Nikad nisam mislila da ću biti dijelom neke statistike. Pogotovo ne one u crnoj kronici koja se nalazi na zadnjim stranama dnevne štampe odmah pored horoskopa i osmrtnica. Ali evo tu sam. Mrtva. Još jedna žena stradala od muža, žrtva nasilja, nisam sigurna koji je zapravo termin za nasilje koje preživljavaju žene u vlastitim kućama da nije ”domaće nasilje” uostalom nije više bitno. Dio sam statistike. Kad sam bila mlada i stažirala kao zubarica nisam nikad razumjela kako je moguće da se bilo tko dovede u tu situaciju da dozvoli nad sobom toliku količinu nasilja koje traje mjesecima, godinama i cijeli život. Smatrala sam takve žene glupima. Pa evo valjda sam i ja glupača. Trpjela sam ga pet godina u braku a njegove batine sam izdržala posljednje dvije. Sveukupno sedam godina braka i jedno dijete. Ne računam dvoje djece koje sam izgubila-Prvo mi je on ubio kad me udario šakom u rebra i slomio mi zadnja dva rebra a drugo sam izgubila zbog nedostatka željeza i stresa tako mi je doktor objasnio ali pravi razlog je bio da me moj dragi gurnuo toliko snagom preko stola da mi je izbio zrak iz pluća, i kad sam pala jednostavno sam za dva sata u WC školjki vidjela da mi je krvarenje toliko obilno da je sigurno u njemu moj mali dječak ili curica. Pozvala sam hitnu i rekla klasiku, rekla sam kako sam pala niza stepenice. Stepenice preko kojih su pale sve zlostavljane žene ovog svijeta su duge i vode do samog Pakla, do dna Pakla vode te stepenice. Baš su nekako stepenice i prikladna metafora za zlostavljane žene. Prva stepenica je šamar ili čupanje, druga stepenica je šaka, treća udarci i šutiranje s nogom, četvrta udaranje sa nekim predmetom a peta, šesta i sedma su kombinacija svega navedenog i neke žene izdrže do stotine stepenica a neke kod prve stepenice zauvijek prekinu silazak u Pakao i pobjegnu. Ja sad ne znam gdje sam. Mrtva sam. Ne boli me ali nisam još napustila svoje tijelo, duša mi je još uvijek u njemu, možda to tako treba da bude, u svakom slučaju više me ništa ne boli, osjećam mir, spokoj i lakoću. I zbog toga što sam još uvijek ovdje možda stignem da ispričam svoju priču.
Moje ime je Vedrana. Vedrina. Čistoća i nešto poput proljetnog vjetrića koji osjetite kad se zima završi i uhvatite u nosu onaj dašak pupoljaka, latica i svježe trave koja se budi iz zemlje. Takvo je moje ime. Rođena sam u proljeće 08.02.1987 godine u divnom gradu u Hercegovini, mnogi pisci, umjetnici su rekli da ne postoji ljepši grad u bivšoj Jugoslaviji od njega. Spoj svega. Kulture, nacija, vedrine a onda je uništen u ratu i ja ga nisam zapamtila kao lijepog i vedrog već neurednog, nesređenog sa groznim podjelama na lijeve i desne, prave i krive, dobre i loše. Uskoro smo preselili u selo pored tog nekada divnog grada a ja sam završila srednju školu i htjela da se obrazujem i usavršavam za zubaricu, medicinsku tehničarku ili nešto slično. Nisam uspjela. Ali ne kajem se. Ili se sad kajem jer sam mrtva, nisam posebno sigurna kako se osjećam sad ali dok se još uvijek sjećam svog zemaljskog života mogu reći da se ne kajem zbog jedne stvari a to je moj mali sin, njegovo rođenje je meni bio najbolniji i najsretniji trenutak u životu. Moj sinčić je bio moje proljeće, nada i sreća da svijet ima smisla,da se sve dešava s razlogom i da moj život ima svrhu jer sam rodila dijete muškarcu kojeg volim. Čudno je to znate da ja njega i sad volim. Ne vjerujete mi? Oh, volim ga iako mi je razbio glavu od pločice i konačno me ubio ja njega ludo volim. Samo to ima smisla jer da ga ne volim ne bi ostala s njim sve do svoje smrti. Mora postojati razlog zbog kojeg sam ostala s njim tolike godine sa šamarima, šakama, udarcima i samoćom i strahom a nema boljeg i uzvišenijeg razloga od ljubavi i zato ja moram reći kako ga volim. To je jedini smisleni odgovor na moje stanje i zašto sam na kraju dopustila