Kada sam, prije gotovo deceniju, jednog eminentnog profesora društvenih nauka pitao "šta je najgora stvar za jednog novinara?", dao je odgovor koji mi, sve do danas, nije bio sasvim jasan.
Rekao je: Kolega najteže za novinara je da gleda život, da razumije stvari oko sebe, a da ne smije da reaguje. Upoznao sam mnoge novinare koji su 90-ih ćutali, a sada su iako ispeglane biografije, pojedeni krivicom koju nose u sebi. Nakon bogate karijere novinara shvatili su da nisu bili novinari".
Razmišljam osjećaju li se tako pojedini novinari RTRS, koji su danas u službi prenošenja saopštenja od strane represivnih institucija dok se tu, u blizini njihove TV (javne) kuće događa ŽIVOT?
Kako se osjeća mladi novinar Javnog servisa koji je gledajući Supermena poželio da bude novinar, beskompromisan u borbi protiv zla, a sada njegova matična (javna) kuća pušta zabavne i edukativne emisije dok njegovi sugrađani, zašto ne i članovi porodice, pokušavaju da se odupru kornjačama, sačuvaju dostojanstvo i podsjete na univerzalna ljudska prava koja su im danas uskraćena?
Kako se osjeća taj mladić koji na društvenim mrežama nalazi na slike krvavog pločnika, gleda snimke na kojima deset oklopljenih "muškaraca" odguruje djevojku od 1,60 cm, pokraj stoji srednjovječna gospođa koja drži Bibliju i moli se i za one koji im u tome trenutku nanose bol?
Kako li se osjeća dok sve to gleda i istovremeno prenosi saopštenje kako nekakvi huligani napadaju policajce?
Pitam se da li je svjestan da čini veću nepravdu,a i grijeh, od policajaca. Oni nanose fizičku bol, a on onu mentalnu, sije opsjenu koja će još dugo da bdije nad njegovim narodom i sugrađanima.
Pitao sam se ranije, a sada se zaista pitam, drugari, da li ste zaista drugačiji od onoga što ste bili kao studenti dok smo zajedno maštali o profesionalnim poduhvatima i boljim danima.
Oni, koje sam ja poznavao, a koji su danas dio RTRS (javne) kuće bi sigurno plakali nad ovom situacijom.
Reagovali bi dok im akreditovanog kolegu vode na ispitivanje!
Za dobro svi nas, za dobro čovječanstva, zaista se nadam da makar, u nekom ćošku ćutite i ugrizate se za jezik.
Zaista se nadam da vaše oči danas sijaju suznim sjajem i empatijom i da ćemo se jednoga dana opet pogledati u oči i biti na istoj strani istine!
Pozdrav drugari…