Patriotizam je valjda nastao od latinske riječi pater – otac (obično korišten izraz za crkvene očeve) , pa bi u nekom slobodnijem prijevodu tog izraza, patriotizam značio ljubav prema zemlji svog oca ili prema otadžbini.
U vrijeme ratova, svi se većinom vode ili opravdavaju idejom da oni "samo brane zemlju svojih očeva". Koliko je to tačno i u kojem slučaju se radi doslovno o tome, tipa bukvalno imam deset duluma zemlje i kuću ili imam stan u nekoj ulici i branim da mi to neko ne otme, je diskutabilno i ovisi od slučaja do slučaja.
Nekad to rastežu, pa se pravdaju kad progone komšiju sa kućnog praga, sa njegovog imanja i zemlje, da je tu riječ o prevenciji jer je ubijeđen iz nekog razloga, da bi komšija to uradio njemu, pa eto da ga preduhitri. Mada je to već zona oksimorona ili prorokovanja budućnosti, da bi se nekako agresija predstavila odbranom.
Nešto kao slatka sol ili čisto đubre. Dakle, besmislica.
No, ne bih ulazio dublje u taj fenomen. Ovdje nas zanima nešto drugo, a to je ono što se dešava poslije ratova. Poslije ratova, čin borbe iz prošlosti se proglašava nekom vrstom potvrde o vlastitom patriotizmu nekog pojedinca.
To je ono "gdje si bio ti u ratu ? jesi li se borio ili si pobjegao?" .
Što još i ima nekog smisla ako se na osnovu te činjenice zahtjeva samo poštovanje.
Ali sve dalje od toga nema nikakvog smisla, a uvijek ima dalje.
Dalje bi bilo neko rezonovanje da ti zbog toga, zbog ratnih zasluga, zaslužuješ upravljati društvom, bez obzira što si možda nestručan i nemaš blage veze o tome.
Druga bi stvar bila da si patriota i stručan za poziciju koju zahtijevaš, te da si uredio društvo
koje je onda prosperitetno, uređeno, ima posla, dobra ekonomska situacija, pa je eto taj što je pobjegao došao na gotovo. Međutim, nije tako. Čak se može komotno reći da je sve suprotno. Na osnovu te činjenice, taj patriota bi bio pravi patriota ukoliko se makne i pusti ljude koji su stručni da rade svoj posao. Jer i to je patriotski čin.
Ali ne ide to tako kod nas.
Onda imamo masu udruženja patriota, veterana i političkih aktivista koji se pozivaju na ratne zasluge. Ali na jedan čudan način . Obično kažu : "za šta sam se ja (ili mi) borio ?! "
Pod time obično misle da se njihov socijalni status nije popravio u odnosu na vrijeme prije borbe, prije nego su postali potvrđene patriote. Ili se je nedovoljno promijenio u odnosu na to kako se je promijenio kod nekih drugih .
Suštinski, misli se na novac, na veća primanja, na veći ugled u društvu, na viši stepen društvenog priznanja koji se po toj patriotskoj logici ogleda u više novca.
Ako bi analizirali tu kratku izjavu ali bremenitu takvim značenjima, prvo što bi neko neupućen mogao da pomisli , da je tu riječ o nekoj klasnoj borbi , nekom marksističkom idealu u kojem su društvene klase izbrisane i nije dopušteno da neko ima više materijalnog bogatstva od prosjeka. Ali se ne radi o tome, nego baš suprotno, borio si se, osim za otadžbinu i za promjenu sistema u kojem je sad okosnica tog novog sistema tržišna utakmica i borba za što više imetka.
Dakle, hoće pare i moć.
Neki bi pitac logično zaključio da je riječ o plaćenicima, ljudima kojima je rat profesija i oni onda ratuju za pare.
Ali kad bi saznao da nije riječ o plaćenicima, nego o "braniocima otadžbine i kućnih pragova", koji hoće da im se za to plati i stalno i neprekidno odaje priznanje,daje im se pozicija sa koje mogu i dalje da nestručno upravljaju društvenim sistemom.
Neupućeni pitac koji ne poznaje o kakvoj vrsti patriotizma se radi, samo bi rekao jedno:
-Ne kontam ?!
