Ljudi koji pedere smatraju bolesnicima, gdje je „peder“ zajednički naziv sve pripadnike LGBTIQ populacije, na internetu neće promijeniti mišljenje samo zato što mu „napredni“ govore da je gej okej.
Uzalud „tolerantni“ objašnjavaju ljudska prava „zatucanima“, zatucani se brane „zdravim razumom“ i „vjerom u Boga“, i to na način koji govori da tu nema ni naročite pameti, ni naročite predstave o uzvišenom.
Jedini način da neko izađe iz svoje zgroženosti je kroz lični doživljaj. Kroz poznanstvo sa „pederom“ gdje će imati priliku da doživi čovjeka umjesto te neke dehumanizovane slike izopačenika. Kroz gledanje filmova gdje se može, polako i bez obaveze da nekom nešto pravdaš, dopustiti sebi ideja da su pederi ljudi. Divni ljudi, naučnici, loši ljudi, prevrtljivci, lopovi, doktori, političari, programeri, onaj komšija sa trećeg, ona muškobanjasta djevojka koju znaš kao bebu, nema pravila, nema tipa ličnosti ili tipa bolesti, svako može biti, i svako jeste peder.
Tako da je generalizacija poput „svi su pederi opasnost za društvo“ dobar pokazatelj kako društvo vidi i ostale „niže“ socijalne kategorije. Kakav je odnos prema ženama, samohranim majkama, abortusu, vještačkoj oplodnji, invalidima, penzionerima, Romima, izbjeglicama i migrantima, nacionalnim manjinama. Teško je zalagati se za pravo pedera a istovremeno se ne zalagati za sve ostale kojima treba drugačije društvo. Gej parade su parade za sve ugrožene kategorije, i zbog toga će uvijek imati podršku ljudi koji nisu „pederi“, već podržavaju otvorenost društva prema samom sebi.
Zbog toga državnici treba da učestvuju u paradama ponosa – time svjedoče da su za napredno društvo, a ne za primanje u zadnjicu. Ko je smrtno uvjeren da je podrška paradama znak da neko želi dildom da ti napadne komplet familiju, taj je ili lud ili glup, pa i njegova prava ovakve parade izvlače u prvi plan, jer i on takav, glup i lud je dio društva i zaslužuje da živi. I ne samo to, zaslužuje da živi i radi i razmnožava se, koliko god nama bilo teško da progutamo šta sve neko ko je glup i lud može da kaže ili učini, sve dok nas fizički ne ugrožava.
dalje…
Zašto su pederi ti koji se organizuju, a ne invalidi ili samohrane majke, što neko drugi ne paradira i ne traži prava za sve maginalizovane? Ko finansira pedere?
Pederi, pošto se mogu javiti, i javljaju se, u svim društvenim slojevima, i pošto tih ljudi ima mnogo više nego što jedan prosječan konzervativac želi da vjeruje, mogu da imaju sopstveni novac, i to fine sume. Samohrane majke ili invalidi, s obzirom na vrstu mogućih karijera i platnih razreda, te pare uglavnom nemaju.
Isto tako, na brojnim pozicijama moći se nalaze pederi. Isto tako se nalaze i žene. Ipak, najveći broj onih na pozicijama moći dolazi iz svijeta heteroseksualnih muškaraca.
E sad, paradigma se mijenja, što se recimo vidi u ponašanju čelnika razvijenih doseljeničkih zemalja kao što su Kanada i Novi Zeland. Novi svijet je lišen primata „domicilnog stanovništva“, i po definiciji je društvo različitosti. Njima je, da kažeš, lakše shvatati različitost od nekog zatvorenog, ideološki ili vjerski utreniranog društva. Nije lako biti četnik u Papua Novoj Gvineji gdje su ljudi sasvim drugačiji i nemaš nijednog istomišljenika. Ne znaš jezik da im pričaš o đeneralu Draži. Tu umire tvoje četništvo, prilagođavaš se njima, i živiš tako do kraja života. Kad si stranac u društvu satkanom od stranaca, a i to zemljaka što srećeš nisu u tvom fazonu, opet si prinuđen da se otvoriš i prihvatiš – jer želiš da i tebe neko prihvati drugačijeg.
