Odmori ruke tamo gdje je toplo, u pregibu vrata one koju voliš. Napolju veju pahulje, kao nekad kad smo se radovali što nema škole, obraduj se tako nevinoj bjelini i povjeruj na trenutak da sve počinjemo ponovo, čisti i podatni. Noćne lampe se prosipaju u magiju, oreoli blistaju nad duhovima lutalica, blijeda vatra mjesečinom zapaljenog snijega bit će im blaga noćas.
Ne diši glasno, da ne nadjačaš šaputanje tišine i dolazak nečeg iz plavo obojenog sumraka daleke prošlosti. Sve u ovom momentu živi simultano, kuckaju čašama juče i danas i sutra, napokon zajedno, u samo jednoj noći kad se sve dovoljno poravna da dozvoli nemoguće.
Zamisli sve želje i nemoj mi reći, ne čekaj da padne zvijezda, zamisli po jednu za svaku pahulju, želi svom snagom cijelim njenim vrtoglavim putem do tla. Poželi sve što se poželjeti da, okupi u sebi svaki dašak sreće, sva lica, sva nedostajanja, čežnje, sve što se može voljeti nek teče kroz tebe gusto i obuzimajuće kao topla čokolada.
I nemoj zaspati prerano. Premalo je ovakvih noći da bi se skraćivale, i da milion realnosti iskeženih zuba čeka u jutru, to nije dovoljan razlog da ne popiješ svu magiju koja se daje, a tako je rijetka i lako isklizne kroz prste.
Noćas se drži za ruke, noćaš se putuje bez kofera, lako kao u sankama preko oblaka, jer tako putuju misli, bez tereta i karte. I onda je blizu i ono što je daleko i što je prošlo i što nikad nije bilo, a odželjeno je.