Realno, ne postoji nikakva logika u tome da neko ko ima ratne zasluge treba biti npr. načelnik općine u kojoj su glavna pitanja komunalije , urbanizam i infrastruktura. Međutim, u ovom općem hrkljušu logike, u kojoj ljubav prema otadžbini treba biti plaćena,odnosno taj moralni akt treba biti konvertovan u neku valutu, ne dovodeći u pitanje uopće da li ta konverzija morala u novac samim tim činom gubi na moralnosti, i ne samo to nego i što svojom nestručnošću
uništavaš i rasipaš društvena dobra ili ih, kao u dosta slučajeva, konvertuješ u svoju ličnu babovinu.Tako ono što si navodno branio i sad tražiš da ti se za to plati, uništavaš i unazađuješ. Stvaraš društvo u kojem za mlade i obrazovane ljude nema mjesta ako ne prihvate tvoju uvrnutu "patriotsku" logiku.
Ima tako jedan vic, kaže, razgovaraju tata crv i sin crv :
-Tata, a možemo li mi živjeti u drvetu ?
-možemo sine.
– a u jabuci?
-da, naravno
– a u nekom povrću ?
-možemo i tu!
-pa zašto mi onda živimo u đubretu?
-zato što je to naša otadžbina!
U nastavku priče, sin se vjerovatno spakuje i ode iz đubreta. Dok mu ovi "patrioti", odnosno plaćenici, poručuju "ostajte ovdje sunce tuđeg neba…"
Opet promašena logika. Osim što su to stihovi pokojnog Šantića koje piše bosanskim muslimanima kad se počinju seliti za Tursku, nakon aneksije BiH , to nema nikakve veze sa današnjim etničkim narativima u kojima jedni drugima poručuju "mrš odavde", također nema ni veze sa patriotskim osjećajem "svoga neba i zemlje" .
Zato što je u ovom općem ratnom i poratnom đubrenju društva, došlo do otuđenja, ne samo etnija jednih prema drugima, nego i do otuđenja društva koje kao da se uprlo u to da napravi ovakvom svojom krivom logikom i unakaženim moralom, osjećaj kod mladih ili nezaposlenih ,
da je ovaj odnos prema njima, tuđinski. Ukoliko ne pripadaju niti jednoj vladajućoj strukturi , za njih se ne brine niko i niko im ne daje priliku , oni su tuđini u vlastitoj zemlji.
Tako da ovi Šantićevi stihovi nisu odgovarajući niti imaju efekta.
Đubre je zastrlo i sunce i nebo, te sve što izrasta iz tako nađubrenog društva jesu opskurne političke pojave, iskrivljene percepcije o moralu, o patriotizmu, grabežljive i samožive interesne skupine, koji se služe apsolutno svim mogućim da održe stanje takvo kakvo jest, a
najčešće ovakvim shvatanjem patriotizma.
Riješenje situacije nije u nekoj borbi za bolje sutra i slične otrcane fraze koje redovno nude neke novoiznikle političke opcije iz tog đubreta, pa se onda ubrzo utale i ugrade u društvenu situaciju, izmišljajući nove fraze da opravdaju svoj đubraluk.
Dakle, ne- borba protiv nečega, protiv govora mržnje ili borba nekim ratom za mir, nego suočavanje društva sa istinom, sa prljavim vešom, bez da ga se idealizira i tetoši kako je ono dobro, a ovi što mu vladaju su zli.
Jer i oni su to đubre iz kojeg niče i mržnja i korupcija i monstruozno iskrivljena percepcija morala. Odakle imamo đubre na javnim površinama, oko rijeka, na izletištima u parkovima?
Kao da je svako svoje đubre, što onaj moralni đubraluk, što doslovno (a jedno s drugim ide) odlučio da istrese u neki javni prostor.
Isto je i sa virtualnim javnim prostorom gdje u komentarima na sve i svašta, ima toliko đubreta prepunog jeda, mržnje i zloće .
Riješenje je da se društveno đubre suoči sa svojim licem, sa smradom kojeg proizvodi i kad god počne da mantra o svojim ratnim zaslugama ili s druge strane o borbi za društvo, objasniti mu jasno i logički da je đubre.
Pri tome se nikako ne treba samozavaravati u vlastitu moralnu superiornost koju ti daje pozicija žrtve društva-đubreta,ukoliko ti smatraš da te sama ta pozicija kvalifikuje na mjesto i poziciju da ti upravljaš i vladaš.
Jer to je onda opet ista konverzija morala u đubre.
P.S.
Nadam se da me pisac i kolumnista "Buke" Vidojković , neće tužiti zbog ovolike upotrebe naslova njegovog novog romana "Đubre", kojeg još nisam ni pročitao.
za konkurs