Nikolo Makijaveli /1469-1527/ je italijanski politički filozof koji je živio u periodu renesanse u drugoj polovini 15. vijeka i početkom 16. vijeka. Njegovo najpoznatije djelo je „Vladalac“, na italijanskom „Il Principe“, napisano 1513. godine u Firenci.
Suština ovoga djela je da u politici “cilj opravdava sredstvo”.
Naši političari su duhovni sljedbenici Makijavelija, odnosno njegove gore navedene teze, a to se vidi kroz njihova djela.
Pitamo se šta je cilj, a šta je sredstvo kod domaćih makijavelista? Cilj je ostanak na vlasti što duže, ako može i do sudnjeg dana, na dobro uštimanoj fotelji. A ako se fotelja treba predati, da se preda bližnjem svom. A “fotelja vlastoljublja” obezbjeđuje im upražnjavanje srebroljublja – nezasite materijalističke pohlepe bez mjere i granice, stomakougođenja – prežderavanja na račun naroda /trbušina i svinjski podbradak/, narcisoidnosti – zaljubljenosti u samog sebe /ja pa ja/, ekskluzivnosti – smatranja sebe posebnim i nepogriješivim “papama”, odnosno ubijeđenosti da su nezamjenjivi „spasioci’’ u toj fotelji bez kojih bi i Sunce prestalo da sija… Oni misle i žele da narod treba da vjeruje u to. I naravno, fotelja znači nerad i lijenost, jer ništa se ne radi, a svega se ima i preko mjere, i sve se može “našteliti”, “nahapati”, “sebe ugraditi”.
Sredstvo su lažna obećanja, “šarene laže”, koja domaći makijavelisti putem javnih sredstava informisanja plasiraju osiromašenom, nezaposlenom, gladnom, golom, bosom, napaćenom i besperspektivnom narodu. I gle čuda i ironije, oni sami sebe /domaći makijavelisti/ nude kao jedinu perspektivu narodu, kojeg su prethodno sludili kroz medijska bombardovanja. Ti moćnici od papira, koji su uzurpirali poluge vlasti /često uz svesrdnu pomoć stranaca/, i njima kao mengelama dave i plaše narod, da ga u toj maglini straha lakše slude i opljačkaju. Dok oni, domaći makijavelisti, i njhovo potomstvo trebaju da uživaju u izobilju plodova zemaljskih na mnogaja ljeta.
Kako prepoznati na današnjoj političkoj sceni one koji nisu makijavelisti? Relativno lako. Svim onim od čega boluju domaći makijavelisti, od gore navedenih virusa, politička alternativa koja bi trebala doći ne smije biti zaražena. A ko je ta alternativa, ko su ljudi za koje bi trebalo glasati? Definitivno, to su ljudi koji nisu bili na vlasti, koji nisu politički kompromitovani, koji nisu korumpirani i za koje se zna da nemaju “crnih mrlja”/iliti crnih rupa/ u svome zvanju. Ljudi koji se svojom hrabrošću ne boje zamjeriti domaćim makijavelistima, jer imaju lični dignitet i integritet.
Ako narod nije u stanju da takve ljude prepozna i osjeti, ili padne pod uticaj lažljive medijske propagande domaćih makijavelista protiv takvih ljudi, to znači da narod zapravo nije ni briga za svoje spasenje. I tu je priča završena za sve nas. Onda, braćo i sestre, srpstvo ojađeno, vidimo se u nekom drugom filmu /životu/, jer kako sijete tako ćete i žnjeti. Nažalost ne samo Vi /mi/ nego i djeca Vaša /naša/, jer kako stoji zapisano: „Zbog grijehova očeva naših, mi postradasmo’’. Amin, Bože ne daj.
“Za konkurs ‘Da sam ja neko'”