da me dokrajče njegove ruke čak i kad sam imala milion prilika da odem, pobjegnem, napustim ga ili ga ubijem sama svojim rukama prije nego on ubije mene. Ja njega volim. Bolesno ali je tako. Nisam jedina. Pogledajte malo bolje i vidjet ćete mnogo žena poput mene koje su i dalje žive. Ja više nisam. Mene ćete naći u sutrašnjoj crnoj kronici kao ubijenu domaćicu od strane vlastitog muža i uskoro zaboraviti na mene jer se to nikad ne dešava vama ili nekome koga vi osobno poznajete. I ja sam bila kao vi. Da nisam mrtva ovdje na stolu gdje će me dodatno rasjeći, izvršiti autopsiju i utvrditi točan uzrok moje smrti ja bi ustala i objasnila vam kako se to zapravo desilo. Možda bi vas prepao moj trenutni izgled ali vjerujte navikli bi se. I ja sam se prvi put prepala kad me je David udario lijevom šakom u glavu, sutra sam se prepala same sebe u ogledalu ali onda sam navikla, postalo je normalno, nešto što se dešava, što je tako kako jeste. Moj muž se zove David. I zato bi se i vi navikli na to da pričate sa mrtvom ženom. Vjerujte mi da se čovjek može navići na sve. Na sve. Ali ne pokušavajte biti poput mene i nemojte ići mojim stepenicama jer ja sam mrtva a vi ste još uvijek živi jer u suprotnom bi ležali do mene a ne čitali moj testament, ostavštinu, moje posljednje riječi koje prenosim a netko vrijedno zapisuje…
Sve je počelo jednostavno kao i uvijek u svakoj ljubavnoj priči. Kad sam upoznala Davida upravo sam bila raskinula sa jednim kretenom koji me prevario sa kolegicom. To sam podnijela toliko teško da sam tražila pomoć od psihologice i išla jednom sedmično na razgovor o tome, vodila dnevnik i pratila svoja raspoloženja vrijedno i marljivo zapisivala dnevnik o svojim emocijama koje imam prema sebi i ostatku svijeta. Sve je to imalo smisla međutim nije drugo trajala moja terapija jer sam Davida upoznala preko druge prijateljice i sve svoje dnevnike sam gledala sa sprdnjom, bili su mi smiješni, imala sam novu simpatiju, izlazila, sređivala se i zaboravila na prvu propalu vezu.
David je potpuna osoba. On nije neki bezlični lik kojeg zamišljate kao sivog, neobrijanog pijanca, kladioničara i kockara koji dođe kući i odmah s vrata opali ženi nekoliko šamara i pošalje djecu i nju u komšinice da mu ne smeta dok gleda utakmicu. Oh ne, ne… David je trener. Završio je DIF i klasificirao se za trenera, vodi vlastitu teretanu i ima nekoliko uposlenih, dobro radi svoj posao a uz to izgleda kao neki bog iz mitologije, svaki njegov mišić se vidi, jasno, definirano i sve ima svoje mjesto kod Davida. Od ishrane, kalorija, tegova za vježbanje, odjeće za izlazak i odjeće za trening, vrijeme za ustajanje i lijeganje. Sve je u Davida dovedeno do perfekcionizma pa i ja. Mene je savršeno oblikovao poput neke gline koju mijesiš toliko da se ona više sva osuši i počne raspadati u rukama ili još bolje kad pomiješate sve boje plastelina pa ih valjate u rukama dok na kraju ne dobijete jednu sivu, dosadnu i ispranu nijansu. Tako radi moj suprug i zato je uspješan u svom poslu. Možda sam trebala biti samo njegova klijentica koja želi savršeno dupe a ne njegova žena-Bila bi zgodna i živa i dan danas. Izvinjavam se neprikladno je da se šalim na vlastiti račun jer situacija je ozbiljna i krajnje neugodna ipak sam ja jedna majka, supruga i mrtva žena na kraju krajeva i trebam jednu dozu dramatičnosti da vam uvedem u svoje posljednje pismo zar ne? Hoćete li detalje o mojim prvim udarcima, šokovima, gubitku djece i sve do kraja kad sam ga pustila da mi legne na pluća i uzme mi glavu u svoje lijepe, snažne, muške ruke i počne je udarati od ledene pločice dok mi nije pukla lobanja sa zadnje lijeve strane pored uha je pukla, onda je sve nateklo i jednostavno je oteklina toliko narasla da mi je pritisnula mozak i sve moje funkcije su zakazale. Takvih detalja ima mnogo ali nećemo puno o tome.
