Sjećam se svog nekadašnjeg života. Sjećam se svih detalja koji su činili jednu normalnu sliku koja se savršeno uklapala u široku sliku tuđih života čineći jedinstveni dio slagalice društva i svega onoga što zovemo životom. Bila sam sasvim normalna žena nekada koja se nije plašila ničega i nikoga. Ta žena se nije plašila jer je vjerovala da se njoj ništa loše ne može desiti. Ta žena je šetala slobodno ulicama grada, odlazila u kupovinu i išla svako jutro na posao bez straha i grča u želudcu s kojim se ova žena danas svako jutro budi. Bila sam zauzeta običnim životom, svakodnevnicom ispunjenom obavezama koje dijeli sa mnom milion drugih ljudi i u tome sam imala garanciju mira i sreće. U svom nekadašnjem životu sam imala sadržaj ispunjen sigurnošću i uvjerenjem kako će sutra biti bolje nego jučer. Živjela sam u opasnoj iluziji kao i mnogi drugi ljudi koje svaki dan pozdravimo u prolazu a potom odemo za svojim poslom u vlastiti život uvjereni kako je sve uredu. Tu je bila prva provalija za mene u mom životu, to čvrsto uvjerenje da je sve uredu. Ta lijepa šarena laž koja se ponavlja ljudima u glavi kao misao koja štiti od zlih ljudi, nesreće i događaja. Misao koja govori svima nama kako je sve uredu, postoji smisao, cilj, svrha i poenta svega na kraju dana. Ljudi sebi ponavljaju nevjerovatne stvari kako bi preživjeli jedan običan dan u životu. Ponavljamo molitve, dodirujemo amajlije, čuvamo zapise i držimo svete relikvije u utrobama kuća, novčanika i torbi koje nosimo sa sobom. Nosimo vlastite glave u torbi kad izađemo na ulice ali vjerujemo kako će amajlija u toj torbi sačuvati našu glavu kad je razbiju zbog te torbe. Bila sam uvjerena da ima smisla i bila sam u tom uvjerenju sasvim prosječna, normalna i obična žena. Bila sam dio društva poput vas. Sigurna, ututkana u svoj topli dom na kraju radnog dana pijući čaj pored kamina i promatrajući svoju djecu kako rastu. Sjedila bi nakon radnog dana mirna, ispunjena i lijena na svojoj stolici i čitala neku knjigu. Kiša je padala iza staklenih prozora a svjetla grada su mirno sijala u mojim noćima bez čudovišta koja su kasnije uselila na mjesto tih svjetala. Svjetlost u noći za mene je znak da neko čudovište živi tamo u mraku i možda poput mene s druge strane grada promatra upravo u svjetlost moga prozora, možda me promatra iz tame i noći kao krvoločna zvijer koja čeka da izađem iz svog skrovišta da me potom razdere, raskomada i ubije. Nikad nisam promatrala svjetlost grada na takav način jer je za mene sve bilo uredu. Za mene je život bio sigurno mjesto gdje sam zaboravila kako se upravo na tom sigurnom mjestu umire. Nikad me nitko nije pokušao ubiti. Prije nekoliko mjeseci sam bila nasmijana poput vas i zabrinuta oko sitnica kao što su telefonski računi, novi kaput i roditeljski sastanak. Nisam mislila izvan toga o sebi i na druge i sjećam se kako mi je to bila zajednička crta sa svim ostalim ljudima koje sam poznavala nekad i barem vjerovala da ih poznajem. Takva sam bila i ponavljala sebi kako je sve uredu sve do jednog sunčanog dana kad me misao o tome kako je sve uredu napustila i ostavila zauvijek.
Bio je to sunčani dan. Jesen je obojila vatrenim bojama čitavo naselje gdje živim sa svojim suprugom već dvadeset godina u obiteljskoj kući sa velikim vrtom gdje rastu trešnje, marelice i japanske jabuke. Jesenje ruže su cvjetale i pružale opojni miris kroz cijelu ulicu nakon teških kiša koje bi razvalile nježne latice a miris bi krenuo kao parfem kroz cijelu ulicu i pratio bi me svako jutro kad bi išla na posao. Otvarala sam vrata bez straha znajući da me čeka uvijek isti prizor mog prekrasnog vrta u drugim bojama. Jesen je bila prelijepih boja, sjećam se crvenih listova koji su se miješali sa jarko žutim lišćem na putu do auta gdje bi ušla, pustila omiljenu radio stanicu i krenula u novi dan sigurna i sretna. Radim kao zubar i imam privatnu ordinaciju koju dijelim sa još jednim partnerom i posao ide odlično. Nikad nisam imala ozbiljne probleme u životu a to nije dobro. Nisam se nikad susrela sa ružnim stvarima i bila sam poprilično naivna u uvjerenju da se meni ne mogu desiti. Crna kronika je bila rezervirana za ljude daleko od mene sve dok nisam postala dio jedne vijesti na komadu papira štampanog prije nekoliko mjeseci.
''Tijelo žene u nesvjesnom stanju pronađeno pored potoka kod naselja Dobrinja2 u jutarnjim satima, okolnosti pod kojima se našla V.B nisu utvrđene. Policija istražuje slučaj i postoji opravdana sumnja da se radi o krađi. V.B je hitno primljena u Klinički Urgentni Centar zbog zadobivenih ozljeda na predjelu čela, ruka i noga. Stanje kritično''
To sam bila ja prije nekoliko mjeseci. Žena nađena na dnu jednog jarka. Bacili su me kao smeće niz jednu padinu koja se nalazila pored staze za šetanje. Tri mladića koja su me okružila dok sam išla prema parkingu nakon posjete svojoj majci. Nisam slutila da je moguće tako nešto doživjeti dok jednostavno ideš svojim poslom i živiš svoj život. Nisam znala da ljudi mogu ući nepozvani i uzeti sve što požele i da nema nikoga i ničega da ih zaustavi osim mene a ja nisam bila dovoljno jaka. Šetala sam u sumrak prema parkingu nakon što sam popila kafu kod majke i pozdravila se na izlazu iz zgrade. Moj auto je bio parkiran nedaleko od ulaza i trebalo je samo preći jedan most i nekoliko metara staze za šetanje. Most je bio obasjan noćnim svjetiljkama dok je magla izbijala iz potoka stvarajući sjene između grmova posađenih pored puta. Nisam vidjela nikoga kad sam prešla taj most i krenula stazom prema parkingu a onda su se stvorili ispred mene. Tri mladića od kojih je jedan držao nož. U ruci mu je blistao ledeni nož koji je sad bio ispred mog lica a ruka na mojoj torbici. Sjećam se kako sam se pokušala obraniti i napravila sam trzaj lijevom rukom kad me jedan od njih uhvatio za vrat pomislila sam kako ću vrisnuti svom snagom ali bilo je kasno. Jedan od njih me udario nečim tvrdim po glavi i krv je poprskala momka ispred mene. Bila sam svjesna da je na njegovom licu moja krv jer je snažni udarac sve čega sam se sjećala i što sam osjetila nakon čega je nastao duboki mrak.
