Nakon dolaska Austro-Ugarske počelo se planirano proizvoditi, a vlasti su ubrzo počeli graditi tvornice i otkupne stanice.
“Najbolje vrste rastu u okolici Trebinja, nadalje oko Ljubuškoga, onda u okolici Mostara kod Rodoča, na Broćnu”, tako je u svojoj knjizi „Mostar und sein Culturkreis – ein Städtebild aus der Hercegovina“ zapisao Carl Peez koja je objavljena 1891. u Leipzigu.
Godina 1880. postaje izuzetno važna za razvoj duhanske industrije u Hercegovini, car uvodi Monopolski zakon o duhanu, te izdaje naredbu o izgradnji tvornica duhana u Mostaru i Sarajevu, te otkupnih ureda u Ljubuškom, Stocu, Mostaru i Trebinju.
Duhanske stanice su godinama bile žila kucavica gospodarstva i preživljavanja na kršnom hercegovačkom tlu. Preživjele su tako nezgodnu i uzburkanu povijest ovih prostora. I radničke bune i ratove, no ne i tranziciju.
Danas su ovi spomenici kulture i gospodarstva urušeni, zaboravljeni i napušteni. Iako izazivaju divljenje i poštovanje kod građana, vlasti ne poduzimaju adekvatne mjere da se bar stave pod zaštitu. I duhan nestaje gotovo u potpunosti, druga su vremena, ovu kulturu pokušalo je zamjeniti smilje.
A moglo se drugačije. Moglo se prenamjenom prostora učiniti mnogo kako bi svjedoci jednog vremena dobili novu svrhu. Nisu li upravo duhanske stanice mogle biti zgrade najljepših knjižnica, obrazovnih i kulturnih ustanova ili pak mjesto državnih institucija? No, još uvijek nije kasno, a u pričama koje slijede čitati ćete nešto više o prošlosti, sadašnjosti, ali i planovima i prijedlozima za budućnost. Samo da se ne ponove opet isti plameni scenariji kao što su to bili u Čitluku (2010), Ljubuškom (2013), Širokom Brijegu (2013), Čapljini (2016)…