Pa da načnem temu…
Po statistikama, kažu, nikad nismo bili dugovječniji. Kažu da se nikad nije manje ratovalo. Otkako redovno sapunjamo ruke, manje nas napadaju tifusi i dizenterije. Vjerujem i da nikad nismo bili pismeniji. Po nekim navodima, približno tri miliona građana BiH koristi internet, sve rjeđe onaj dajlapski. Znači, ni internet nam nikad nije bio bolji.
Najpopularnija društvena mreža je Fejsbuk, najpopularniji domaći portal je Klix, a sasvim moguće važi i ona da je najtraženiji pojam “seks”, i najčešća lozinka “lozinka”. To su statistički podaci koje čujem na radiju, pa ako su lagali mene, i ja lažem vas.
A sad malo zvaničnije. Agencija za statistiku BiH, između ostalog, navodi sljedeće:
– u stambenim zgradama živi 19% stanovnika, u zasebnoj kući 70%; prosječna kvadratura po stanovniku je 31 m2, što nas stavlja rame uz rame sa Ujedinjenim Kraljevstvom, Japanom i Italijom. Rusi deveraju sa 22 kvadrata, dok stanovnik Hong Konga uživa cijelih 15.
– svi imamo struju, skoro svi i vodu (96%), fiksni telefon (74,5%), a što se tiče bijele tehnike, zanimljivo je da veći broj domaćinstava ima televizor nego šporet.
– jednak dio primanja (3,5%) trošimo na piće i duvan, odnosno komunikaciju, što je donekle i logično, jer ne valja piti sam, a puši se uz kafu, a kafeniše u društvu, pa kad se preračuna u novac, po pedesetak maraka mjesečno odlazi na cugu, pušu i ćaskanje, ukupno sto. za kulturu i rekreaciju se izdvaja manje, 2,9%, dok se obrazovanje nalazi na samom dnu naših prioritetnih izdataka sa fantastičnih 0,8%.
– ipak, u posljednjih desetak godina se utrostručio broj fakultetski obrazovanog stanovništva.
– najveći broj sati emitovanja radio programa pripada muzičkom programu i informativnim emisijama.
Geografija (po Vikipediji)
“13,60% površine Bosne i Hercegovine čini plodna zemlja, a samo 2,96% zemlje se upotrebljava za poljoprivredu, dok je 83,44% zemlje poljoprivredno gotovo neiskorišteno. U prirodne resurse Bosne i Hercegovine ubrajaju se: ugalj, željezo,boksit, mangan, bakar, hrom, cink, te svakako drvo i znatne vodene mase. Među najvažnije probleme prirode spadaju onečišćenost zraka iz industrijskih postrojenja, opća zagađenost prostora zbog nedostatka opće kulture i ekološke svijesti i veliko krčenje šuma.”
Odakle početi? Od vode? Drveta? Minerala? Ili ipak treba reći voda pa hrana, ne preskakati hranu tako lako kao što smo radi preskočiti motiku.
Gladni smo, a obrađujemo manje od petine plodnog zemljišta. Sjedimo na zlatnoj koki prirodnih resursa, a opet, kada se priča o domovini, kada se dođe do “đe ja živim!!!”, sve je problem, sve je tragično, poražavajuće i katastrofalno.
Što se tiče stočarstva, naši su krajevi odlični za ovce (eki), ili kako ih naš ruralni narod popularno naziva – blago. Nije problem prodati jagnje, nije ni ovna, pokucaće diler kurbanima na pravoslavna vrata bez problema da sklopi posao kad dođe vakat. Bez brige, što se ne pojede, staviće se u frižider, a i onih 1,3% koji ga nemaju valjda imaju susretljivog komšiju. Prodaje se i sir, prodaće se i koža, ali neće vuna. Vuna, to čudo prirode, dragocjeno, svestrano vlakno, vuna se baca. Baca se pored puta, baca se u potok, ne zna seljak kako da se ratosilja te vune koja uporno niče, i nicaće, sve dok mu živi živi stado. Čudi me da nije organizovan kakav protest protiv vune koja našem življu tako bezočno desetkuje zalihe šibica. Lažem, vuna se teško pali, benzina. Prosipao seljak benzin kao krv da se vuna slučajno ne bi pretvorila u ćilim, ili izolaciju, ili kakvu drugu korisnu eko, multi, bio, sstejnbl, trc mrc, stvarčicu.
Do juče se vuna pretvarala u ćilim, a ćilim u novac, i za sve je bila kriva zadruga. Gašenje zadruga je bilo početak sunovrata našeg uhodanog mehanizma za pretvaranje poljoprivrede u lovu. U toj manufakturnoj podjeli rada seljakovo je bilo da sirovinu nekom uvali, a zauzvrat uzme pare. Sirovina je išla u preradu i proizvodnju, stvari su bile organizovane i funkcionalne ne zato što su ljudi bilo pametniji ili obrazovaniji, nego zato što nisu imali pametnija posla nego da prate sistem i rade to što rade. U izdašnim stočarskim krajevima bivše Jugoslavije poput Sjenice, Peštera – od tkanja ćilima su djevojke ocu kuću završavale, majke slale sinove na studije po inostranstvu, a i danas se, kad je sve jeftinije i jadnije nego tada, kvadrat ćilima prodaje za 50 KM.
Mi želimo budućnost u kojoj kao gospoda podižemo kredite kao humanitarnu pomoć, budućnost modernih automobila i plaćenih putovanja, da kupujemo ekskluzivnu argetU, kokakolu na paket, da se ne sekiramo pošto je kafa, pošto kafa i kolač, a pošto ako cupi uzme banana split. To što želimo žele i naši političari, intenzivno rade na tome, i svaka im čast na požrtvovanom ostvarivanju naših snova.
Kažem mi, a mislim neki od nas.
Neki misle da nam je dobro. Neki ne znaju šta znači biti nezaposlen. Neki su srećni što žive ovdje.
ZA KONKURS