Izudarali su me i oteli torbu a potom je moje tijelo palo na stazu pored potoka i nogama su me šutali dok se nije prevrnulo u potok i otkotrljalo kao neko govno na kiši koje treba odnijeti voda jednom i zauvijek. Nikoga nije bilo da mi pomogne. Ne sjećam se toga kako su me zapravo bacili u jarak i zašto su me morali toliko izudarati ali kad sam se probudila u bolnici objasnili su mi šta se desilo. Opljačkana sam. Dešava se svaki dan. Policija je uzela moju izjavu. Ležala sam na krevetu sa snažnim bolovima, potresom mozga i natečenim usnama od njihovih udaraca. Policija je uzela moju izjavu i to je bilo sve. Moj muž je stajao zabrinuto i pitao zar je to sve? Odgovor jednog od policajaca je odredio moje strahove i život koji živim danas kao jedna od onih koji žive u strahu. Jedan od policajaca je samo hladno rekao ''Šta očekujete? Vidite li da policajce ubijaju danas? Nek bude sretna što je živa''
U bolnici sam čula te riječi utjehe kako trebam biti sretna što sam živa. Dešava se. U zemlji se ubijaju policajci i ne bi se smjela čuditi što sam umalo ubijena, mrtva i zaklana u jednom gradu gdje se ubijaju policajci, gdje se siluju, muče i komadaju mladići pa bace u potok baš poput mene, gdje pijani vozači ubijaju čitave obitelji i opet sjednu za volan slobodni i bezbrižni kad sve prođe. Dobro sam prošla.
U bolnici sam promatrala svoju obitelj, prijatelje i kolege koje su me posjetile. Svi su bili šokirani. To se naprosto nije moglo meni dogoditi. Svi su donosili cvijeće, bombonjere i časopise a potom bi otišli svojim kućama kao nekad ja uvjereni da se to njima ne može desiti. Bila sam u crnoj kronici kao nekad svi ti drugi ljudi za koje sam vjerovala da ne mogu biti na njihovom mjestu. Pogriješila sam. Momci koji su me napali su jedva bili maloljetni ali toliko puni mržnje i zla da nisu mogli biti zadovoljni samo sa torbom koju sam nosila. Morali su osjetiti istinsku moć kad su me srušili na zemlju i nastavili šutati kao smeće sve dok semoje tijelo nije beživotno otkotrljalo niz padinu pored cijevi za kanalizaciju i smeća ispod mosta. Jutarnji trkači su me našli kako ležim u grmlju, virila je jedna bosa noga niz koju se cijedila krv dok mi je lice bilo u blatu. Doktori su mi rekli kako je čudo da sam preživjela s obzirom koliko sam zemlje i krvi imala u sinusima, začepljenog grla od udaraca disala sam jedva kad su me pronašli i izvukli iz te jame. Bilo je kao san. Ja sam se sjećala samo kratkog susreta lice u lice sa mladićem koji drži nož a druga dvojica me hvataju za ruke i pokušavam da kriknem a potom je lice ispred mene posrkala krv. Moja krv se prosula u sitnim kapljicama preko blijedog lica momka koji je držao nož ispred mene i nastao je mrak. Tad su uzeli torbu i nastavili me šutati dok me nisu gurnuli niz stranu u potok da me odnese voda kao komad smeća. Dotada sam bila poput svih ostalih ljudi sa običnim brigama, problemima i radostima. Nisam slutila da mogu biti na dnu jednog jarka, pocijepana i prebijena sa govnima u grlu koja se cijede niz cijevi kanalizacije dok jutarnji trkači pišaju u grmlje iznad mene. Taj čovjek koji me našao pišao je iznad mene u grmlje. To je rekao policiji kako me našao. Saznala sam od bolničara kako je sva sreća što je čovjek pišao pored jarka gdje sam bačena. Dobro sam prošla svi su govorili u hodnicima, šaptali kako sam imala ludu sreću, izbjegla za dlaku, spašena u zadnji tren. Trebala bi biti sretna.
Otada je prošlo mnogo mjeseci i sve je izvana prošlo. Nemam više vidljivih posljedica i promatram se u ogledalu kao nova. Nema tragova, nema dokaza i nema mojih počinitelja. Komentari policije i istražitelja su jednostavni kad je moj slučaj u pitanju is svi slični slučajevi građana i građanki koji dožive ovako nešto-Dobro smo prošli. Sjećam se kad su mi ljubazno objasnili u policiji šta se sve dešava na ulicama. Inspektor mi je ljubazno rekao kako nema smisla da se bilo kakva istraga vodi jer nema dokaza, ne poznajem nikoga od tih mladića, nema svjedoka, bila sam u nesvijesti i s potresom mozga bilo bi upitno i kad bi zaista našli te momke kako bi ih prepoznala? Objasnili su mi kako se u zemlji dešavaju tri puta gore stvari i nitko ništa ne može. Sjedila sam to jutro dok mi je u policiji po prvi put postajalo jasno kako me nitko ne može spasiti, obraniti i pružiti mi zaštitu. Inspektori su mi detaljno objašnjavali šta se sve dešava u gradu i državi i kako nemaju nikakvu moć iznad ovakvih i sličnih slučajeva. Morate nas razumjeti gospođo govorili su lijepo i strpljivo. Živite u državi gdje se ubijaju policajci i nema nikoga da to zaustavi, živite u državi gdje se ubijaju mladići i nema nikoga da to zaustavi. Vidite li vi gospođo koliko ljudi žele pravdu, istinu, sud za sve ovo što se dešava u našem društvu? Vidite li vi gospođo kako ljudi izlaze na ceste i trgove svaki mjesec tražeći pravdu? Vidite li vi gospođo da ta pravda nikad neće doći? Budite svjesni svoje situacije na vrijeme inače ćete se opet dovesti u opasne okolnosti. Htjela sam reći kako nikad nisam bila izložena opasnim okolnostima i samo sam šetala prema autu u sumrak na lijepo obasjanoj stazi kad su mi prišli nepoznati mladići i prebili me na mrtvo ime radi jedne torbice. Nitko me nije čuo u policijskoj stanici. Utješili su me sa ovim primjerima kako moram biti sretna što sam živa. To je veliki uspjeh u vašem slučaju gospođo jer ste mogli biti mrtvi shvaćate li vi to? Mogli ste biti na mjestu ovih policajaca ubijenih u okršaju i da nitko ništa opet ne poduzme unatoč cijeloj policiji na terenu draga gospođo pa vidite li vi gdje živite! Mogli ste biti poput mladog Davida gospođo! Mogli ste biti mrtvi, silovani, iskasapljeni i da čitava država traži pravdu i istinu za vas na ulicama i trgovima a da vaša obitelj bespomoćno gleda kako se ništa ne dešava. Mogli ste biti majka i kćer ubijeni od strane pijanog vozača kojeg smo pustili već nekoliko puta da pijan vozi sve dok nije ubio ljude jer mi ništa svakako ne možemo gospođo! Probudite se i vodite računa o tome gdje hodate, izlazite i šta radite! Otvorite odsad četvere oči i nastavite sa svojim životom i gledajte da ne mislite više na to!
