice, nema globalnog poziva na teror, ostaje slobodan da se širi kao vjera, pa to uzrokuje bogaćenje gurua, a zadaje mnoge probleme lokalniim zajednicama u Indiji. Sistem kasti je službeno zabranjen, ali budite slobodni provjeriti kako stoje stvari u Indiji. Još gore je što sami kastijanci ne poštuju kaste, pa se nedodirljiva kasta, koja je prljava i ne priliči ih se dodirivati, maltretira i čak siluje. O da, muškarci krše zabranu svoje više kaste i ipak dodiruju ovu nižu kastu. Nije problem religija, problem je patnja miliona ljudi u Indiji, milioni individualaca, sa emocijama, ljudi sa mozgom, ljudi – najinteligentnijih čovjekolikih majmuna. Eto kako ih se tretira u jednoj hinduskoj Indiji.
Budisti u Mijanmaru su izvršili nacionalistički genocid nad Muslimanima. Samo zato što su Indijci. Iako i jedni i drugi Jugo-Azijati, ovi su jedni muslimani pa su stoga silovani, ubijani i protjerani.
A o muslimanima je sve već rečeno, o njihovoj vjeri rata, koja se, što ti je ironija, naziva 'vjera mira'. Naravno da teški vjernici kod nas nisu ratoborni, čisto se radi o tome da nasjedaju na laži svojega klera, koji je također neuk i u zabludi o ranom islamu. Današnji moderni islam kakav NE zagovaraju vehabističke grupe nije ratoboran, nego se nastoji otrgnuti iz kandži prošlosti, no zeloti, zagriženici – kao što je bio Isukrist – ne daju. Tek u zadnje vrijeme sve više muslimana saznaje detalje iz života Muhameda i u šoku i nevjerici nastoji očuvati emocionalni integritet, godinama u odgoju 'finih' knjiga. Nastranu gluposti svih religija, koje za početak nalažu vjerovanje u duhove bilo kakvog opisa, religije ljubavi su jako štetne jer uče djecu da su posebna i drukčija.
Treba učiti djecu da su ista, a ne drukčija. Evidentne razlike jednog Čeha i jednog Bosanca, makar oni bili i jedan i drugi potomci nekog lužičkog srbina, jasna je u jeziku. Ali obojica mogu slušati istu muziku, ili različitu, voljeti ovakve ili onakve djevojke (ili momke – ili šta već), ali ono što ih ne smije dijeliti je razumijevanje života mitološkog isukrista opisanog u 'evanđeljima', ili razumijevanje važnosti srpstva, prednosti srpstva u odnosu na hrvatstvo i muslimanstvo i albanstvo. Čeh se ne može razlikovati od Srbina jer kao ne razumije zašto je sramota biti Hrvat ili Albanac.
(za konkurs, kad sam već tu, ako ima?)