<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dobrodošli u Černobil. Populacija - NEMA

23. oktobar 2012, 12:00

Jeste da nije patriotski od mene, ali ja više ni domaću muziku ne mogu da slušam. Kad god da prelazim granicu, radioaktivnost Gajger-Miler brojača koji se nalazi negdje poviš mjenjača u autobusu ukazuje na Černobil. Ako je Srbija zemlja na brdovitom Balkanu, Bosna je zemlja na kišovitom Balkanu. Samo što smo sami provajderi kiše. Od suza. Nije sreće da je od znoja, radničkog i kvalitetnog. A šta fali? Negdje na autoputu Beograd – Zagreb, kod skretanja za Babinu Gredu, radio talasi prodiru iz Bosne do antene autobusa. Tako počinje. I završava, jer mi smo na kraju već odavno. Zapravo, po definiciji Bosna je prostor koji spaja kraj sa krajem. Dobre vibracije radija 202 ili Radija S prestaju, a preuzimaju Radio Slobodna Evropa, Voice of America, Radio Republike Srpske, ili bilo koji drugi koji počinju sa svojim danonoćnim bombardovanjem šta je ko kome rekao i ko je kome mater. Ni riječi o tome šta je ko učinio. Jer i nije. Jer i neće. Jer i ne može. I, interesantno, na granici je vazda magla. Očigledno je onaj poslednji koji je izlazio ugasio svjetlo. Ono što je ostalo je braunovsko kretanje, bez nekih posebnih zakona, više statističko, mehaničko, zato što mora, zato što se sudaramo kada idemo da isprosimo taj dnevni hljeb. Stvarno se nadam da je kvantna mehanika u pravu kada kaže da postoji beskraj univerzuma sa nekakvim drugačijim ishodima. Pa u jednom od njih, bar u jednom, mora biti neka Bosna koja je galaktička imperijalistička sila. Zamisli dva džedaja kako kažu jedan drugom: „Use the Force, bolan!“, ili „I feel ba some disturbance in the Force!“ i onda izvade svoja dva svjetlosna mača sa pozlaćenim drškama, jer je Bosna u tom univerzumu tehnološki napredna da njeni naučnici nisu pojam sa Vukajlije, te ima dovoljno zlata da može da dozvoli da njeni mirovni vitezovi nose pozlaćeno oružje, i odjašu na svojim jurišnicima negdje u jedan od zalazaka, jer smo kolonijalizovali životom nastanjiv sistem sa dva Sunca. Tamo smo negdje mi nekome Visoki predstavnici. Radije bih mnogo pisao o toj Bosni nego o ovoj u kojoj sam. Ili nisam. Enivej, digresiram, i ulazimo mi tako u Bosnu. Graničar sa sve doniranom graničnom opremom samo poprijeko pogleda pasoš ili ličnu i tiho produži dalje. Nekad nekome sa nekim evropskim pasošom dobaci: ,,Blago tebi.“ I iskulira dalje. Zna i on da je suvislo da kaže „Dobrodošli“ kad zna da se tu niko ne zaustavlja kada putuje. Ne putuje se u Bosnu, nego kroz nju, do nekog cilja, odredišta. Samo se slonovi vraćaju tu da umiru. Mada i oni su čuli da je u Australiji jeftinije grobno mjesto. Stvarno pokušavam biti optimističan po pitanju moje zemlje, ali se uvijek to okrene na nabrajanje šta ne valja. Valjda, jer toliko toga ne valja, da nikad ne stigneš da nabrojiš sve. Ali je primamljivo da brojiš.

A tek ljudi. To je tema za sebe. Moram da priznam, našem narodu treba dati Ljubičasto srce za hrabrost. Ali zbog onoga kakvim su nas načinili, samo bi smo to srce pogledali i rekli: „A koj’ kurac da ja sad radim sa tim? Djecu mi to neće na’ranit!“. Ubili su nam nacionalni optimizam i identitet. Oni. Ma ček malo, koji su ti „oni“ koji imaju pravo na zasebne navodnike? Zagrebeš malo i vidiš, to smo samo mi, opet mi. Jebote, stvarno smo ljudi govna. Da komšiji crkne krava, nema šta. Da se istog trenutka pronađe lijek za sve rakove, side i sve druge bolesti, naš Bosanac bi rekao: „Ih, ne’am ja pare za toga!“ i nastavio bi dalje da šutira kamenčiće poderanim cipelama, jer još nije legla septembarska plata. Od devedeset treće. „Naučnici otkrili novi planet, naseljiv za ljude.“ naslov u novinama samo dalje listamo uz komentar da je to još jedno lažno spuštanje na Mjesec. Što posle Armstronga nikad više niko pet puta nije bio. Ma daj molim te. I sve te Nobelove nagrade. Čist nepotizam. Kako da jedna Evropska unija ili Obama da dobiju nagradu za Mir. Ma molim te. Ali zato onda okrenemo na stranu na kojoj je Silajdžić Dodiku, a Dodik Komšiću, a onda svi narodu. To nas zabavi, jer naše novine ne daju sudoku i ukrštenicu. Jedva čekamo da vidimo kako će dalje da nas lešinaraju. Jer to smo postali, lešinari – zombiji. Od kada je to sve postalo „Ne okreći se Sine“?

 Još kada me prisile da biram, da li je moja zemlja Bosna ili Republika Srpska, a ja bih  najradije rekao da je to Peru. Jeste li čuli kakva je njihova muzika? Soul za dušu.