Prošlo je mnogo vremena otada i nastavila sam kao da se ništa nije desilo. Nitko ne zna šta se desilo u meni taj dan. U meni se rodila nemoć taj dan koja je prekrila čitav moj život kao sjena koja me nije napustila sve do ovog trenutka. Sjena i nemoć koja se uvukla duboko kroz moju kožu čineći ogromnu mrežu straha gdje se svaka nit jasno spaja na sljedeću stvarajući bezizlaznu mrežu očaja, straha i beznađa. Bojim se otada jer sam svjesna kako me nitko neće spasiti. Policija, država, sud nemaju moć da mi pomognu. Moj muž nije bio tu kad se desilo. Bila sam sama na tom putu i prepuštena milosti i nemilosti trojici stranaca koji su tu priliku iskoristili da me ubiju. Stvarnost koja me snašla u policijskoj stanici kad sam davala izjavu bila je poput ogromne lavine koja me živu zatrpala i otkrila mi gdje zaista živim. Živim na mjestu gdje više nema sigurnosti. Nitko mi nije dao garanciju da sam sad dobro nego utjehu kako sam mogla proći još gore. Nitko mi nije rekao kako će sve biti uredu nego su mi objasnili koliko je drugima loše. Nitko se nije istinski zabrinuo što jedna majka, žena i radnica bude pretučena, opljačkana i bačena u potok niz put kao smeće i govno koje treba samo nabiti nogom da ode bolje niz vodu. Nitko se nije čudio tome jer su mi rekli kako postoje i gori slučajevi. Utješili su me sa realnošću koje nikad istinski nisam bila svjesna. Realnost u kojoj građani zaista žive nema ništa sigurno u sebi jer su mi pokazani primjeri kako su država, policija, sud i svi ostali bespomoćni kad se nešto loše nekome zaista desi. Nema spasa. Dobro ste prošli i više sreće idući put kad budete šetali sami kroz svoj život.
Otada sam jedna drugačija osoba. Nitko ne vidi kako sam ispunjena strahom a potom čistom mržnjom prema svima i svemu što čini moj život. Strah od nemoći kad se opet nešto loše desi. Strah od života i svega onoga što on zaista sad može donijeti uz svijest kako nema pomoći. Nitko me ne štiti. Prepuštena sam sama sebi i mogu biti sretna kad prođem živa idući put jer i da me ubiju ništa se neće nikome desiti. Nema kazne, nema pravde, nema istine i nema slučaja u ovoj državi. Nema i to je realnost s kojom se neki nikada ne susretnu jer ih ništa loše nikada ne snađe. Prepuštena sama sebi jednog dana sam kupila pištolj. Jedan od pacijenata se bavi prodajom oružja i kroz nekoliko rečenica smo se dogovorili oko kupovine. Znao je šta mi se desilo i preporučio mi je jedan manji model koji divno leži u ruci za ne daj Bože i dođe krasna kutija metaka u srebrnoj boji uz to. Nije zakonito rekla sam sama sebi ali zakon me ne štiti. Objasnili su mi kako sam dobro prošla u državi gdje se djeca bacaju u kontenjere, mladići režu kao životinje u mesari i pijani vozači ubijaju djecu i majke usred bijela dana. Nema pravde, istine i suda koji to dovede u red. Ne postoji i toga morate biti svjesni. Kupila sam taj pištolj jedno popodne i stavila duboko u džep svog kaputa gdje ga držim jednom rukom na obaraču spremna da pucam u prvog koji mi stane na put kao onaj dan. Šetam normalno i djeluje kako sam se ogrnula i hladno mi je, držim čvrsto ruku na hladnom čeliku dok prolazim ulicama, trgovima i samoposlugama. Čekam da mi netko priđe i pokuša nešto. Spremna sam. Ovaj put ću pucati u glavu prvom koji naiđe jer nitko me ne štiti. Svjesna toga kako sam sada istinski sama i prepuštena sama sebi postala sam poput životinje koja se boji izaći iz svog skrovišta.
Promatram nekad svog muža i razmišljam o svim onim vijestima gdje su žene ubijene u vlastitoj kući. On je miran čovjek, brižan i dobar otac našoj djeci koja već idu na fakultet. Imamo sina i kćer i sretna smo obitelj uz malene trzavice i probleme koje svaka obitelj na kraju dana ima. Često sjedim pored prozora i pravim se kako čitam dok on leži u dnevnom boravku sa daljinskim upravljačem u ruci lijeno drijema dok vijesti sa ubojstvima, maskarom i nesrećama izlaze iz televizije svuda po našem životu. Rekli su mi da sam bila u vijestima. Promatram njegovu kosu sa nekoliko sijedih oko ušiju, njegovanu bradu i bademaste oči. Zamišljam ga kako me davi i ubija. Bojim se svog muža kad bolje razmislim o njemu. Ne poznajem ga dovoljno dobro dok spava u dnevnom boravku i drži taj daljinski u ruci na svojim prsima zamišljam ga kako drži nož poput onog momka. Vidim svog muža kako drži nož u ruci i prilazi mi dok kuham ručak, nesvjesna toga šta će se desiti ja kuham supu s knedlama. Vrela supa u loncu pušta prekrasne mirise začina i bilja dok dodajem jednu po jednu knedlu od griza koje sam sama napravila. Smjesa je u velikoj zdjeli i kašikom od kašiku formiram knedle u lijepu formu a potom bacam u vrelu supu da se skuhaju i nabubre kao veliki sočni zalogaji spremljeni s ljubavlju za moju obitelj. Zamišljam kako dodajem mrkvu, celer i piletinu u tu supu i knedle lijepo padaju dok udaram kašikom od kašiku iznad vrele tekućine a moj muž mi prilazi s leđa kao oni momci. Stojim iznad lonca i ne mislim na sve što mi se desilo, ponovo sam ona stara žena ispunjena običnim brigama, svakodnevnim radostima, tugama, veseljima i obavezama koje čine jedan dobar život. Obična žena kojoj se ništa loše nikada nije desilo. U tim fantazijama sam ponovo sretna i mirna ali dok zamišljam svoj normalni život i sebe u njemu kao nekada u moje misli prodre sve ono što mi se desilo i shvatim kako nisam sigurna više ni u šta. Strah se opet rodi u meni dok kuham tu supu a moj muž mi prilazi s leđa kao i brojni drugi muževi iz crnih kronika koje čitam svaki dan i vadi nož poput onog mladića i stavlja mi ga na vrat, osjetim ledeni metal na svom vratu dok miris piletine i knedla ulazi u moje nosnice i ispunjava me sigurnošću i toplinom a onda njegova ruka prelazi preko moga vrata i pokušavam gutati ali ne mogu. Presjekao mi je grlo i zadnje što vidim je lonac u kojem plutaju bijele knedle poprskane mlazom moje krvi iz presječenog grla i tad nastaje mrak. Trznem se često iz ovakvih fantazija bez daha jer su realne. Plaše me mogućnosti svega onoga što mi se može desiti i počnem promatrati svijet kao žrtva. Nitko ne zna da sam kupila pištolj.
