Nakon milion priloga „60 minuta“ o diktatorskim i mafijaškim podvizima „Vožda“ Milorada prestao sam u to vjerovati. Postalo je smiješno i interesantno, ali, kao i zločini nakon rata, pretjerano da bi se u to vjerovalo.
Danas nas je Dodik višestruko razuvjerio i pozvao da se opet osvrnemo na tih crnih „60 minuta“.
Najprije je danas izjavio da će naložiti MUP-u RS-a da hapsi generala Divjaka nađe li se ovaj na teritoriju RS-a. Šta uviđamo iz ove izjave:
1. 1. U RS-u pravosuđe nema veze sa hapšenjima nego se hapse oni za koje Dodik to naredi.
2. 2. Dodik maže oči narodu i pumpa populističko-nacionalističke glasove iako i sam zna da do toga nikada neće doći jer bi sljedeći korak bilo hapšenje njega i njegovih stranačkih saradnika u Sarajevu. Korak iza toga bio bi neizbježno rat.
Međunarodna zajednica ipak nije toliko glupa da takavo što sebi dopusti i da propadnu sve pare uložene u BiH, a Dodik definitivno nije neovisan o Međunarodnoj zajednici kao što se predstavlja. Pleše Mile svaku notu koju MZ odsvira, samo srećom po njega ovih godina Zapad ne svira puno pa kad skine usta sa frule Mile se rastrči i pjeva borbene.
Stavimo po strani nemogućnost ovoga čime Mile prijeti i vratimo se na činjenicu da ima kapacitet da takvom akcijom prijeti. To bi značilo da je Mile danas, hladno, priznao sve ono što mu „60 minuta“ natura – Mile je izvršna, sudska i zakonodavna vlast u RS-u. On je tužilac, policajac, sud, pozicija, opozicija, predsjednik, premijer, alfa i omega čitavog sistema manjeg entiteta.
Priznao je, dakle, Mile danas sve optužbe. A šta nam to govori? Kakve veze to ima sa upadom, pretresom i ispitivanjima studenata u Banja Luci danas?
Za neupućene danas su obavještajci Obavještajno-bezbjednosne agencije upali u prostorije Studentskog parlamenta u banjalučkom kampusu, pri tome kršeći zakon jer nisu tražili dozvolu od Univerziteta.
Miletovo današnje priznanje nam govori da je to on lično naručio, kao što može naručiti bilo šta u RS-u, u ili izvan zakona. Mile je dakle naručio, odobrio ulazak i „ispitao“ studente. Poznajući „hrabrost“ svojih kolega studenata širom BiH, nakon današnjeg zastrašivanja od najavljenih protesta neće biti ništa. A daj Bože da me kolege Banjalučani iznenade i argumentovano pobiju. Ipak ne krivim ih i da odustanu.
Ne krivim ih jer proces zastrašivanja kod svake policijske, diktatorske vlasti, ide uvijek u tri okvirna koraka.
Prvi znak je kada vam u kuću, organizaciju, na posao, pošalju inspekciju da „ispita“ ispravnost rada.
Drugi korak slijedi onome ko ne shvati prvo upozorenje, uslijedi mu ekonomski progon. Dakle dobije otkaz sa posla, uništi mu se firma, roditelji mu dobiju otkaz, izbace ga sa fakulteta, podignu neku fiktivnu optužnicu protiv njega, osude ga, ne daju mu da polaže ispite ili ga obaraju, itd.
Treći korak uslijedi onim najtvrđim koji ni nakon ekonomskog i društvenog izopačenje ne kleknu i ne poljube voždu noge, a pri tome nastave da „zvižde“. Treći korak je smrt, ali ne bilo kakva, nego javna. Kao što su nekada italijanski mafijaši ubijali svojim kratkim sačmarama da bi se znalo sa kakvom se vatrom igralo, tako i kriminalni režimi svoje neistomišljenike, izdaice i protivnike ubijene ostavljaju sa jasnim obilježjima.Najčešće su to bombe ispod auta, ili pak ubistva na ulici,... Zvuči poznato, zar ne? Ta ubistva sa tako jasnim obilježjima ostaju nerazjašnjena. Zvuči još poznatije, zar ne?
Svakome ko zna makar malo misliti svojom glavom Dodik je danas poručio da mu može mimo bilo kakvog zakona i obaveze presuditi sve dok je na njegovom feudu – RS-u. Zar ne?
Sramotno je to što su mediji u Federaciji ovu vijest prenijeli tek kao jedan u nizu Dodikovih napada bjesnila koji će zapaliti narod danas i biti zaboravljeni sutra. Još je sramotnije što su mediji u RS-u ovu informaciju koja svjedoči o njihovom kmetovskom položaju i potpunom odsustvu demokratije prenijeli kao da se radi o naredbi nacionalnog spasenja.
Danas je Milorad Dodik dao ključni dokaz protiv samoga sebe i potvrdio svoj despotski položaj, ali umjesto linča za uzvrat će dobiti nacionalističke ovacije, političke poene i glasove onih koji bježe od slobode.
