Zaista se trudim da ne pratim dnevnike, vijesti i ostale bućkuriše tog tipa. Dovoljno mi je da se bavim svojim životom, ličnim bitkama i da svaki dan privedem kraju sa osmijehom kako sam i počela, kao i završenim obavezama. To ne znači da sam operisana od situacije i okruženja u kojem se nalazim. Vidim i čujem, za nivo svijesti o okruženju uključene su mi moždane vijuge, nije potrebno da blejim u ekran 24 sata. Ali, i kao takva, uvijek nekako naletim na „top“ vijesti – otvoren restoran sa posebnom vrstom sušija, premijerka i predsjednikovica napravile selfi u Vašingtonu, predsjednik Dodik operisao krajnike… a sinoć ugledam jednu, za mene vjerovatno najporazniju od svih: Sveštenik član komisije UKC-a koja odlučuje o abortusima.
Da podsjetim na jednu izuzetno važnu činjenicu – medicina je NAUKA. Dakle, radi se o naučnoj oblasti i kao takvoj mislim da u nju ne trebaju, niti smiju da se upliću bilo kakvi drugi segmenti. Vrijeme vračeva, egzorcizma, spaljivanja vještica je davno prošlo. Ipak, mi se uporno i neprestano vraćamo nekoliko vijekova unazad. Kako moj muž kaže: ovdje točak istorije ide obrnuto u odnosu na ostatak svijeta i civilizacijske tokove.
Da imam ikakvu moć, prvo bih zabranila da se bilo koji doktor bavi politikom i medicinom u isto vrijeme. Ili spašavaš i liječiš ljudska bića ili si u skupštini, stranci, gdje god. Medicina treba biti apsolutna posvećenost, najsavjesnija rabota, učenje dok si živ i tu nema mjesta politici, ali ni sveštenstvu. U medicinskim ustanovama bi nepisano pravilo trebalo biti da je dozvoljen samo bijeli mantil, nikakva crna mantija! A svešteno lice u bolnicu treba da ide da izvadi krv ili obavi neku pretragu, sa nekim u pratnji, a nikako da donosi medicinske odluke.
Da, dobro ste pročitali – sveštenik će donositi medicinske odluke. Odlučivaće o abortusu. Znate već da crkva smatra abortus jednim od najvećih grijehova. Ko j… ženu, da prostite, i njena prava, želje i potrebe. Jer, kako stoji u pomenutoj vijesti: “Život ne može da oduzme onaj ko ga nije dao. To znači da ni majka ni ljekar ne mogu da odlučuju o tome da li će jedno dijete doći na ovaj svijet ili ne. Zato je logično i opravdano da sveštena osoba bude na raspolaganju budućim majkama, odnosno da im objasni s kolikim grijehom će se suočiti ako pobace. Naime, život može da uzme samo onaj ko ga je dao, a to je Bog”, poručuju sveštenici.
Ja sam nemajka. Ali sam žena. I da nisam, valjda bih, kao i svako drugo ljudsko biće, trebala odlučivati o svom tijelu. Pritom, najmanje od svega vjerujem da je život ženama koje su majke dao, ni manje ni više, Bog. Zato ostajem čvrsto pri tome da je odluka isključivo na onome o čijem se tijelu radi. Bez obzira kako je do začeća došlo. Bez obzira da li je žena kurva, nemoralna bestidnica. Ili čak blago retardirana osoba – kategorija koju, uporedo sa ovom viješću, vidjeh da stoji u jednom oglasu za rad u pekari (može biti i “blaže retardirana osoba”), pa da ne zna šta radi. Ali i kao takvima ne treba im sveštenik nego psihijatar, psiholog. Treba im stručna pomoć, što nas opet vraća na nauku. Nikakve apstraktne forme, samo čista i realna nauka.
Nije svaka žena grešnica, gospodo popovi, ima žena koje su doživjele incest. Koje su silovane. A neke su, iako silovane, ipak rodile dijete. Jer su željele, jer su same odlučile. Teško da bi, kada je recimo u pitanju silovanje, iko išta mogao da odluči osim same žrtve. A njena odluka, bilo da prekine trudnoću ili da rodi treba biti poštovana i podržana. Bez mirisa tamjana i kandila. Isto tako, ni ona ni dijete, ne smiju biti prokazani i odbačeni.
