Na samom početku ulice u prvoj kući sa desne strane stanovala je Sena. Stara kuća čerpićara sva ulijevo naherena a po sredini pokolcana daskama. Ako malo veći kamion prođe sva se zatrese i samo čekaš kada će se srušiti. Govorilo se u čaršji da je stara preko stotinu godina, drugi su spominjali i dvije stotine a moglo se čuti i tristo godina. Čaršija je vazda pričala. Od usta do usta uvijek neko čudo izađe. Nikad joj se nije moglo baš vjerovati. Sjećate se Bedre, e to je njena kuća. Bedra što je od Mehe uzela retrovizor sa starog stojadina. Niko nije mogao ulicom proći a da ga ona ne snimi. Pored naziva kako su je zvali retrovizor kona moglo se čuti i snajper. Sve informacije si iz prve ruke kod Bedre mogao dobiti. Gdje se ko ošišao, ko je ćumur naručio, ko je koga prevario, s kim je ko na igranci plesao, ma sve je ona znala. A ni Sena njena kćerka nije bila baš daleko od nje. Ne kaže se džaba neće kruška ispod jabuke…
Sena je radila u “poznatoj” sarajevskoj kafani Drina, koja je više ličila na birtiju neg’ kafanu. Skupljali su se tu uglavnom najamni građevinski radnici u potrazi za jednodnevnim poslom. Govorila je Sena da joj je radno vrijeme klizno. Niko je nije upratio kada je odlazila ali vozači prvih jutarnjih tramvaja su je često viđali u njenom povratku.
– Bona Seno mani se ti tog posla. Nije to za curu kao što si ti. Bolje je i u kući sjediti nego u toj birtiji raditi.
– De ba mati, pusti ti mene. Kakvog to posla ima? Ko da ja ne bi šta bolje radila al ne ide to lako kako ti misliš. Trebaju ti preporuke, a to treba zaraditi.
– Kakve jadna ne bila preporuke. Ko će tebi u toj birtiji šta pametno dati. Možeš samo kakvog belaja sebi na vrat nakačiti. Nema tu pametna insana, dozovi se ti sine Seno.
– Ma eto ti sve znaš, ne silaziš sa tog mindera. Valja nekad i u čaršiju sići pa sa nekm koju i pametnu prozboriti. A ne samo reko ovaj ovo, reko onaj ono. Nije sve tako kako narod priča.
– Jah, al đe ima dima ima i vatre. Svašta čaršja zna. Možda koju nadoda, al kad to odbiješ opet nešto ima. Hoćeš da ja pitam Salema, onog što drži sjemenaru imal kakvog posla za tebe.
– Kakvog crnog Salema, šta ću ja tamo raditi? On posla ima samo u proljeće, a šta ostale dane. Gledat u nebo i zamišljati sunce. I još čekati kad će se smilovati da mi da koju paru. Tebi haman promaklo da Salem ni pekaru hljeb ne plaća.
– Vidim ja ti sve znaš ko da si cijelom svijetu pamet popila. Radi kćeri kako misliš al nekad trebaš i mene poslušati. Ja ti govorim za tvoje dobro, al haman ti ne haješ.
– Samo ti ne beri brigu. Meni da ne valja ja ne bi ni radila. Al tebe muči šta će čaršija reći. Ne hrani mene čaršija pa me baš i briga. A vala nije se niko rodio ko je čaršiji ugodio. Odoh sad da ne zakasnim a ti malo vedrije gledaj. Hodi da ja tebe poljubim, zna Sena izaći sa svim na kraj.
Skupljala se svakava svita u toj birtiji. Često od dima nisi mogao ni viditi sve te likove koji sjede i piju. Alkohol se osjećao još na samom ulazu. Na spratu se nalazilo prenoćište. Izdavale se sobe za radnike, a i na koji sat. Sena je nastojala držati se svog posla konobarice i ništa sem toga da ne vidi. Mada neke situacije nisu se mogle izbjeći. Znali su gosti izaći u neka doba noći i odmjeriti snagu pesnicama. Znale su djevojke biti uplakane zbog situacija sa mušterjama. Znao je gazda izbaciti goste što pretjeraju u piću. Svega je tu bilo, ali Sena se nikada nije miješala. Držala se po strani i svoj posao radila. Čest gost bio je jedan Meho. Zvali su ga profesor Mehaga. Nije on bio nikakav profesor al je imao te fine manire u ophođenju. Svakoj djevojci kod upoznavanja naklonio se i poljubio joj ruku. Uvijek je pričao o svojim poslovnim putevima i zemljama gdje je sve bio. Nasmijan u odijelu sa kravatom i uglancanim cipelama. Izgubi se neko vrijeme pa nanovo svrati. U džepu od prsluka ispod sakoa nosio je stari sat. Znao ga je često izvaditi i reći : “E vakat je krenuti. ” Gdje je odlazio, sa kim je živio niko nije znao. Mada je svašta svijet pričao. Neki su ga zvali i Hans jer je često boravio u Njemačkoj. Sena je bila njegova omiljena konobarica. Vremenom su se zbližili. Sve češće se viđali i Meho je Seni ponudio novu priliku za život i posao u Njemačkoj.