Moja djeca mi više ne djeluju kao prijatelji. Čitala sam o djeci koja ubiju svoje roditelje jer nisu dobili džeparac. Osjećam nekad strah pored svog sina i pazim na njegovo raspoloženje dok sipam kafu ili čaj a sa svojom kćerkom izbjegavam bilo kakvu raspravu jer pomislim da mi želi nešto loše. Uhvatim njen pogled ispod obrva dok jedemo nedjeljni ručak i pomislim kako me ona ne voli više. Gutam sa strahom komad mesa zamišljajući kako me kćer udara u glavu nečim teškim dok jedem za stolom. Osjećam kako mi se niz leđa cijedi jedna ledena kap znoja od pomisli da i moja kćer može biti poput tih momaka. Oni su također nečija djeca poput moje. Ja sam isto tako nečije dijete i nema pravila. Mogla sam živjeti s tim kako nema pravila ali ne mogu živjeti s tim kako nema kazni za one koji pravila prekrše. Ne mogu s mirom leći u krevet jer često pomislim kako će se nešto jako loše opet desiti i nikoga neće biti da to zaustavi. Ispod kreveta držim napunjen pištolj i čekam da prvo zaspe moj suprug jer ima noći kad vjerujem kako neću dočekati jutro. Ponekad zamislim kako su mi nasuli otrov u čaj i čekaju da me uhvati prvi san a onda mi lice pritisnu jastukom dok se trzam ispod njih i puštam nečujne krikove u dubokoj noći sve dok mi tijelo ne postane beživotno kao u krpene lutke. Osjećam nemoć u svakoj stanici svoga tijela dok ih zamišljam kako me guše, dave i ubijaju u vlastitoj kući. Ponekad povjerujem kako sve umišljam ali onda sam i prije umišljala zar ne? Umišljala sam kako sam sigurna u svom životu dok ti momci nisu prišli i uradili sve što su htjeli sa mnom. Umišljala sam kako se drugim ljudima dešavaju ovakve stvari a nikad i nikako meni. Pogriješila sam i ne želim više nikad da pogriješim. Vjerujem kako se ovo zaista može desiti. Moja obitelj me može ubiti. Prolaznici na cesti me mogu ubiti. Kolege s kojima radim mogu uzeti jednu od oštrih naprava za vađenje zuba i zbosti me u vrat dok ispunjavam plombu nekome od pacijenata. Najgore od svega je to na kraju mojih crnih misli a to je moje tijelo koje beživotno leži uvijek negdje kao i onda u potoku. Beživotno ležim bez ikakvih znakova života dok inspektori žvaču žvake, psi njuškaju oko mog krvavog tijela a miris mokraće i krvi kruži zrakom sa muhama preko moga lica koje jedu ostatke iz kanalizacije i skorene krvi. Nitko ništa ne komentira i ubacuju me u crnu vreću koju čvrsto zatvore da smrad ostane unutra i nose me na otpad jer nisam imala sreće. Ovaj put nisam dobro prošla. Mrtva sam konačno i to je sve. Nisam imala sreće ovaj put. Nije nitko naišao da me spasi i vidi kako se gušim u provaliji ispod mosta. Nema nikoga. Nema policije, nema naroda na trgovima i nema suda za to što mi se desilo. Nisam prošla ovaj put.
Ostajem sama često u svojoj kući i gledam u vrata. Očekujem da se otvore i da netko jednostavno uđe u moj život i uzme sve što mu se sviđa. Istinski očekujem da netko dođe u moj dom bez pitanja, dopuštenja i dozvole a onda da mi uzme sve što sam radila, stvarala i za šta sam se borila. Nitko me neće spasiti. Ništa se neće nakon toga desiti jer se stravične stvari svima dešavaju i lijepo su mi objasnili kako nitko ništa ne može u našem društvu i državi. Ja sam samo jedna od milion onih koje čeka ista ili još gora sudbina i moram biti sretna što sam ostala živa. Dobro sam prošla ponavljam sama sebi dok idem na posao, dok prolazim trgovima i ulicama sa lijepim izlozima očekujući nekoga i nekad da me ponovo napadne i da ovaj put pucam pravo u srce onome tko mi stane na put. Bit ću vijest u crnoj kronici idući put svjesna sam toga sada kristalno jasno. Ubit ću nekoga. Nitko ne zna kad će to biti i zašto ali čekam da se dogodi. Idući put sam spremna za to da pucam u lice osobe koja mi stane na put, da raznesem glavu onome tko mi dođe pred oči sa namjerom da mi naudi. Nitko me ne štiti, policija je bespomoćna, sud ne postoji i nema pravde za žrtve. Ne želim više nikad biti žrtva u svom životu i zbog toga čvrsto držim svoj pištolj dok prolazim kroz ono što zovem svojim životom.
Idući put kad budem u novinama bit ću na drugoj strani vijesti. Spremna sam za to i ne znam kad će to biti ali znam da hoće. Život u ovoj državi će biti sve gori i teži a ljudi poput mene će stradati sve više i više. Nedužni ljudi, radnička klasa koja izumire pod pritiskom korupcije, vlade i bezakonja. Uništena radnička klasa sa svim svojim vrijednostima jer je nitko više ne štiti. Zakon vrijedi za bogate i uticajne dok sirotinje praktično nigdje više ne postoji. Niža klasa nema priliku da uđe u policiju i preda prijavu nakon što im se dese stravične stvari. Srednja klasa se ubija sistematski, ciljano i namjerno kako bi vladajuće društvo zadržalo koncentraciju moći u svojim rukama koja se dijeli samo onima koji su na istom nivou poput njih. Svjedoci smo zločina koji prolaze kao da se ništa nije desilo. Nijemo stojimo čekajući pravdu i istinu ali još uvijek se ne dešava. Promatramo ubojstva, silovanja i krađe otvorenih očiju kako prolaze kroz sistem bez ikakvih posljedica nakon što se sva pravila prekrše i poruše zajedno sa svojim žrtvama. Mi smo jedno duboko anestezirano, omamljeno i ušutkano društvo koje se tješi sa nekoliko jeftinih fraza nakon što se ono najgore desi upravo nama. Mi smo jedno društvo gdje se ubijaju ljudi bez ikakvih posljedica i toga smo okrutno svjesni ili ćemo tek postati kad se dogodi upravo nama. Nema kazne, nema reda i nema pravde. Sjećam se svog nekadašnjeg sretnog i normalnog života gdje sam vjerovala da postoji neki red, smisao i pravda u temeljima društva u kojem sam odrasla i u kojem živim ali nakon što sam uhvaćena, opljačkana, izudarana, pocijepana i bačena u kanal kao poderana krpena lutka vidjela sam istinu koje nisam bila svjesna baš poput vas. Nitko vas neće zaštiti, spasiti i nitko vam neće pomoć. Vaš strah od života je zaista opravdan. Nema razloga da budete mirni, spokojni i da vjerujete da se to vama nikad neće desiti jer kad se desi bit će kasno kao što je sada kasno za mene. Teško je povjerovati u sve ovo dok čovjek to istinski ne doživi. Jednom ćete to biti upravo vi kao što sam bila ja. Jednom kad vas uhvate, pretuku, pljunu i gurnu u provaliju vidite jasnije stvarnost u kojoj živite. Jednog dana to može biti vaš život kao što je moj. Netko to mora biti na kraju krajeva. Ako jednom doživite sve ovo i ako preživite vidjet ćete da nema ničega na kraju osim jedne rečenice s kojom će vas utješiti i možda će spomenuti mene kako bi utješili vas:
