Izginućemo svi zbog jednog sladoleda, jednog dana!
Ne zbog raznih raketa, ne zbog sofisticiranog naoružanja, ne zbog jeftine municije, ne zbog viška populacije na planeti, već zbog sladoleda!
Jednog sladoleda koji se istopio kao ono nešto što se istopi u dječijim očima, kada prepozna po prvi put osjećaj razočarenja, odbačenosti, to pohrani negdje i nekada kasnije postane čovjek sa istim takvim osobinama, jer je tako upamtio.
Danas sam skupljala suze jednog takvog dječaka, ostavili su ga drugari samog, najmanjeg od pet godina i svi otišli u sred igre da kupe sladoled. Njega niko nije ni zvao. U parkiću ispred našeg ulaza, na jednoj od dvije ljuljaške sjedio je pognute glave i plakao sam. Klečala sam ispred tog malog bića na kamenčićima koji su mi se usjecali u koljena, po njegovim su padale suze i upijale se u kožu sa razočarenjem u ovaj svijet. To je ono što se usjeklo njemu. U njega. Samo me kratko okrznuo pogledom ispod trepavica i opet još više pognuo glavu.
U trenu se sjetim kako smo odrastajući, uvijek bježali od djece koja su bila sama sebi dovoljna. Glasno smo ih prozivali škrtice, škrtice… jer bilo je i takvih, a takvi su i ostali. To su oni koji kesicu Smokija ili Kiki bombona sklone iza leđa i prije nego što pomisliš da ih pitaš da podijelite. Sjetićete ih se svi. Sreća je samo što je nas bilo više, a njih takvih manje. Tada.
Dijelili smo užine školske i one koje su nam napakovale mame kao da smo krenuli u Biafru, a ne u školu. Gumice, vodene bojice, stripove, po jednu rolšulu svako na jednu nogu i vozaj se, biciklo po neki krug, običnu žvakaću gumu lomili na pola, skupljali pare za rođendanske poklone i klopu za uličnog pujdu… Tome nas nisu učili vjerski službenici za svaki praznik sa: „Draga braćo i sestre podijelite radost praznika…“, nama je praznik bio svaki dan. Nas su to učili u kući.
Kuću danas imaju i ova djeca, samo ko to tamo uči koga i šta?
Da li u tim kućama žive neka "velika djeca“ koja su usvojila nametnuto ponašanje da si jedini, najposebniji, najvažniji, samo gledaj sebe, guraj sebe i sve od sebe, budi mnogo bitan jer svijet ne postoji bez tebe? Kao da ono što treba drugome danas, njima nikada trebati neće. Naučila "velika djeca“, imala od koga gledajući one koji primaju platu da brinu za sve nas, a najviše zbrinuše sebe. I tako proizvode nove male ljude, koji slažu kockice naopako, koji će se žaliti na društvo, na sve i svakoga, gazeći nemilosrdno u nekom svom vremenu sve oko sebe jer za drugačije ni ne znaju. Prepoznaće ih oni koji su plakali razočarani na ljuljaški, a takvi razočarani su najopasniji i uvijek po nekom nepisanom pravilu mnogo moćniji od onih prvih. Onda će doći dan kada će se sjetiti tih suza i sladoleda. I uzvratiće. Mnogo više i jače, mnogo ozbiljnije i nemilosrdnije. I tako u krug…
Htjela sam, a ništa popravila nisam. Nije mi uspjelo. Kupila sam nam jedan sladoled da ga podijelimo, moj petogodišnji drug i ja. Samo dok sam ja prešla ulicu njega više nije bilo na ljuljaški, parkić je bio prazan. A sladoled se otopio draga braćo i sestre, jer nije mi bio ćejf da ga pojedem sama.