Kako jedan naš tipični balkanski mačo da zavoli pedera, a nema šanse da će pogledati film ili dokumentarac o tome.
Recimo, pođe da radi u inostranstvo, sve mu krene naopako, živi ko pas, radi ko konj, izrade ga svi kumovi, braća i ortaci, i onda se pojavi neko normalan i ponudi mu pristojan posao koji uredno plati. Jao, ovaj sav srećan, hvala ti Bože i časni krste, kad ono – dobročinitelj peder!
E tu bi naš dobri balkanac, ako u njemu ima imalo majčinog mlijeka, očeve ljubavi, dobrine ovog podneblja i topline vjerovanja u sveto, imalo ljudskosti, poklekao pred srcem i dobrotom, i prigrlio svog pedera. Brate, jesi peder, al si čoek i po. To bi mu reko.
Ako je imalo muško.
Što se tiče stereotipa o feminiziranom pešku ili zdendanoj lezbi, kao i svaki stereotip, ima osnove u stvarnosti. Kad je neka žena jaka ili se osjeća jakom, ona ne mora da pribjegava manipulaciji i priči. Na to su prinuđene slabe žene, žene koje nemaju alate za takmičenje u svijetu muškaraca. Danas, jaka žena ne mora da se svidi muškarcu da bi ostvarila neku zamisao, već je ostvaruje sama. Školovana je, sposobna, može sama. Donedavno nije mogla ni da glasa.
Popularna američka serija Momci sa Madisona, Mad Men, iako prikazuje Njujork sredinom prošlog vijeka, može da iznenadi prikazom odnosa prema ženi. Ne tako davno su žene nasmiješeno sjedile za mašinom, vezle same sebi upozorenja da manje zbore da im ručak ne zagori, bile isključivo domaćice koje služe muškarce. Poražavajuće, a ne radi se o Iranu, već o Njujorku šezdesetih.
Žene su razvile umiljatost jer nisu mogle da naređuju. Tako i feminizirani pederi uglavnom ne dolaze iz reda mišićavih stokilaša.
Ko ima visoko školovanog dedu, a ko i dedu i babu? Ko oca, a ko oca i majku?
Žena prethodne generacije skoro pa nije bilo na mapi, a već sad imamo žene koje ne samo da dijele moć sa muškarcima, već to rade za „gledaj i uči“. e tako imamo i pedere, a možda nekad budemo imali Sejdića ili Fincija, ili čak ženu, ili čak pedera na čelu države. U vjerskim institucijama ih imamo odavno.
Kako god, društvo mora naprijed, jer evolucija gura naprijed. A naprijed je sloga, naprijed je ekologija, naprijed je zbrinjavanje slabih strana i pomjeranje dometa. Zbrinjavanje bez malja i eutanazije. Mi moramo od društva u kojem se često čuje da ove ili one treba pobiti, zaklati, istrijebiti ići ka društvu koje radi na očuvanju prirode u kojoj živimo, i društva koje činimo.
Mi prosto moramo naprijed. Jedina alternativa je da ne idemo naprijed, već nazad, u podjele, u mržnje, u nerazumijevanje, u nezainteresovanost ko je uopšte na toj drugoj strani. Alternativa je da potpuno podivljamo svi jedni protiv drugih i da se koljemo na sve načine na svim nivoima. Na portalima, na ulici, po kafana, po školama, preko djece, sa puno psovki, ljutine, gorčine, onog svega najbolnijeg, da to istresemo, da svaki povod koristimo kao priliku da se izjaučemo za sve što su nas ikad povrijedili.
Kaže se sit gladnom ne vjeruje, ali ovdje, ovdje je druga situacija. Ovdje gladan gladnom ne vjeruje. Sjeban sjebanom ne vjeruje. Takmiče se ko je više sjeban. Umjesto da onaj koji ima samo veslo uskoči kod onog koji ima samo čamac, stoje u mjestu i pričaju o pravima. Ostaju samo oni koji se ne osjećaju ugroženo da viču – društvo je samo sebi gazda. Napravimo da nam bude bolje, bez genocida. Društvo ne smije samo sebe ubijati. Kad organizam to počne da radi sam sebi, da sam sebe napada, da velikim sistemima napada svoje druge velike sisteme, to je ozbiljna i teška bolest.
Ošta nam je da budemo bolesni.