''Dobro ste prošli…''
Sjećam se svog nekadašnjeg života. Sjećam se svih detalja koji su činili jednu normalnu sliku koja se savršeno uklapala u široku sliku tuđih života čineći jedinstveni dio slagalice društva i svega onoga što zovemo životom. Bila sam sasvim normalna žena nekada koja se nije plašila ničega i nikoga. Ta žena se nije plašila jer je vjerovala da se njoj ništa loše ne može desiti. Ta žena je šetala slobodno ulicama grada, odlazila u kupovinu i išla svako jutro na posao bez straha i grča u želudcu s kojim se ova žena danas svako jutro budi. Bila sam zauzeta običnim životom, svakodnevnicom ispunjenom obavezama koje dijeli sa mnom milion drugih ljudi i u tome sam imala garanciju mira i sreće. U svom nekadašnjem životu sam imala sadržaj ispunjen sigurnošću i uvjerenjem kako će sutra biti bolje nego jučer. Živjela sam u opasnoj iluziji kao i mnogi drugi ljudi koje svaki dan pozdravimo u prolazu a potom odemo za svojim poslom u vlastiti život uvjereni kako je sve uredu. Tu je bila prva provalija za mene u mom životu, to čvrsto uvjerenje da je sve uredu. Ta lijepa šarena laž koja se ponavlja ljudima u glavi kao misao koja štiti od zlih ljudi, nesreće i događaja. Misao koja govori svima nama kako je sve uredu, postoji smisao, cilj, svrha i poenta svega na kraju dana. Ljudi sebi ponavljaju nevjerovatne stvari kako bi preživjeli jedan običan dan u životu. Ponavljamo molitve, dodirujemo amajlije, čuvamo zapise i držimo svete relikvije u utrobama kuća, novčanika i torbi koje nosimo sa sobom. Nosimo vlastite glave u torbi kad izađemo na ulice ali vjerujemo kako će amajlija u toj torbi sačuvati našu glavu kad je razbiju zbog te torbe. Bila sam uvjerena da ima smisla i bila sam u tom uvjerenju sasvim prosječna, normalna i obična žena. Bila sam dio društva poput vas. Sigurna, ututkana u svoj topli dom na kraju radnog dana pijući čaj pored kamina i promatrajući svoju djecu kako rastu. Sjedila bi nakon radnog dana mirna, ispunjena i lijena na svojoj stolici i čitala neku knjigu. Kiša je padala iza staklenih prozora a svjetla grada su mirno sijala u mojim noćima bez čudovišta koja su kasnije uselila na mjesto tih svjetala. Svjetlost u noći za mene je znak da neko čudovište živi tamo u mraku i možda poput mene s druge strane grada promatra upravo u svjetlost moga prozora, možda me promatra iz tame i noći kao krvoločna zvijer koja čeka da izađem iz svog skrovišta da me potom razdere, raskomada i ubije. Nikad nisam promatrala svjetlost grada na takav način jer je za mene sve bilo uredu. Za mene je život bio sigurno mjesto gdje sam zaboravila kako se upravo na tom sigurnom mjestu umire. Nikad me nitko nije pokušao ubiti. Prije nekoliko mjeseci sam bila nasmijana poput vas i zabrinuta oko sitnica kao što su telefonski računi, novi kaput i roditeljski sastanak. Nisam mislila izvan toga o sebi i na druge i sjećam se kako mi je to bila zajednička crta sa svim ostalim ljudima koje sam poznavala nekad i barem vjerovala da ih poznajem. Takva sam bila i ponavljala sebi kako je sve uredu sve do jednog sunčanog dana kad me misao o tome kako je sve uredu napustila i ostavila zauvijek.
Bio je to sunčani dan. Jesen je obojila vatrenim bojama čitavo naselje gdje živim sa svojim suprugom već dvadeset godina u obiteljskoj kući sa velikim vrtom gdje rastu trešnje, marelice i japanske jabuke. Jesenje ruže su cvjetale i pružale opojni miris kroz cijelu ulicu nakon teških kiša koje bi razvalile nježne latice a miris bi krenuo kao parfem kroz cijelu ulicu i pratio bi me svako jutro kad bi išla na posao. Otvarala sam vrata bez straha znajući da me čeka uvijek isti prizor mog prekrasnog vrta u drugim bojama. Jesen je bila prelijepih boja, sjećam se crvenih listova koji su se miješali sa jarko žutim lišćem na putu do auta gdje bi ušla, pustila omiljenu radio stanicu i krenula u novi dan sigurna i sretna. Radim kao zubar i imam privatnu ordinaciju koju dijelim sa još jednim partnerom i posao ide odlično. Nikad nisam imala ozbiljne probleme u životu a to nije dobro. Nisam se nikad susrela sa ružnim stvarima i bila sam poprilično naivna u uvjerenju da se meni ne mogu desiti. Crna kronika je bila rezervirana za ljude daleko od mene sve dok nisam postala dio jedne vijesti na komadu papira štampanog prije nekoliko mjeseci.
''Tijelo žene u nesvjesnom stanju pronađeno pored potoka kod naselja Dobrinja2 u jutarnjim satima, okolnosti pod kojima se našla V.B nisu utvrđene. Policija istražuje slučaj i postoji opravdana sumnja da se radi o krađi. V.B je hitno primljena u Klinički Urgentni Centar zbog zadobivenih ozljeda na predjelu čela, ruka i noga. Stanje kritično''
To sam bila ja prije nekoliko mjeseci. Žena nađena na dnu jednog jarka. Bacili su me kao smeće niz jednu padinu koja se nalazila pored staze za šetanje. Tri mladića koja su me okružila dok sam išla prema parkingu nakon posjete svojoj majci. Nisam slutila da je moguće tako nešto doživjeti dok jednostavno ideš svojim poslom i živiš svoj život. Nisam znala da ljudi mogu ući nepozvani i uzeti sve što požele i da nema nikoga i ničega da ih zaustavi osim mene a ja nisam bila dovoljno jaka. Šetala sam u sumrak prema parkingu nakon što sam popila kafu kod majke i pozdravila se na izlazu iz zgrade. Moj auto je bio parkiran nedaleko od ulaza i trebalo je samo preći jedan most i nekoliko metara staze za šetanje. Most je bio obasjan noćnim svjetiljkama dok je magla izbijala iz potoka stvarajući sjene između grmova posađenih pored puta. Nisam vidjela nikoga kad sam prešla taj most i krenula stazom prema parkingu a onda su se stvorili ispred mene. Tri mladića od kojih je jedan držao nož. U ruci mu je blistao ledeni nož koji je sad bio ispred mog lica a ruka na mojoj torbici. Sjećam se kako sam se pokušala obraniti i napravila sam trzaj lijevom rukom kad me jedan od njih uhvatio za vrat pomislila sam kako ću vrisnuti svom snagom ali bilo je kasno. Jedan od njih me udario nečim tvrdim po glavi i krv je poprskala momka ispred mene. Bila sam svjesna da je na njegovom licu moja krv jer je snažni udarac sve čega sam se sjećala i što sam osjetila nakon čega je nastao duboki mrak.
