Sjedimo neki dan pod okriljem ljetnog sunca, u hladovini vinove loze. Odjednom, dragi tata se izvinjava što me spustio na zemlju u kojoj su zavladali neki zakoni mnogo drugačiji od onih koje je smatrao da zaslužujem. I što ne zna više kako bi mi u ovom tamnom vilajetu pomogao, a ni šta bi mi više rekao. Ipak, uz uzdah mu se tiho otima kako mu je žao što živim u nekom paralelnom svijetu, gotovo odvojena nekom nevidljivom masom od ponora koji se prostire i sve više produbljuje pod nama. U tom trenutku, gledam više u zemlju nego u njegove iskrene oči. Stidim se. Zbog njegovih poštenih sedam decenija datih ne samo toj zemlji nego najvećim dijelom – meni. Duša mi je prepuna amaneta, a opet nemam snage bilo šta da mu kažem jer teško je i boli. Jedan džep na srcu otkida konce i počinje da krvari kada vam se izvinjava roditelj. Kada se izvinjava otac ni kriv ni dužan umjesto onih koji su ponor iskopali. Ali, razlika između mog oca i onih koji su nam razrovarili normalnost života udaljena je milijardama svjetlosnih godina, iako se tako ne čini. Izgleda mala ta razlika, gotovo neprimjetna, a veća je od planina. Zove se, jednostavno i kratko, obraz.
A taj paralelni svijet kojim sam okružena i u kojem živim ide jednim istim putem ali ima posve različite strane. Na jednoj plivaju lične, svakodnevne borbe, trud, želja, volja, rad, sve ono čemu si naučen, dok sa druge, kao iz puknute kanalizacione cijevi šikljaju nepravde, besmislenosti, urušenost sistema, obespravljenost zdravih i bolesnih. Ali, valjda da bude lakše, tu su i kojekakve radionice. Recimo, kako da povećate preglednost svojih fensi fotografija na instagramu. Hvataju se lajkovi, promocije, puće se usne, svim silama se želi postići efekat živućeg i hodajućeg fotošopa, da se i na javi postane onakav si i u virtuelnoj kutiji. Da pratiš sve isprazne trendove i da te prate, najbitnije je da te prate. Hiljade i hiljade sljedbenika da idu kao zombiji za kojekakvim savjetnicima koji će te naučiti da pravilno iscrtaš obrve, koji slatkiš će ti najbolje obogatiti nepce, da ispraviš leđa ako kreneš na neki event u štiklama od 15 cm. Jer, ni hodati čestito ne bi znao da kakve radionice nije. Ni obući se, jesti, nasmijati, što je najgore ni ufotkati se, a zna se koliko je fotka bitna i što je bolja više lajkova nosi. Svaka ta vještačka radionica odvija se pod čizmom jednog urušenog i nepravednog „uređenja“ i dobrano poremećenog sistema vrijednosti. Ali, budimo makar na trenutak realni – ako neko dosad nije već naučio reći „dobar dan“ i „hvala“ ili odvojeno napisati „ne znam“ nema ni sada potrebe, pismenost ionako ne pije mnogo vode na ovom tlu i nije neophodna za život, kamoli posao. Bolje je onda “pratiti” vještački umjesto stvarnog života. Uz ovakve „učitelje“, ako već ne radiš ili se ne zaposliš, naravno u državnoj instituciji, uvijek ćeš moći otvoriti svoj privatni kanal. Radi na sebi, naravno, ali ne zamaraj se kulturom, stanjem duha i takvim tricama, nego obiđi butike da vidiš šta je najnoviji modni trend, izaberi najpopularniju društvenu mrežu umjesto knjige. Zašto realan svijet ne zamijeniti virtuelnim? Tamo je sve mirisno, šareno, toplo. Nema bolesnih, bolnica (a kamoli da u njima nešto nedostaje), nezaposlenih, gladnih, nema nepravde, šljama, političara, ma to vam je Oz ljepši i bolji od Oza.
