Dragan Kovačević: Kolika je moć pojedinca? Zavisi ko je pojedinac.

Nedavno sam, kao nova članica udruženja Eko put iz Bijeljine, prisustvovala dvodnevnom okruglom stolu koji je okupio stručnjake i aktiviste u oblasti zaštite prirode. Tu sam, između ostalog, upoznala Dragana Kovačevića iz Zavoda za očuvanje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa RS.

Komunikativan, prijatan, i prije svega posvećen svom poslu, odmah je pristao da uradimo intervju. Ovom prilikom zahvaljujem gospodinu Kovačeviću na ekspeditivnosti, pažljivim i temeljitim odgovorima, a prije svega na odvojenom vremenu.

Dakle, ako vas zanima zaštita prirode, a voljeli biste znati kakvu ulogu imaju relevantne državne institucije a kakvu građani, pročitajte ovaj intervju sa Draganom Kovačevićem, diplomiranim inženjerom šumarstva i načelnikom odjeljenja za zaštitu prirodnog nasljeđa.

INTERVJU: DRAGAN KOVAČEVIĆ 

Kako je uređen mehanizam zaštite prirodnog naslijeđa, koje institucije o tome brinu? 

Zaštita prirode u Republici Srpskoj uređena je Zakonom o zaštiti prirode (Služ­beni glasnik Republike Srpske, 20/14). Činjenica je da je jedan dio regulisan podzakon­skim aktima, ali, u osnovi, Zakon o zaštiti prirode je osnovni akt kojim se uređuje ob­last zaštite prirode. Ona je u nadležnosti Ministarstva za prostorno uređenje, građe­vinarstvo i ekologiju, koje vodi zakonodavnu, pravnu i upravnu politiku u toj oblasti.

Zavod je stručna upravna organizacija u sastavu Vlade, a nadležnosti su mu pro­pisane članom 14. Zakona o zaštiti prirode. Kako tamo stoji, Zavod prati stanje i ocje­njuje očuvanost prirode, stepen ugroženosti objekata geonasljeđa, divljih vrsta, stani­šta, zaštićenih područja… Njegovi stručnjaci pripremaju studije za uspostav­ljanje novih zaštićenih područja, propisuju uslove za rad u postojećim, odnosno za zaštitu prirode uopšte. Tu smo i da pružimo stručnu pomoć upravljačima, kao i da organi­zujemo i vodimo baze podataka o prirodnim vrijednostima i dobrima itd.

Posebnu ulogu u oblasti zaštite prirode imaju i upravljači zaštićenih prirodnih dobara, utvrđenih odlukom Vlade ili Narodne skupštine Republike Srpske, koja ih oba­vezuje da vode brigu i upravljaju zaštićenim područjima.

U skladu sa Zakonom o lokalnoj samoupravi, o prirodnim vrijednostima na svojoj te­ri­toriji brigu vode i lokalne zajednice.

U svakom slučaju, ne smije da se zaboravi i zanemari uloga nevladinih organiza­cija koje, u okviru svojih kapaciteta, izraženog entuzijazma i ljubavi prema prirodi i prirodnim vrijednostima brinu o prirodi.

Koliko je zaštićenih područja u RS – BiH? Koji su planovi za uspostavljanje novih?

Republika Srpska trenutno ima 19 zaštićenih područja. Popis s osnovnim podacima možete naći na našem sajtu www.nasljedje.org.

Zavod je pripremio studiju za zaštitu Parka prirode „Javorina“, na planini Jahorini i uputio je u proceduru. To podrazumijeva da se o dostavljenom dokumentu, prije njegovog upućivanja na javnu raspravu, izjasne sve zainteresovane institu­cije. Takođe, u proceduri je i studija za uspostavljanje Zaštićenog staništa „Gromiželj“, na teritoriji opštine Bijeljina. Očekujemo komentare, primjedbe sugestije na dostav­ljeni dokument. Pri kraju smo izrade dokumenta za Park prirode „Cicelj“, opština Čajniče. Završena su istraživanja i u toku je izrada elaborata za očuvanje najznačaj­nijeg staništa čovječije ribice „Vrelo Vruljak“, na teritoriji opštine Trebi­nje. Takođe smo počeli istraživanja i izradili prvo stručno mišljenje za zaštitu rijeke  Une.

Iskoristio bih priliku da se zahvalim svim našim spoljnim stručnim sara­d­nicima koji su nam do sad pomogli u izradi studija zaštite u smislu prikupljanja doku­mentacije, istraživanja, pružanja stručne pomoći, itd.

Na kraju, potrebno je napomenuti da, u saradnji sa UNEP-om (Program Ujedinje­nih nacija za BiH), od sredstava GEF-a, krećemo u realizaciju velikog projekta – istra­živanja i uspostavljanja nova četiri zaštićena područja. Projekat će trajati tri go­di­ne i nadamo se uspostavljanju zaštićenih područja na planini Orjen (Trebinje), u ka­njonu rijeke Prače (Rogatica), pećinu Paljanska Miljacka (Pale) i jednog od najznačaj­nijih močvarnih staništa – Tišina (Šamac)

Po preporukama EU, koliki procenat teritorije mora biti pod zaštitom?