Izudarali su me i oteli torbu a potom je moje tijelo palo na stazu pored potoka i nogama su me šutali dok se nije prevrnulo u potok i otkotrljalo kao neko govno na kiši koje treba odnijeti voda jednom i zauvijek. Nikoga nije bilo da mi pomogne. Ne sjećam se toga kako su me zapravo bacili u jarak i zašto su me morali toliko izudarati ali kad sam se probudila u bolnici objasnili su mi šta se desilo. Opljačkana sam. Dešava se svaki dan. Policija je uzela moju izjavu. Ležala sam na krevetu sa snažnim bolovima, potresom mozga i natečenim usnama od njihovih udaraca. Policija je uzela moju izjavu i to je bilo sve. Moj muž je stajao zabrinuto i pitao zar je to sve? Odgovor jednog od policajaca je odredio moje strahove i život koji živim danas kao jedna od onih koji žive u strahu. Jedan od policajaca je samo hladno rekao ''Šta očekujete? Vidite li da policajce ubijaju danas? Nek bude sretna što je živa''
U bolnici sam čula te riječi utjehe kako trebam biti sretna što sam živa. Dešava se. U zemlji se ubijaju policajci i ne bi se smjela čuditi što sam umalo ubijena, mrtva i zaklana u jednom gradu gdje se ubijaju policajci, gdje se siluju, muče i komadaju mladići pa bace u potok baš poput mene, gdje pijani vozači ubijaju čitave obitelji i opet sjednu za volan slobodni i bezbrižni kad sve prođe. Dobro sam prošla.
U bolnici sam promatrala svoju obitelj, prijatelje i kolege koje su me posjetile. Svi su bili šokirani. To se naprosto nije moglo meni dogoditi. Svi su donosili cvijeće, bombonjere i časopise a potom bi otišli svojim kućama kao nekad ja uvjereni da se to njima ne može desiti. Bila sam u crnoj kronici kao nekad svi ti drugi ljudi za koje sam vjerovala da ne mogu biti na njihovom mjestu. Pogriješila sam. Momci koji su me napali su jedva bili maloljetni ali toliko puni mržnje i zla da nisu mogli biti zadovoljni samo sa torbom koju sam nosila. Morali su osjetiti istinsku moć kad su me srušili na zemlju i nastavili šutati kao smeće sve dok semoje tijelo nije beživotno otkotrljalo niz padinu pored cijevi za kanalizaciju i smeća ispod mosta. Jutarnji trkači su me našli kako ležim u grmlju, virila je jedna bosa noga niz koju se cijedila krv dok mi je lice bilo u blatu. Doktori su mi rekli kako je čudo da sam preživjela s obzirom koliko sam zemlje i krvi imala u sinusima, začepljenog grla od udaraca disala sam jedva kad su me pronašli i izvukli iz te jame. Bilo je kao san. Ja sam se sjećala samo kratkog susreta lice u lice sa mladićem koji drži nož a druga dvojica me hvataju za ruke i pokušavam da kriknem a potom je lice ispred mene posrkala krv. Moja krv se prosula u sitnim kapljicama preko blijedog lica momka koji je držao nož ispred mene i nastao je mrak. Tad su uzeli torbu i nastavili me šutati dok me nisu gurnuli niz stranu u potok da me odnese voda kao komad smeća. Dotada sam bila poput svih ostalih ljudi sa običnim brigama, problemima i radostima. Nisam slutila da mogu biti na dnu jednog jarka, pocijepana i prebijena sa govnima u grlu koja se cijede niz cijevi kanalizacije dok jutarnji trkači pišaju u grmlje iznad mene. Taj čovjek koji me našao pišao je iznad mene u grmlje. To je rekao policiji kako me našao. Saznala sam od bolničara kako je sva sreća što je čovjek pišao pored jarka gdje sam bačena. Dobro sam prošla svi su govorili u hodnicima, šaptali kako sam imala ludu sreću, izbjegla za dlaku, spašena u zadnji tren. Trebala bi biti sretna.
Otada je prošlo mnogo mjeseci i sve je izvana prošlo. Nemam više vidljivih posljedica i promatram se u ogledalu kao nova. Nema tragova, nema dokaza i nema mojih počinitelja. Komentari policije i istražitelja su jednostavni kad je moj slučaj u pitanju is svi slični slučajevi građana i građanki koji dožive ovako nešto-Dobro smo prošli. Sjećam se kad su mi ljubazno objasnili u policiji šta se sve dešava na ulicama. Inspektor mi je ljubazno rekao kako nema smisla da se bilo kakva istraga vodi jer nema dokaza, ne poznajem nikoga od tih mladića, nema svjedoka, bila sam u nesvijesti i s potresom mozga bilo bi upitno i kad bi zaista našli te momke kako bi ih prepoznala? Objasnili su mi kako se u zemlji dešavaju tri puta gore stvari i nitko ništa ne može. Sjedila sam to jutro dok mi je u policiji po prvi put postajalo jasno kako me nitko ne može spasiti, obraniti i pružiti mi zaštitu. Inspektori su mi detaljno objašnjavali šta se sve dešava u gradu i državi i kako nemaju nikakvu moć iznad ovakvih i sličnih slučajeva. Morate nas razumjeti gospođo govorili su lijepo i strpljivo. Živite u državi gdje se ubijaju policajci i nema nikoga da to zaustavi, živite u državi gdje se ubijaju mladići i nema nikoga da to zaustavi. Vidite li vi gospođo koliko ljudi žele pravdu, istinu, sud za sve ovo što se dešava u našem društvu? Vidite li vi gospođo kako ljudi izlaze na ceste i trgove svaki mjesec tražeći pravdu? Vidite li vi gospođo da ta pravda nikad neće doći? Budite svjesni svoje situacije na vrijeme inače ćete se opet dovesti u opasne okolnosti. Htjela sam reći kako nikad nisam bila izložena opasnim okolnostima i samo sam šetala prema autu u sumrak na lijepo obasjanoj stazi kad su mi prišli nepoznati mladići i prebili me na mrtvo ime radi jedne torbice. Nitko me nije čuo u policijskoj stanici. Utješili su me sa ovim primjerima kako moram biti sretna što sam živa. To je veliki uspjeh u vašem slučaju gospođo jer ste mogli biti mrtvi shvaćate li vi to? Mogli ste biti na mjestu ovih policajaca ubijenih u okršaju i da nitko ništa opet ne poduzme unatoč cijeloj policiji na terenu draga gospođo pa vidite li vi gdje živite! Mogli ste biti poput mladog Davida gospođo! Mogli ste biti mrtvi, silovani, iskasapljeni i da čitava država traži pravdu i istinu za vas na ulicama i trgovima a da vaša obitelj bespomoćno gleda kako se ništa ne dešava. Mogli ste biti majka i kćer ubijeni od strane pijanog vozača kojeg smo pustili već nekoliko puta da pijan vozi sve dok nije ubio ljude jer mi ništa svakako ne možemo gospođo! Probudite se i vodite računa o tome gdje hodate, izlazite i šta radite! Otvorite odsad četvere oči i nastavite sa svojim životom i gledajte da ne mislite više na to!