David je čovjek mog života. Kad sam imala 23 godine i udala se za njega osjetila sam kako će to biti zauvijek, nekako sam znala da ću s njim ostati do kraja života. Nisam sumnjala u to. I izgleda da sam bila upravu. On ima smeđe oči, lijepe male zube pomalo nepravilne ali na šarmantan način, teško izgorvara slovo R pa djeluje kao vječni dječak, zaigran, prepun energije, uvijek tu da pomogne i djeluje, da nešto napravi, da se pokrene. On nikad nema mira, uvijek nešto radi, ako ne vježba onda je u vrtu, ako nije u vrtu radi oko auta a ako nije u autu želi seks sa mnom i u tome je dobar. Da, i u tome je bio jako dobar i zato sam se i zaljubila između ostalog u njega. U miris njegove kose koju je uvijek prao sa dječjim šamponom, miris njegove kolonjske sa blagim mošusom i vanilijom, u njegova snažna prsa u košuljama koje mu stoje bolje nego na lutkama iz izloga. Zaljubila sam se u nas dvoje kad bolje promislim. Kad bi šetali gradom osjećala sam se najsretnije na svijetu, njegovo rame preko moga, ili ruka u mojoj ruci ulijevali su mi toliko sreće, sigurnosti i nade. Ta slika mene kao djevojke plave kose, vitke, obučene u rozu haljinu i elegantne štikle dok hodamo gradom a svi nas odmjeravaju ili uđemo u klub a druge djevojke ljubomorno gledaju. Ta slika je meni vrijedila milione. Ništa ne bi mijenjala za to. Nemojte misliti da sam patetična, jadna i glupa. Molim vas za razumijevanje jer sam zaista bila zaljubljenja u Davida. David kao otac je bio još bolji nego kao muž. Bio je vjeran u braku, točan, određen i volio me na svoj način. Ljubav ima mnogo oblika. Njegov oblik bila je sila. David se nije znao izraziti riječima, to sam sigurna. Da je znao da se drekne, vrisne ili urla na mene pa čak i da se napije s vremena na vrijeme ili napuši bio bi drugačiji, da je samo znao da se malo opusti u životu možda ne bi morao da svoj bijes izražava kroz udarce. Ali nije. I molim vas za razumijevanje kad kažem da nije on kriv za moju smrt.