Neke žene se vjerovatno olako odluče na abortus, pretpostavljam kada su još mlade, kada misle da je život pred njima pa će se možda jednog dana, pogotovo ako ne dobiju kasnije priliku za rađanje, duboko kajati i žaliti. Neke, opet, iz ko zna kojih i samo njima znanih razloga moraju presjeći i odlučiti se na takav korak i kada silno žele dijete. Čak i kada je u pitanju ugroženost života majke i(li) bebe, kada postoji rizik od nekog oboljenja i prekid trudnoće se zbog toga preporučuje, žena treba dobiti medicinske savjete, ali opet odlučiti sama. Ako je vjernica, do Boga će doći svakako izvan medicinske ustanove.
Iako sam nemajka, trudim se da se stavim u položaj mojih sestara po polu i vagini. Kroz moju vaginu je možda moglo proći dijete, a nije. Znam samo koliko djecu volim, prije sam ih i silno željela, a kao takva sam oduvijek mislila da bih se i u najgorem scenariju uvijek prije odlučila za porođaj nego abortus. I tu odluku bih, i pored divne porodice, kao i sve ostale odluke u životu, naposljetku donijela isključivo sama. Ne treba možda nešto ovako olako tvrditi dok se ne dođe u određenu situaciju, ali poznajem sebe. A vjerujem da i one žene koje je muka ili želja dovela do abortusa isto tako sebe poznaju najbolje.
Zato nikada nemojte odlučivati umjesto drugih. Pomozite im, pružite podršku, budite uz njih, ali pustite da odlučuju same. Nemojte odlučivati umjesto žene koja je, po vašim kanonima, vjerovatno i stvorena samo za rađanje. Nemojte joj okajavati grijehe ako je u pitanju grešno začeće. Jer, ko je bez grijeha neka baci kamen prvi. A sigurna sam da ni kod vas nije baš sve tako bezgrešno.
A vi, dragi doktori, obezbijedite ženi koja prolazi kroz takvu vrstu iskušenja jednu drugu vrstu pomoći – obezbijedite joj psihijatra ili psihologa. Ako je u braku, neka psihijatar razgovara i sa njenim mužem, u protivnom, sa njenom porodicom ili kim god ko joj je blizak i u njenoj pratnji. Treba joj potpora, olakšanje, treba joj nauka u bijelom mantilu, a ne duhovnost u crnoj mantiji!
Možemo opet pričati o nedostatku kapaciteta, lijekova, sapuna, pokrivača. A možemo ostati na ovome i prokomentarisati da, kako se navodi, u “etičkom odboru o prekidu gestacijske trudnoće poslije navršene 20. sedmice predstavnik građana može biti iz reda naučnih, pravosudnih i drugih stručnih organa i organizacija”. Gdje je neko takav? I zašto, naposljetku, baš sveštenik? Vi se bavite naukom, a ne ja. Znam da smo otišli do đavola, ali ne morate bukvalno i doslovno da se hvatate za tu floskulu pa odmah angažovati sveštenika, a ne naučnika. I recite mi da li je istina da u bolnici imate ordinaciju u kojoj se pacijenti ispovijedaju, kako pročitah u jednom komentaru na vijest na koju se ovdje osvrćem? To je normalno? A da li je tek normalno, kako stoji u komentaru ispod tog o “ordinaciji ispovjedaonici”, da je jedna mlada žena izvšila abortus jer je bila primorana da sačuva posao. Jer je bila uslovljena od strane poslodavca. Eto, tu mi živimo. Tu vi liječite. To je najvjerodostojnija slika, da ne kažem ikona, našeg društva. Ali neće vam to reći sveštenik. Pogotovo jer ste ga tako lako pustili u svoj “hram”.
Na onkološkom odjeljenju UKC RS u Banjaluci na zidu je okačen pravilnik, izgleda kao da je još iz prošlih vremena, u kojem je jedna od stavki i da pacijent u terminalnoj fazi ima pravo na posjetu popa/ svećenika/ hodže/ rabina. Pomalo me to podsjeća na filmove. Ali mi je to, za one koji su istinski vjernici, jedan potpuno prirodan gest. Samo što nisam posve sigurna da se takve posjete zaista i dešavaju. Tamo ni psihijatar nije obavezan, dolazi po pozivu. Mnogo toga škripi i ne štima u našem zdravstvenom sistemu, ali opet se mnogi trude da i kroz te rupe provuku stručnost, empatiju, olakšanje za pacijenta. Ironično mi je da, privodeći tekst kraju, zaključujem da više nade i dostojanstva ima za onkološke pacijente nego žene koje se zadese pred abortusom. Jer, za razliku od njih, onkološke pacijente još uvijek liječi i pomaže im pri odlukama – nauka. Zato nemojte naučnu ustanovu pretvarati u hram. Barem toliko možete. I onda će nam, i u ovakvoj banana državi, biti makar malo bolje i nećemo se baš toliko puta okliznuti na koru iste te banane.