Prošlo je mnogo vremena otada i nastavila sam kao da se ništa nije desilo. Nitko ne zna šta se desilo u meni taj dan. U meni se rodila nemoć taj dan koja je prekrila čitav moj život kao sjena koja me nije napustila sve do ovog trenutka. Sjena i nemoć koja se uvukla duboko kroz moju kožu čineći ogromnu mrežu straha gdje se svaka nit jasno spaja na sljedeću stvarajući bezizlaznu mrežu očaja, straha i beznađa. Bojim se otada jer sam svjesna kako me nitko neće spasiti. Policija, država, sud nemaju moć da mi pomognu. Moj muž nije bio tu kad se desilo. Bila sam sama na tom putu i prepuštena milosti i nemilosti trojici stranaca koji su tu priliku iskoristili da me ubiju. Stvarnost koja me snašla u policijskoj stanici kad sam davala izjavu bila je poput ogromne lavine koja me živu zatrpala i otkrila mi gdje zaista živim. Živim na mjestu gdje više nema sigurnosti. Nitko mi nije dao garanciju da sam sad dobro nego utjehu kako sam mogla proći još gore. Nitko mi nije rekao kako će sve biti uredu nego su mi objasnili koliko je drugima loše. Nitko se nije istinski zabrinuo što jedna majka, žena i radnica bude pretučena, opljačkana i bačena u potok niz put kao smeće i govno koje treba samo nabiti nogom da ode bolje niz vodu. Nitko se nije čudio tome jer su mi rekli kako postoje i gori slučajevi. Utješili su me sa realnošću koje nikad istinski nisam bila svjesna. Realnost u kojoj građani zaista žive nema ništa sigurno u sebi jer su mi pokazani primjeri kako su država, policija, sud i svi ostali bespomoćni kad se nešto loše nekome zaista desi. Nema spasa. Dobro ste prošli i više sreće idući put kad budete šetali sami kroz svoj život.
Otada sam jedna drugačija osoba. Nitko ne vidi kako sam ispunjena strahom a potom čistom mržnjom prema svima i svemu što čini moj život. Strah od nemoći kad se opet nešto loše desi. Strah od života i svega onoga što on zaista sad može donijeti uz svijest kako nema pomoći. Nitko me ne štiti. Prepuštena sam sama sebi i mogu biti sretna kad prođem živa idući put jer i da me ubiju ništa se neće nikome desiti. Nema kazne, nema pravde, nema istine i nema slučaja u ovoj državi. Nema i to je realnost s kojom se neki nikada ne susretnu jer ih ništa loše nikada ne snađe. Prepuštena sama sebi jednog dana sam kupila pištolj. Jedan od pacijenata se bavi prodajom oružja i kroz nekoliko rečenica smo se dogovorili oko kupovine. Znao je šta mi se desilo i preporučio mi je jedan manji model koji divno leži u ruci za ne daj Bože i dođe krasna kutija metaka u srebrnoj boji uz to. Nije zakonito rekla sam sama sebi ali zakon me ne štiti. Objasnili su mi kako sam dobro prošla u državi gdje se djeca bacaju u kontenjere, mladići režu kao životinje u mesari i pijani vozači ubijaju djecu i majke usred bijela dana. Nema pravde, istine i suda koji to dovede u red. Ne postoji i toga morate biti svjesni. Kupila sam taj pištolj jedno popodne i stavila duboko u džep svog kaputa gdje ga držim jednom rukom na obaraču spremna da pucam u prvog koji mi stane na put kao onaj dan. Šetam normalno i djeluje kako sam se ogrnula i hladno mi je, držim čvrsto ruku na hladnom čeliku dok prolazim ulicama, trgovima i samoposlugama. Čekam da mi netko priđe i pokuša nešto. Spremna sam. Ovaj put ću pucati u glavu prvom koji naiđe jer nitko me ne štiti. Svjesna toga kako sam sada istinski sama i prepuštena sama sebi postala sam poput životinje koja se boji izaći iz svog skrovišta.
Promatram nekad svog muža i razmišljam o svim onim vijestima gdje su žene ubijene u vlastitoj kući. On je miran čovjek, brižan i dobar otac našoj djeci koja već idu na fakultet. Imamo sina i kćer i sretna smo obitelj uz malene trzavice i probleme koje svaka obitelj na kraju dana ima. Često sjedim pored prozora i pravim se kako čitam dok on leži u dnevnom boravku sa daljinskim upravljačem u ruci lijeno drijema dok vijesti sa ubojstvima, maskarom i nesrećama izlaze iz televizije svuda po našem životu. Rekli su mi da sam bila u vijestima. Promatram njegovu kosu sa nekoliko sijedih oko ušiju, njegovanu bradu i bademaste oči. Zamišljam ga kako me davi i ubija. Bojim se svog muža kad bolje razmislim o njemu. Ne poznajem ga dovoljno dobro dok spava u dnevnom boravku i drži taj daljinski u ruci na svojim prsima zamišljam ga kako drži nož poput onog momka. Vidim svog muža kako drži nož u ruci i prilazi mi dok kuham ručak, nesvjesna toga šta će se desiti ja kuham supu s knedlama. Vrela supa u loncu pušta prekrasne mirise začina i bilja dok dodajem jednu po jednu knedlu od griza koje sam sama napravila. Smjesa je u velikoj zdjeli i kašikom od kašiku formiram knedle u lijepu formu a potom bacam u vrelu supu da se skuhaju i nabubre kao veliki sočni zalogaji spremljeni s ljubavlju za moju obitelj. Zamišljam kako dodajem mrkvu, celer i piletinu u tu supu i knedle lijepo padaju dok udaram kašikom od kašiku iznad vrele tekućine a moj muž mi prilazi s leđa kao oni momci. Stojim iznad lonca i ne mislim na sve što mi se desilo, ponovo sam ona stara žena ispunjena običnim brigama, svakodnevnim radostima, tugama, veseljima i obavezama koje čine jedan dobar život. Obična žena kojoj se ništa loše nikada nije desilo. U tim fantazijama sam ponovo sretna i mirna ali dok zamišljam svoj normalni život i sebe u njemu kao nekada u moje misli prodre sve ono što mi se desilo i shvatim kako nisam sigurna više ni u šta. Strah se opet rodi u meni dok kuham tu supu a moj muž mi prilazi s leđa kao i brojni drugi muževi iz crnih kronika koje čitam svaki dan i vadi nož poput onog mladića i stavlja mi ga na vrat, osjetim ledeni metal na svom vratu dok miris piletine i knedla ulazi u moje nosnice i ispunjava me sigurnošću i toplinom a onda njegova ruka prelazi preko moga vrata i pokušavam gutati ali ne mogu. Presjekao mi je grlo i zadnje što vidim je lonac u kojem plutaju bijele knedle poprskane mlazom moje krvi iz presječenog grla i tad nastaje mrak. Trznem se često iz ovakvih fantazija bez daha jer su realne. Plaše me mogućnosti svega onoga što mi se može desiti i počnem promatrati svijet kao žrtva. Nitko ne zna da sam kupila pištolj.