– Stara moja, došlo je i mojih pet minuta. Odoh ti ja za Njemačku ko gospođa. Nije Sena za ove čaršije. De, šta si te oči zakovrnula, ozbiljno ti govorim.
– Bona šćeri, znaš da mi srce nije dobro. Kakva crna Njemačka? Jesi i ti to pošla piti u tom birtusu?
– Crne tebi misli draga mati. Zvao Meho svoje prijatelje gore i rekli mu da imaju posao za mene. Fina plata tri puta veća neg ovdje, i stan obezbjeđen i svašta nešto. Ma biće mi ko kraljici. A i Meho je divan čovjek, gospodin samo takav.
– On jadna ne bila gospodina nije ni vidio. Neg se srikto pa uspio tebi maglu prodati. Mani se ti djete njega i te Njemačke. Već sjedi smirom, gdje si tu si. Ništa tebi ovdje ne fali. I prifati se kakva normalna insana a ne tog đuturuma.
– Tebi vala niko nevalja. Ima li iko da mu nisi našla mane? Nema u ovoj čaršiji normalnih. Ono što je valjalo probralo se, a ovo što je ostalo sve od zla oca i još gore matere. Neg se ti smiri i budi sretna što sam dobila priliku. Znaš koliko cura bi jedva dočekalo da odu?
– Vezati te ne mogu, a vidim ni dogovoriti. Ti uprla ko da će ti život stati. Da otac čuje u grobu bi se prevrto. U pamet kćeri, pusti da prenoći pa da još koga upitamo.
– Aman mati, mani ti meni pitanja i mahalanja po čaršiji. Ja u petak odoh i poslat ću ti razglednicu da znaš kad sam došla i gdje sam.
U petak iza podne sa dogovorenog mjesta Meho i Sena su krenuli za Njemačku. Putovali su skoro dva dana. Nije to bila bajka kakvu je Sena zamišljala. Malo mjesto, gotov selo sa jedva osvjetljenim ulicama. Za par dana dok se privikla počela je raditi. Kafana Drina je bila hotel sa pet zvijezdica za tu šupu u koju je Meho doveo. Kroz dim i prigušena crvena svjetla jedva se naziralo ko sve sjedi. Djevojke u svilenim crnim korzetima i halter čarapama smješile su se i prilazile za stolove. Ko više zakiti djevojku sa njom i ode.
– Dragi Meho, gdje si ti mene ovo doveo. Pa ovo nije vidjelo kafane. Ja ti ovdje neću raditi. Neg’ de ti vidi ima li kakav drugi posao. Ako nema odoh ja svojoj kući. Dobro je meni mati govorila. Ne znam ni kako ću joj sad na oči.
– E sad ti je kasno za kajanje. Ovo ti je jedina kafana ovdje. Hajde šta ti fali. Vidi kako su se sve druge djevojke navikle i ti ćeš.
– Vala Meho ja neću. Nismo se tako ni dogovorili. Ja sam mislila da si ti čovjek od riječi. Neg ti vidi kad ima prvi autobus pa da ja idem.
– Znaš li ti koliko su karte autobuske? Koliko košta stan što sam uzeo? Valja to sve zaraditi. A ne mogu ni obraz gubiti kad sam obećao da ću naći radnicu. Kad zaradiš da možeš meni vratiti pare i sebi skupiti za kartu onda možeš ići. A do tada kako ti je tako tu je.
Sedam mjeseci Sena je radila. Niti se znalo radno vrijeme ni koliko će joj ko dati. Jedan dio para davala je Mehi a jedan skrivala i skupljala za kartu. Kad se već ukazao stomak nije imala više gdje. Jedna mušterija pomogla joj je da pobjegne. Skupila je samo par stvari u malu torbu i krenula nazad kući.
“E moja Seno šta uradi od svog života. Da si bar jednom mater poslušala. Imala je ona pravo, al sad kasno hajrula. A kako ću joj sad na oči. Bojim se da je srce ne strefi. Ona huda raduje mi se, a kad me ugleda još sa ovim stomakom… Ajme majko šta uradi i sama sebi život zagorča. ” – naslonjena na staklo od autobusa dumala je Sena o svemu što se desilo. Nije znala na šta će doći kući. Danima je pisala majci a nikakav odgovor nije dobila.
– Sabahajrula majko moja. Evo vratila se tebi tvoja Sena. O jesam te poželila draga mati.
– A oči moje plave. Jesi to ti kćeri moja jedina. Pa danima dumam gdje si, što mi se ne javljaš. Hiljade misli glavom prođe. Nikad ti se nisam naspavala od kako si otišla. A drago moje dijete sjedi dedera da te se prvo nagledam.
– Pisala sam ja tebi. Ni sama ne znam koliko sam pisama poslala. Pa nije valjda da nijedno dobila nisi. Pa ide pošta bez problema. A i ja sam brinula što ne odgovaraš.