Kad sam se udala za njega, kupili smo kuću u predgrađu sa velikim prvim spratom gdje je otvorena teretana, imao je posao i kuću u jednom. Prve godine braka su prošle savršeno. Ponekad bi se posvađali oko nečega, njegove ili moje mame, zlih komšija, mojeg kašnjenja i slično ali ozbiljne probleme nismo imali jer sam imala težak porođaj, a i komplikovanu trudnoću kroz koju me David doslovno nosio od kreveta do toaleta kad mi je doktor rekao da moram paziti inače ću izgubiti dijete. Naš društveni život je bio dobar. Odabrali smo kumove koji su nam ujedno bili i prijatelji i suradnici sa teretanom, nismo htjeli da radi reda uzmemo kumove s kojima se nikad nećemo družiti, obećali smo sebi da se nećemo pretvoriti u dosadan bračni par. I svakako nismo bili dosadni. Još jedna stvar koja se vidi čuda ostvarila. Nikad nije bilo dosadno. A pogotovo meni u zadnje dvije godine, ma nisam imala mira skoro nikako, naravno biti majka, supruga i zlostavljana žena traži mnogo energije i snage. I jednostavno sam valjda postala preslaba da izdržim do kraja a opet-Zar nisam izdržala? Ipak sam umrla na kraju. Voljela bi da sam dočekala da moje dijete odraste međutim nisam. Moja mentalna snaga je ogromna ali tijelo, tijelo zahtjeva previše. Previše mi je trebalo da se oporavim u zadnje vrijeme, gubila sam na težini, povraćala a onda mi je simbolično dok sam prala suđe sa prsta spala vera u sudoper, i prsti su mi se sušili, nisam to ni shvatila dok mi prsten nije spao pod jakim mlazom vode u sudoper, brzo sam zatvorila česmu da ne ode u cijevi i nadala se da je zaglavio odmah u prvoj cijevi, kad dođe David on će odviti cijevi i opet me zaručiti smijala sam se toj ideji. Nisam je doživjela. Taj dan me i ubio.
Prvi udarac sam doživjela nakon pet godina braka. Vozili smo se natrag kući nakon dužeg puta s mora, naš sin Mario je spavao na zadnjem sjedištu i ne želim vam reći oko čega smo se posvađali, ni šta sam ja rekla jer to nije bitno. To zaista nije bitno. Ne pravi razliku jesmo li pričali o rozim slonovima, cijenama goriva, izborima u Americi ili smo imali intimnu svađu. Nema smisla o tome pričati. Kad sam ušla u kuću i unijela sina u sobu i zatvorila vrata on me ošamario svom snagom i pala sam na pod. Zalupio je vrata i tek sutra se vratio. Nisam mogla vjerovati u to šta se desilo. Tu sam donijela svoju odluku. Prva odluka je sudbonosna a ja sam odlučila da ne mogu vjerovati u to da me muž udario. I to moje odbijanje vjerovanja u stvarnost me dovelo do toga da ništa sutra ne kažem, ni sljedeći put, ni onaj tamo, ni bilo koji put. Moja stvarnost su postali padovi na treningu, niz stepenice, pa čak i da su me napali na ulici kad sam prvi put završila u bolnici a on došao sutradan sa buketom cvijeća i bombonjerom. Moja majka je sumnjala, znala je zapravo ali moje laži su bile jače od nje. Od svih njih zajedno sam bila jača zapravo. I od samog Davida sam jača na kraju. Izdržala sam duže od njega iako je živ i nastavit će bez mene sasvim normalno da diše, jede, trči i vježba. On je izgubio mene a ja sam zadržala do kraja svog muža i svoju obitelj. Moja stvarnost je preživjela i nadživjela mene samu. Vi to ne razumijete ali dopustite da vam i to objasnim.
