Kako samo godine čine svoje. Kada sam bio klinac, jedva sam čekao ljeto. Nema škole, more, zabava, mnogo igre i,naravno,posjete rodbine. Sjate se tetke, stričevi,ujne i ujaci, sve sa djecom iz bijelog svijeta. Činilomi se tada da ništa slađe od Toblerone-a ne postoji, da nema veće novčanice od 5 DM, i da me sva ta bulumenta tetaka voli više od mojih roditelja. Eh mladost. Ovog ljeta mi je sve to poprimilo nešto drugačiji tonus. Došli su. Sa svih strana. Puni kafići, restorani, grad je živnuo. Al niko ne priča maternji jezik. Sa drugom na kafi u restoranu Vrbas. Puno sve. I svi jezici se govore sem Srpskog. A sve naši ljudi. Dobro, tako je uvijek bilo. Dajne kokoši iber majne ograda gefrrrrr. Elem komšije došle iz Danske malo na rodnu grudu. Sve po protokolu. Okupe se potpale roštilj, piće,muzika,dječja igra. Ma krasno, al pod prozorom ispred zgrade. Šta da se radi. Zatvorim prozor na 40 stepeni da ne ulazi dim, miriše nema šta, al se teško lufta. Dođem s posla jedan dan, ručam, legnem malo da se odmorim, no...Komšo orezuje ogradu. Onako prozapadno, pod konac. 5 po podne. Nešto mi ga žao, na tom prljavom zapadu u to vrijeme se ljudi odmaraju a u njemu tad najjača želja da se sjeti šume koju je ostavio u zavičaju, pa udri. Ovdje to može bez problema. Sem toga postoji i nova vrsta gasterbajtera. Mali,srednji,veliki,čupavi,rasni,manje rasni...al svi seru. Valjda svi na zapadu imaju kućnog ljubimca ,to je in, pa ga dovedu da i on vidi zavičaj. Samo ovdje niko ne čisti za njim. Samo ga izvedi dalje od svog prozora i navali. Ovdje može sve. Govno psa sa zapada mora da miriše. Idući prema Prijedoru, jedan dan nabroismo troicu. Jedan sa tablicama Slovenije i dvoicaŠveda. Pritjeralo ljude, stali, izašli iz auta i olakšavaju se pored puta. Bez imalo stida. Naravno na zapadu je stid deplasiran, sve se radi javno. Dal se baš može u Švedskoj stati na autoputu i olakšati, bez da se plati kazna, sumnjam. To je truli zapad. Ništa se tamo nesmije. Ovdje može sve. A i ništa ne košta. Pogotovo nekultura. Nje se prve sjete kad dođu. Valjda jer je besplatna, a i ,ruku na srce, poslednjih godina je veoma popularna na ovim prostorima. A možda i griješim, možda je to kriza srednjih godina, pa kad vidim smeće da izleće iz auta sa stranim tablama, nertviram se bez veze. Pa ti ljudi nam donose prijeko potreban novac. Moramo imati razumjevanja za njih. Poželi se naš čovjek pljunuti na trotoar. Merak je to. A kad uđemo u Evropsku Uniju, moraćemo biti isti kao oni. Znači, treba vježbati. Pitaću rođaka na selu da mi posudi Rumenku jedan dan da je malo prošetam, pa komši pod prozor. Neka se hvali po EU kakve mi kućne ljubimce imamo.