Hljeba i igara, gospodaru! Ma, ako hljeba i ne bude, i igre će biti dovoljne. Važno je da imamo zanimaciju, utočište, najljepšim fotošopom obrađenu da ne primjetimo da je to, ustvari, isprazni bezdan. Tek jedna blatnjava rupa, zamlaćivanje prazne slame, presipanje iz šupljeg u prazno. Ali narod to, očito, voli više nego hljeba se najesti, zato carevi koji krojite sudbine običnog puka, dajte makar tih igara! U virtuelnim kutijama puštajte nam isprazne humorističke serije ispunjene šalama koje vrijeđaju inteligenciju ameba, dajte nam pjesme, puno pjesme jer uz pjesmu je sve nekako lakše. Pojačaćemo ton na prijemniku da se ne čuje krčanje crijeva. Krpite nam rupe u duši umjesto one na putevima. „Zvona i praporce umjesto knjiga“, naravno, pa kao da je Dositej znao šta priča, nije on bio baš načisto čim je to mogao obratno formulisati. Ne treba nam vrtić ili ambulanta, kakvo crno igralište i zelena površina, neće valjda preslatki mali anđeli dolaziti u opasnosti da ogrebu svoja nježna koljena ili, daleko bilo, uprljaju novu trenerku ili patike. Neka djeca budu jutjuberi, influenseri (da, i to postoji), neka se sutra prekvalifukuju iz frizerskog ili kozmetičkog salona da nam vade krv u ambulanti. A možda uskoro neće trebati ni prekvalifikacija, možda se neka čudesna instagramerka dosjeti da nam i to predstavi, uz čarobne trepavice i savršenu frizuru, čak i jedna takva, ne baš popularna i oku ugodna tema, može dostići milion pregleda. Samo nam dajte ispraznosti. Glasaćemo, ne brinite. Izabraćemo vas opet. Kako smo krenuli, bićete tu ako izbore i ukinete jer shvatite da nema od toga baš neke vajde kada su ionako kutije prepune papirima sa iscrtanim iksićima kraj vaših cijenjenih imena. Tek ponekad, s vremena na vrijeme, obećajte nešto, recite da će biti bolje i to je i više nego dovoljno. Provjeren recept, upali svaki put.
Ne čudi nas više ništa. Jesmo li toliko oguglali, zabavili se sobom i vlastitim životom, da li nam je baš toliko svejedno? Mada, priznaćete, ipak se ponekad iznenadimo kada u nekoj instituciji radi službenik/ca koji je predusretljiv, stručan, ljubazan. Kako da se ne iznenadimo, gotovo i ne šokiramo, kada smo odveć naviknuti na režim neljudskosti, pa smo valjda zaboravili da su te stvari normalne i da se podrazumijevaju. Da smo tu, na ovom svijetu, jedni zbog drugih i jedni za druge. Ali kako da to sve ne smetnemo s uma kada smo već na sljedećem stepeniku naišli na nekog kod koga „fali papir“, ko je toliko nezainteresovan da jedva kaže šta vam je potrebno, a kamoli da to sam potraži, iako mu je to posao i za to uredno dobija platu. Čudimo se još uvijek, dragi moj tata, mnogo više se čudimo kada dobijemo osmijeh, razumijevanje, kada sretnemo poštene i časne. Okružila nas je takva tama da jedino svjetlo koje imamo je ono koje stvaramo sami. A sve je teže. Zato mene boli više nego tebe jer i sam znaš reći da si život proživio, ostvario sve što je trebalo, pa makar i nisi dobio sve što zaslužuješ, opet ti je teže zbog mene. Jer brineš se, mnogo brineš šta ću ja, kako ću se ja više snalaziti u onoj zemlji koja je samo po srcu, a nikako po zakonima i uređenju, moja?!
Sjetim se ponekad kako sam jednom prilikom bila na razgovoru za posao u firmi koju drže rijetko pošteni, vrijedni i pouzdani privatnici, a taj razgovor za posao obavila sa čovjekom koji je, sticajem okolnosti, nekada davno bio šef mom ocu. Rekao mi je kako ćemo tek vidjeti hoću li se u takvom poslu snaći, da li je to uopšte za mene, ali ako sam poštena na oca neće biti nikakvih problema. E, zbog toga nisam mogla da te pogledam u oči neki dan, dragi moj tata. I ja sam ta koja treba da kaže izvini. Jer, ti si ispred mene prostro najljepši ćilim da po njemu bosih nogu nesmetano trčim a da mi tabani ne prokrvare, ali ja sam se tako naivno i dječije radosno po njemu zatrčala da nisam ni primjetila bodlje koje su neki drugi, nepošteni i nečasni, hinjski i podmuklo gurnuli pod njega. Izvini što se nisam izborila za bolje mjesto za život, što sam ipak toliko mala da moji koraci nisu dovoljni za velike pomake. Ali ne brini, ma koliko sve ovo bilo poremećeno, sumanuto, urušeno, nikada neću uprljati obraz, biti nepoštena ili gaziti druge da bih postigla svoj cilj. Neću biti ni instagramerka koja će nekome savjetovati kako da jede, govori ili razmišlja. Iskreno, ne bih to ni mogla jer si me još davno, kao malu, naučio svim onim stvarima i vrijednostima koje ni najbolji virtuelni programi, uprkos najsavremenijim tehnologijama, ipak ne mogu ponuditi. I još nešto želim da ti kažem, nisam željela samo da ti se izvinem. Dragi tata, hvala!
Fotografija: insert iz kratkometražnog animiranog filma “Warm snow” (Ira Elshansky)