Svako malo ispadne u novinskim stupcima, na internetskim portalima, te ve i radio stanicama doktor bez doktorata – Nele Karajlić.
Njegovo pojavljivanje je češće nakon izlaska njegove knjige koju je ovaj bivši «Nadrealista» nazvao «Fajront u Sarajevu».
Nakon promocije iste Nele se je čak jednom kriomice spustio u Sarajevo, večerao sa nekim prijateljima u jednoj konobi i onda je u pratnji oba entitetska MUPa evakuisan da mu «ne bi ko šta napravio».
Svako njegovo pojavljivanje u medijima je popraćeno burom komentara i uvreda te predstavlja još jedan povod za divljanje internetskih «revolucionara» koji sada već na samu njegovu pojavu počinju osipati «drvlje i kamenje» po ovom prijeratnom Sarajliji.
Bezrezervnu podršku Nele Karajlić dobija od mahom srpskog stanovništva koje opravdava to što je Nele napustio Sarajevo zato što je «suživot s balijama» nemoguć i onda počinje festivali vrijeđanja , kukanja, psovanja i iznošenja raznih verzija istine…
Oni malo pametniji među nama koji objektivno sagledavaju cjelokupnu situaciju u ovom našem društvu pitaju se sigurno samo jedno:
«Zašto?»
Čime je to Nele Karajlić zaslužio da bude jedan od najomraženijih nekadašnjih stanovnika Sarajeva rame uz rame sa Radovanom Karadžićem i Vojislavom Šešeljom – optuženim ratnim zločincima?
Tanka je linija između genijalnosti i ludila još tanja linija je između ljubavi i mržnje.
Trebao je to znati Nele kada je napuštao ovaj grad.
Dugo sam dijelio ljude na one koji su otišli i one koji su ostali.
Moram biti iskren i reći da sam čak i favorizirao one koji ostadoše dajući im bezrezervnu podršku u zezanciji «pobjegulja».
A onda se je nešto u meni slomilo.
Valjda pod teretom svih ovih nebuloznih političkih odluka, ekonomske katastrofe i junačkog ponašanja onih koji dođoše i ostadoše u ovom gradu ja sam polako prestajao kriviti pobjegulje.
Razumio sam ih.Prestao sam mjeriti kako i zašto su otišli.
Da li su bili protjerani?
Da li su otišli zato što nisu željeli da trpe četiri godine kokuzluka, gladi i granata koje ne biraju ni vjeru ni naciju?
Da li su bili potaknuti pozivom svojih mitskih lidera koji su ih pozvali da sa «svojim» narodom idu ne pitajući se gdje će i kako završiti?
Da li su bili potaknuti da napuste svoja rodna mjesta?Potaknuti onim što bih ja nazvao kulturnim etničkim čiščenjem a jedna moja bivša kona bi to uobličila u rečenicu koja glasi: «Samo polahko istjerat ćemo mi njiha bez krvi».
Vjerovatno da je bilo svega.
Nije ni bitno više.
Otišli su.
Neki se nikad neće više ni vratiti.
To je bio njihov izbor i niko nema više prava da ih kritikuje bez obzira na vrstu odlaska i bez obzira kako se oni koji odoše zvaše.
Logično nema niko prava ni da kritikuje Neleta Karajlića zato što je otišao.
Pogotovo to nemaju prava oni koji su proglašavali za četnika Harija Varešanovića koji je iz Sarajeva izašao isto kao i Dino Merlin koji je od strane ovih nelogičnih zatucanaca veličan i kome se je «grijeh bježanja» normalno opraštao.
Opet ponavljam nije bitno da li je protjeran, kulturno potjeran, pozvan ili se nije osjećao sigurno.
Moje skromno mišljenje je da nije protjeran a ni potjeran. S obzirom na popularnost koju je imao prije rata mogu garantovati da ga niko ne bi izbacio iz njegovog doma.Naprotiv vjerujem da bi i «narod i milicija» voljeli da je ostao, ono ako ništa kao jedan od pokazatelja multietničnosti.
Da li je pozvan?Ili je otišao da se skloni od rata i posljedica istog?To nam samo on može reći.
Neleta Karajlića ne treba kritikovati ni zato što je rekao da je u gradu na Miljacki nastupio fajront početkom devedesetih.
To svako normalan i pametan vidi i zna.Došlo je do korjenitih promjena u cijelom društvu pa samim tim i u Sarajevu.
Neleta Karajlića ne treba kritikovati ni zato što je Srbin.Mada vidim da nekolicina zatucanaca po internet portalima upravo i to čini.Valjda su u njihovim glupim glavama jedini pravi Srbi Jovo Divjak i Desnica Radivojević.
Ono zbog čega ga treba kritikovati je zato što je pljuvao na svoj grad istovremeno braneći velikosrpski nacionalizam pokušavajući čak da opravda ratne zločine.
Izjava kako niko nikoga nije protjerao iz Banja Luke je nabulozna laž koja se može razvrgnuti hiljadama bošnjačkih i hrvatskih kostura po masovnim grobnica, porušenim džamijama i stotinama hiljada onih koji su otišli da ne bi završili kao đubrivo na oranici.
Hiljade onih zbog kojih Nele Karajlić i mrzi i pljuje ovaj grad su bježeći od progona pobjegli u ovaj grad.
Istina jedan broj tih izbjeglica nije se asimilirao u društvo-ponaša se primitivno i divlje.
Jebi ga Nele da ih «tvoji» nisu otjerali ne bi ni dobili priliku da se tako ponašaju.
Kada sam pominjao tanku liniji zaboravio sam pomenuti da postoji još jedna tanka linija.
Dobro ne baš toliko tanka.
To je ona linija koja je povučena između smislenog i argumentovanog kritikovanja određenih pojava i nelogičnog-često i neistinitog laprdanja.
Dakle shvatljivo je i opravdano da se Nele Karajlić nije mogo niti se je želio slagati sa esdeaovskom konfuznom i retrogradnom politikom.
Shvatljivo je i opravdano da Nele Karajlić nije želio da ostane u ratu niti da trpi posljedice rata, svu ovu dekadenciju kulture i svega što je proizašlo iz toga.
Sve je to shvatljivo i opravdano normalnom ljudskom mozgu ali nije shvatljivo niti opravdano da mrziš i pljujš svoj grad.
Nije Sarajevo Izetbegović.
Nije ni Zagreb Tuđman.
Nije ni Beograd Milošević.
Sarajevo je ipak nešto malo više od petoparačke politike onih koji su trenutno na vlasti.
U ovom gradu su uspomene.
Miris prvog poljupca, nota prve pjesme sa radija, prva piva i cigara sa rajom u parku, okus baklave za Bajram i kolača za Božiće.
U ovom je gradu sreća, tuga i bol.
Mogu nas političari i bijeda otjerati iz grada ali nikad nam grad ne mogu otjerati iz srca.
E u tome je Nele pogriješio najviše.
Dozvolio je da mu uzmu ovaj grad.