Ne bih se previše opterećivao sa procentima koje preporučuje EU, tu se ipak radi o razvijenim zemljama koje mogu investirati u zaštićena područja više nego Republika Srpska i u skladu sa tim i procenti koje daju kao preporuku su mnogo veći nego što mi možemo dostići u ovom trenutku. Smatram da je bitnije da u skladu sa Pro­stornim planom Republike Srpske idemo korak po korak do uspostavljanja novih zaš­tićenih područja, vodeći, prije svega, računa o vrijednostima koje treba sačuvati, a sva­kako i o privrednim aktivnostima koje se mogu ostvariti. Mi smo zemlja u razvoju i po­­red očuvanja prirodnih vrijednosti država mora voditi brigu i o ekonomskim aspek­tima.

Kako se kategorišu zone pod zaštitom, i šta to u praksi znači?

Treba razdvojiti „kategorije“  prirodnih dobara i „zone zaštite“. Kategorijom se od­ređuje vrsta prirodnog dobra. Republika Srpska je, u skladu sa međunarodnim stan­dar­dima IUCN (Međunarodna unija za zaštitu prirode), usvojila  opšteprihvaćenu ka­te­gorizaciju zaštićenih prirodnih dobara, tako da u našem Zakonu o zaštiti prirode po­stoje: rezervati, nacionalni parkovi, spomenici prirode, zaštićena staništa, zaštićeni pejzaži par­ko­vi prirode, park šume i spomenici oblikovane prirode. Ka­te­gorizacijom pri­rod­nog dobra u startu definišemo budući način upravljanja tim dobrom. Pri­mjera radi, ako određena područja zahtijevaju aktivno upravljanje, bes­misleno ih je kategorisati u rezervat prirode, jer smo samim tim sebi stavili lisice na ruke, jer su rezervati neka vrsta konzervacije prostora. Ili, na primjer, ako pod­ručja imaju potencijal za privredni razvoj, a valorizovane su prirodne i kulturno-is­t­o­­rijske vrijednosti, onda je preporuka da se kategorišu kao park prirode. Takav vid zaštićenog područja dozvoljava određene privredne aktivnosti, ukoliko one ne ugro­žavaju njihova osnovna obilježja. E sad, u obuhvatu jedne od predloženih kategorija, u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode, propisuju se „zone zaštite“. Zone zaštite su in­strument uz pomoć kojeg studijom zaštite detaljnije propisujemo mjere zaštite, tj. šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno u okviru propisane zone. Zavod ima pravo da područje zonira u tri režima zaštite, s tim da je prvi – najstroža zona kad su u pitanju mjere zaštite, dok je treći najliberalniji. Na taj način omogućavamo upravljaču da se pona­ša u skladu sa propisanim mjerama zaštite, odnosno utvrđenim vrijednostima.

Kako se rješava pitanje sukoba interesa u smislu komercijalne eksploatacije resursa na podru­čjima koja zaslužuju zaštitu?

Obaveza Zavoda je da, imajući u vidu prostorno-plansku dokumentaciju Repub­li­ke Srpske ili lokalnih zajednica, procjeni da li su određene aktivnosti u prirodi us­kla­đene sa predviđenom kategorijom područja planiranog za zaštitu. U tom smislu nadležnom ministarstvu dostavljamo stručno mišljenje na osnovu koga, kao i mišlje­nja drugih institucija, treba da se procijeni koliki će uticaj pojedini projekti imati na životnu sredinu, odnosno prirodu. U tom postupku, Ministarstvo može da odobri projekat uz propisivanje uslova kako bi se smanjio negativni uticaj, ili može da ga za­bra­ni, ukoliko je on prevelik.

Kako biste opisali međuentitetsku i prekograničnu saradnju s institucijama sličnih nadlež­nosti?

Federacija Bosne i Hercegovine nema uspostavljen Zavod za zaštitu prirode, odnosno instituciju kojoj je nadležnost zaštita prirode. Međutim, s institucijama koje obavljaju te poslove (federalno ministarstvo, Fond za zaštitu životne sredine) imamo korektnu saradnju, rekao bih profesionalnu. S ostalim zavodima u regionu od­li­čno sarađujemo, pogotovo bih tu izdvojio Zavod za zaštitu prirode Republike Srbi­je i Pokrajinski zavod za zaštitu prirode iz  Novog Sada. Saradnja sa njima je više od profesionalne – prijateljska.

Kako se Inicijativa za uspostavljanje zaštićenog područja u slivu donjeg toka i ušća rijeke Drine uklapa u Prostorni plan Republike Srpske?

Dokumentom Izmjene i dopune Prostornog plana Republike Srpske identifi­kova­na su područja koja zavređuju pažnju i treba da budu predmet istraživanja kako bi se utvrdile vrijednosti zbog kojih treba da se stave pod zaštitu, te kategorija prirod­nog dobra u predloženim ili novim granicama.

