Kao u pjesmi Bukovskog ,,Klošarenje sa Džejn,,
Džejn sam ja.
Nije ni Ona ništa bolja. Ćutljivica rekao bi čovjek, mrvica…
Ništa nije porasla od kad smo se zadnji put srele
Rijetko je to, česti su nam zagrljaji…Ma niko se između ne može zavući
Kad sat zazvoni na kuli kraj Begove džamije
Prisjetimo se starih plemena što za ljubav glavu gube
Umjesto molitve
Ja sam Njeno osobno ministarstvo tajni
I pratim je kao sjena
Od kako su nam izrasla ratna srca
Samo, ta kucaju u nanulama, zavežljajima
Na jeziku koji još savladale nismo
Jer se plašimo liftova i zemljotresa
Na granatama, uvijek u paru, piše Njeno i moje ime
I jednom će ih možda ispaliti, ali daleko, u svemir u srce nekog vanzemaljca
Koji bi jedini mogao da razumije kakvih smo se krhkosti i dobrosti nadavale voljenim
I koji će zbog tog biti spreman da pogine u pjesmi
i to će biti jedina smrt koju smo uzročile
Od onog otopljenog snješka osamdeset druge
Kad je zoveš ne javlja se. U najboljem slučaju mačku poturi telefon
Da mu se pola sata umljavaš da joj prenese
Koliko je potrebna sa ove strane. veze.
Kažem joj ,,jel i tebe ostavljaju,,
Kaže mi ,,to su hladni, trebaju nam tople kape da se odbranimo, strožije da izgledamo,,
I smijemo se smijehom sto kadifa sa grožđicama u predvečerje naših susretnih praznika
I hranimo se zrnevljem dobrosti i miline…dodirom golubjeg paperja
I pratimo se po disanju
Na stanicama
I prvimo se da ne vidimo ko sve fali
I mašemo dugo…
A duša krcka kao zrnca kafe u Njenim ustima
Iz moje čaše konjaka i vrućih suza…
Doviđenja Džejn…Doviđenja Jedina…