Čovjeku koji me ubio rodila sam sina. Udala sam se za njega. On je meni donosio cvijeće za rođendan, vodio me na putovanja u Francusku i Njemačku, nije nikad htio da mi bilo šta nedostaje, uvijek me želio najljepšu i najbolju. David je mene znao čekati satima u tržnim centrima i osobno birati za mene haljine u kojima me sa istim žarom gledao svaki put kad bi izašla iz kabine i okrenula se ispred njega i prodavača koji su uvijek govorili kako smo prekrasan par, u cvjećarama su znali šta će David da odabere za mene, u slastičarnoj gdje smo išli na kolače s našim sinom su dva puta godišnje radili posebnu tortu sa karamelom samo za mene-Za rođendan i Dan Žena a za Majčin dan bi David uokvirio neki od crteža našeg sina i stavio bi ih u hodnik sa svim našim slikama koje smo stvarali čitav život. Čitav život su slike. Slika mog života je bila savršena samo da je David bio malo bolji prema meni u fizičkom smislu. Ja nisam razumjela žene koje budu zlostavljane godinama, ubijene, osakaćene i pretučene do invaliditeta i neprepoznatljivosti silovane, rastrgane i razderane-Kao razbijene lutke od porculana bačene na beton. Nisam ih razumjela a sad ih sve do jedne razumijem. Mnogim ženama je teže nego meni. Neke žene nemaju izbora jer nemaju novca, nemaju kome da odu, da se obrate, da pobjegnu, nemaju ništa. A ja vidite sam imala sve. Moja majka je znala. Zvala me da dođem, preselim i zatražim razvod a to nisam uradila. U bolnici je moj ginekolog isto znao i drugi put kad sam doživjela pobačaj rekao da istog trena zove policiju a ja sam zaprijetila tužbom. Moja komšinica je također znala ali na kafi bi samo odmahnula glavom i rekla bi joj da nije on toliko loš. Ja sam mogla sve da uradim a nisam drage moje jer sam ga ludo voljela i sad ćete mi reći kako mi i treba da sam mrtva? Pa upravu ste. Možda sam i zaslužila da umrem jer svi volimo snažne, glasne i moćne žene. Kučke. Danas ih zovemo Bitch. One su super, one sve znaju, one su emancipovane, snažne, samosvjesne i njih nitko ne zajebava. Ali nijedna od njih nema mog Davida, njegove lijepe oči koje me gledaju kad se probudim sa istom ljubavlju čak i kad sam sva modra, bez jednog zuba, krvava i kad mi se oči jedva vide od suza. David me je uvijek jednako gledao, volio i pazio. Samo je znao imati te svoje bubice i jednostavno je pretjerao taj dan a ja se nisam nikad branila, nije mogao ni imati osjećaj kad me zaista boli, koliko me boli i gdje me najviše boli jer nisam vrištala nikad, samo sam puštala uzdahe kad bi mi izbio zrak ili kad bi ostala u šoku od brzih i naizmjeničnih šamara koje bi mi naglo i snažno palio držeći me jednom rukom za kosu. Nisam vrištala zbog sina, ispod nas su ljudi vježbali i šta bi mislili o meni? O nama? O mojoj obitelji? Mislili bi da nismo normalni. Ja bi izgubila muža da sam zvala policiju, ne bi više nikad bilo cvijeća, haljina, mojih torti i sinovih crteža i moja obitelj bi se raspadala na sudu i borba za skrbništvo bi počela a ja to nijednom ni pomislila nisam da je moguće i učinila sam sve što jedna žena može da uradi. Iako sam mrtva ne žalim. Pa makar me vi osuđivali što ga nisam ubila prije nego je on ubio mene ja nisam ubojica a nije ni moj David. On bi dao svoj život za mene da sam tražila ali nisam tražila. I ne treba mi njegov život već on da bude živ, zdrav i zauvijek onakav kakvim sam ga stvorila za sebe i za druge. Moj lijepi, zgodni i dobri David. Moj sin je ostao sam i zbog toga ipak žalim. Zbog toga ipak moram za kraj reći ženama koje krenu mojim putem da odmah siđu s njega na prvoj stepenici. Toliko vam ipak moram reći jer da sam živa moja majka bi bila sretnija, moj sin, moji prijatelji ali sad idem na autopsiju da utvrde tačan uzrok moje smrti a evo rekla sam šta je tačan uzrok-Ja sama. Idem na još jedno rezanje, guljenje i zadnje udarce na moje tijelo i nemam više vremena pa vam zato savjetujem da ne budete kao ja drage moje. Molim vas da se pazite, da budete borci, snažne, lijepe i zdrave. Molim vas da budete mudre i da same sebe spasite jer sistem u kojem živimo neće i nikad nije jer da jeste ja ne bi bila mrtva. Molim vas drage moje da ne budete kao ja i da ne zavaravate sebe i druge i pokušate da odmah siđete sa stepenica gdje su tolike žene izgubile život a toliki ih muškarci gurnuli. Te stepenice su jako varljive, lažljive, opasne i zajebane. Možete stradati na prvoj a možete čitav život padati niz njih. Ja vam ipak savjetujem prije nego odem-Kad vas prvi put udari neka to bude i zadnji put. Voli vas Vedrana.