 U Tabeli 5, tog dokumenta, dat je popis takvih područja, te je pod rednim brojem 98. navedeno područje „Sava–Drina“ s predloženom kategorijom parka prirode. Prema našim saznanjima, uzimajući u obzir sve relevantne činjenice, predložena kategorija je zadovoljavajuća. Svakako da će istraživanja koja će za rezultat imati utvrđivanje vri­jed­nosti područja, dati pravu sliku i definisati kategoriju prirodnog dobra. Raduje nas i činjenica da su nevaladine organizacije okupljene oko Ekološkog udru­ženja „Eko put“ pokazale interesovanje za očuvanje i zaštitu donjeg toka rijeke Drine. Podržavamo vaše aktivnosti i inicijativu i svakako smo tu da pružimo stručnu po­moć. Planom rada Zavoda smo definisali neke druge ciljeve, ali ćemo se truditi da budemo od pomoći koliko to naše obaveze dozvole.

Znamo li šta imamo? Koje su mogućnosti za samoodrživost zaštićenih područja i otvaranje no­vih radnih mjesta?

Svakako da znamo dosta toga o prirodnim i kulturno-istorijskim vrijednost­ima Republike Srpske. Naprosto, osnovna obaveza Zavoda je da vodi evidenciju – bazu po­dataka. Naravno da ne možemo znati za svaku vrijednost, stoga pozivamo svu javnost, kako stručnu tako i ostalu, da sugestijama ili primjedbama učestvuje prilikom izrade prostorno-planske dokumentacije, ili prikupljene podatke dostavi Zavodu, kako bis­mo ih uvrstili u bazu podataka.

Mislim da u potpunosti ne treba težiti samoodrživosti zaštićenih područja, i to iz dva razloga. Prvi i osnovni svakako je činjenica da država jednim dijelom tre­ba da finansira zaštićena područja, kako bi imala određeni uticaj, odnosno kako bi, zajedno sa upravljačima, vodila brigu o njima. A drugi, ne manje značajan razlog je, saz­nanje da pretjerana eksploatacija može da ima negativne posljedice kada je u pita­nju očuvanje prirodnih, odnosno kulturno-istorijskih vrijednosti. Svako područje ima svoj tzv. „nosivi kapacitet“, bez obzira da li se radi o posjetiocima ili dozvoljenim privrednim aktivnostima. Primjera radi, besmisleno je govoriti o hiljadu posjetila­ca dnevno u prašumi – rezervatu, bez obzira na ekonomsku dobit koja bi tako mogla da se ostvari.

Naravno da novo zaštićeno područje nosi sa sobom nova radna mjesta. Mada na to ne bih stavio akcenat. Prije bih ga stavio na šansu za razvoj područja. Mislim da ta opcija kod nas nije dovoljno razvijena. Ako pogledamo zemlje u okruženju, možemo konstatovati da su zaštićena područja u dobrom dijelu nosioci razvoja područja na kojima se nalaze, da ne kažem cijele regije. Zaštićena područja za sobom povlače mnoge us­lužne, proizvodne, turističke i druge djelatnosti. Mislim da od njih ne treba vidjeti korist zbog otvaranja nekoliko novih radnih mjesta, već, u šansi koju pružaju građa­nima koji žive u i oko zaštićenog područja, da u saradnji s upravljačem, pronađu na­čin da neke svoje proizvode ili usluge plasiraju na tržište i ostvare prihod. U tom smi­slu usudio bih se reći da država, odnosno lokalna zajednica, prilikom izrade strateških dokumenata, treba da posveti više pažnje tom segmentu razvoja.

Šta biste naveli kao najveću prijetnju našem prirodnom nasljeđu? Kolika je moć pojedinca?

Na to pitanje je vrlo teško odgovoriti. To zavisi od područja do područja. Neg­dje su to klimatske promjene, kako ih sada zovemo, negdje prevelik pritisak eksplo­ata­cije prirodnih resursa, negdje urbanizacija. Vrlo teško je dati jedinstven odgovor.

Na drugi dio pitanja bih odgovorio kratko – zavisi ko je pojedinac.

Na koji ste projekat naročito ponosni?

Bez obzira što su mi svi projekti koje je Zavod radio dragi na svoj način, iz više razloga mo­ram da izdvojim Nacionalni park „Drinu“. To je projekat koji je trajao skoro šest godina. Tri godine istraživanja i dvije za izradu studije zaštite. Velika je stvar kada se proglasi nacionalni park. Samo da napomenem da smo jedina država u re­gionu koja je poslije rata uspjela da dobije zaštićeno područje u kategoriji nacio­nalni park. To je sa profesionalne strane. Sa lične, želio bih reći, da sam u kanjonu ri­jeke Drine, nakon 25 godina, pronašao prijatelja iz školskih dana, koji se zamo­na­šio i živi i služi u Manastiru Pokrova Presvete Bogorodice u selu Karno. Tokom te­ren­skog rada manastir nam je bio baza iz koje smo odlazili na teren i ovim putem u ime Zavoda zahvaljujem Ocu Luki na svemu što je učinio za nas tokom rada na tom pro­jektu.