– Izvirivala sam ja kad god poštar naiđe al vazda kaže nema za tebe Bedro ništa. I svaki put ko da me neko šakom gruhne u stomak. Zaboli i uđem u kuću. Sjednem kraj prozora i plači, plači danima. A sunce materino nek si ti meni došla. Jesi li to sama? Gdje ti je Meho? Aman, ma kakav je to stomak Seno moja?
– Sama mati. Mehu mi sad ne spominji. Dok dahnem dušom sve ću ti ispričati. A stomak, jah. Već se mrda, de stavi ruku da vidiš. E moja mati jesam te poželila.
– Moj sine poželi se i komšija a kamoli tvoj najrođeniji. De drago dijete pričaj, šta bi u toj tuđini. Hoćeš prvo jesti ili da nam pristavim po jednu? E grdna rano haman svašta ćeš ti meni reći. Al neka si ti meni došla, oči moje jedine.
– Svašta bi ti pričala mati draga. Ali neke stvari bolje i da ne znaš. Pusti sada, ima vremena. Došla sam i nigdje više ja ne idem. Valja sad oko djeteta se pobrinuti. Da sam te bogdom slušala al eto nisam. Pogan ovaj vakat a vala i ljudi u njemu. Jedno pričaju a drugo rade. Nikome ti danas ne možeš vjerovati. Ovo mi je škola da dobro zapamtim.
– Govorila je tebi mati, al hajd sad. Šta je bilo bilo je, neka si ti hairli stigla. Živ insan svašta predevera preko svoje glave. Nije ni meni ovdje lako bilo. Pita svijet, gdje si, s kime si? A ja šutim, ne znam šta ću reći. Pa odlučim i da ne izlazim, sem eto ono najosnovnije da kupim. Ma neka se pitaju šta hoće, neka i pričaju vazda se pričalo. Samo da si ti meni došla i da sve sa djetetom bude dobro. Hajd ti malo odspavaj, sva si ublijedila valjda od puta, pa ćemo kasnije natenane pričati.
Saznade Sena nakon pregleda da nosi blizance. Da su mašala krupni i može biti i ranije da se porodi. Koliko god se radovala više je haman tugovala. Nije lako biti sama i djecu odgajati. A pogotovo u mahali gdje te svi znaju. Milion pitanja su zrakom prolijetala. Al najžalivije joj bilo majke. Sad po stare dane ukalja obraz i njoj i sebi. Često bi joj pritrčao Salem da unese cekere iz namire kad se vraćala. Znao je i sa posla svratiti ako šta treba da uradi.
– Merhaba Bedro, jel Sena u kući? Došao ja da nešto je priupitam.
– Hajde bujrum Saleme, evo je kači store tamo u sobi. De sjedni sad ću ja nju zvati.
– E Saleme taman si došao. Evo sirnica sad iz šporeta pa da jedemo zajedno. Jel kakav belaj ili onako ti svratio?
– Ma jok kakav belaj, neg sam nešto dumao pa eto da vidim sa tobom.
– Hajd onda kaži. Samo da nisu problemi. Ne može više pod kožu stati.
– Ne znam kako da ti započnem. Al mislio sam, ti ćeš uskoro roditi, pa ne valja da djeca nemaju oca. Svi će pitati čiji su. Pa eto kontao ako bi ti htjela, ja bih te oženio. Svakako sam sam, a i umene bi mati se obradovala.
– A dragi Saleme, šta ti to meni reče.
– Htio sam ja i ranije doći, neg eto ne dade se. Sve ja znam draga Seno i ništa mi ne moraš govoriti. A znam i tebe odkad si ovolika bila.
– A jesi me sad unezgodio. Nisam se ovome nadala a ako ćeš pošteno najmanje od tebe.
– Nego najbolje bi bilo ako pristaneš da odemo iz mahale. Mislio sam kod mene u Tešanj. Novi ljudi i niko ništa neće znati. Možemo fino novi život započeti. Ko ono vratio se Salem, oženio pa kad već ima kuću da ne plaća a i da je blzu matere radi djece.
– A moj dobri Saleme, svemu sam se nadala al vala ovome ni u snu. Nego kako sad opet ostaviti mater samu. Popila bi joj mahala mozak, gdje sam opet, s kim sam. Jest više i dojadilo svakome objašnjavati. A nema se ni šta. Al eto svijet više voli tuđu muku, draža mu od njegove. To mu ko kakva hrana dođe.
– Ti Bedro ako nemaš ništa protiv hajd i ti sa nama. Ima mjesta u kući. Neka smo svi na okupu, tako bi najbolje i bilo. Ovu kuću možemo i prodati, pa fino novu napraviti. A nema te vala šta ni vezati više. Ako poželimo čaršiju dođemo na obdan i opet nazad svojoj kući.
I tako i bi. Odseliše se iz mahale i novi život započeše. Prije nego su navukli zelene roletne na prozore odvru Bedra onaj svoj retrovizor i baci u kantu. Nekako tišina se uvukla u mahalu. Svi se u svoje avlije povukli. Čudne sudbine, čudnog vremena, čudnih ljudi.