Moja djeca mi više ne djeluju kao prijatelji. Čitala sam o djeci koja ubiju svoje roditelje jer nisu dobili džeparac. Osjećam nekad strah pored svog sina i pazim na njegovo raspoloženje dok sipam kafu ili čaj a sa svojom kćerkom izbjegavam bilo kakvu raspravu jer pomislim da mi želi nešto loše. Uhvatim njen pogled ispod obrva dok jedemo nedjeljni ručak i pomislim kako me ona ne voli više. Gutam sa strahom komad mesa zamišljajući kako me kćer udara u glavu nečim teškim dok jedem za stolom. Osjećam kako mi se niz leđa cijedi jedna ledena kap znoja od pomisli da i moja kćer može biti poput tih momaka. Oni su također nečija djeca poput moje. Ja sam isto tako nečije dijete i nema pravila. Mogla sam živjeti s tim kako nema pravila ali ne mogu živjeti s tim kako nema kazni za one koji pravila prekrše. Ne mogu s mirom leći u krevet jer često pomislim kako će se nešto jako loše opet desiti i nikoga neće biti da to zaustavi. Ispod kreveta držim napunjen pištolj i čekam da prvo zaspe moj suprug jer ima noći kad vjerujem kako neću dočekati jutro. Ponekad zamislim kako su mi nasuli otrov u čaj i čekaju da me uhvati prvi san a onda mi lice pritisnu jastukom dok se trzam ispod njih i puštam nečujne krikove u dubokoj noći sve dok mi tijelo ne postane beživotno kao u krpene lutke. Osjećam nemoć u svakoj stanici svoga tijela dok ih zamišljam kako me guše, dave i ubijaju u vlastitoj kući. Ponekad povjerujem kako sve umišljam ali onda sam i prije umišljala zar ne? Umišljala sam kako sam sigurna u svom životu dok ti momci nisu prišli i uradili sve što su htjeli sa mnom. Umišljala sam kako se drugim ljudima dešavaju ovakve stvari a nikad i nikako meni. Pogriješila sam i ne želim više nikad da pogriješim. Vjerujem kako se ovo zaista može desiti. Moja obitelj me može ubiti. Prolaznici na cesti me mogu ubiti. Kolege s kojima radim mogu uzeti jednu od oštrih naprava za vađenje zuba i zbosti me u vrat dok ispunjavam plombu nekome od pacijenata. Najgore od svega je to na kraju mojih crnih misli a to je moje tijelo koje beživotno leži uvijek negdje kao i onda u potoku. Beživotno ležim bez ikakvih znakova života dok inspektori žvaču žvake, psi njuškaju oko mog krvavog tijela a miris mokraće i krvi kruži zrakom sa muhama preko moga lica koje jedu ostatke iz kanalizacije i skorene krvi. Nitko ništa ne komentira i ubacuju me u crnu vreću koju čvrsto zatvore da smrad ostane unutra i nose me na otpad jer nisam imala sreće. Ovaj put nisam dobro prošla. Mrtva sam konačno i to je sve. Nisam imala sreće ovaj put. Nije nitko naišao da me spasi i vidi kako se gušim u provaliji ispod mosta. Nema nikoga. Nema policije, nema naroda na trgovima i nema suda za to što mi se desilo. Nisam prošla ovaj put.
Ostajem sama često u svojoj kući i gledam u vrata. Očekujem da se otvore i da netko jednostavno uđe u moj život i uzme sve što mu se sviđa. Istinski očekujem da netko dođe u moj dom bez pitanja, dopuštenja i dozvole a onda da mi uzme sve što sam radila, stvarala i za šta sam se borila. Nitko me neće spasiti. Ništa se neće nakon toga desiti jer se stravične stvari svima dešavaju i lijepo su mi objasnili kako nitko ništa ne može u našem društvu i državi. Ja sam samo jedna od milion onih koje čeka ista ili još gora sudbina i moram biti sretna što sam ostala živa. Dobro sam prošla ponavljam sama sebi dok idem na posao, dok prolazim trgovima i ulicama sa lijepim izlozima očekujući nekoga i nekad da me ponovo napadne i da ovaj put pucam pravo u srce onome tko mi stane na put. Bit ću vijest u crnoj kronici idući put svjesna sam toga sada kristalno jasno. Ubit ću nekoga. Nitko ne zna kad će to biti i zašto ali čekam da se dogodi. Idući put sam spremna za to da pucam u lice osobe koja mi stane na put, da raznesem glavu onome tko mi dođe pred oči sa namjerom da mi naudi. Nitko me ne štiti, policija je bespomoćna, sud ne postoji i nema pravde za žrtve. Ne želim više nikad biti žrtva u svom životu i zbog toga čvrsto držim svoj pištolj dok prolazim kroz ono što zovem svojim životom.
Idući put kad budem u novinama bit ću na drugoj strani vijesti. Spremna sam za to i ne znam kad će to biti ali znam da hoće. Život u ovoj državi će biti sve gori i teži a ljudi poput mene će stradati sve više i više. Nedužni ljudi, radnička klasa koja izumire pod pritiskom korupcije, vlade i bezakonja. Uništena radnička klasa sa svim svojim vrijednostima jer je nitko više ne štiti. Zakon vrijedi za bogate i uticajne dok sirotinje praktično nigdje više ne postoji. Niža klasa nema priliku da uđe u policiju i preda prijavu nakon što im se dese stravične stvari. Srednja klasa se ubija sistematski, ciljano i namjerno kako bi vladajuće društvo zadržalo koncentraciju moći u svojim rukama koja se dijeli samo onima koji su na istom nivou poput njih. Svjedoci smo zločina koji prolaze kao da se ništa nije desilo. Nijemo stojimo čekajući pravdu i istinu ali još uvijek se ne dešava. Promatramo ubojstva, silovanja i krađe otvorenih očiju kako prolaze kroz sistem bez ikakvih posljedica nakon što se sva pravila prekrše i poruše zajedno sa svojim žrtvama. Mi smo jedno duboko anestezirano, omamljeno i ušutkano društvo koje se tješi sa nekoliko jeftinih fraza nakon što se ono najgore desi upravo nama. Mi smo jedno društvo gdje se ubijaju ljudi bez ikakvih posljedica i toga smo okrutno svjesni ili ćemo tek postati kad se dogodi upravo nama. Nema kazne, nema reda i nema pravde. Sjećam se svog nekadašnjeg sretnog i normalnog života gdje sam vjerovala da postoji neki red, smisao i pravda u temeljima društva u kojem sam odrasla i u kojem živim ali nakon što sam uhvaćena, opljačkana, izudarana, pocijepana i bačena u kanal kao poderana krpena lutka vidjela sam istinu koje nisam bila svjesna baš poput vas. Nitko vas neće zaštiti, spasiti i nitko vam neće pomoć. Vaš strah od života je zaista opravdan. Nema razloga da budete mirni, spokojni i da vjerujete da se to vama nikad neće desiti jer kad se desi bit će kasno kao što je sada kasno za mene. Teško je povjerovati u sve ovo dok čovjek to istinski ne doživi. Jednom ćete to biti upravo vi kao što sam bila ja. Jednom kad vas uhvate, pretuku, pljunu i gurnu u provaliju vidite jasnije stvarnost u kojoj živite. Jednog dana to može biti vaš život kao što je moj. Netko to mora biti na kraju krajeva. Ako jednom doživite sve ovo i ako preživite vidjet ćete da nema ničega na kraju osim jedne rečenice s kojom će vas utješiti i možda će spomenuti mene kako bi utješili vas:
''Dobro ste prošli…''