Okej, shvatili smo da smo stoka najveća, budale najgluplje i ludaci najbolesniji. Svako razuman osjetio je već u nekom trenutku potrebu da naglas kaže da smo goli užas.
Vidi kako vozi, ovo samo u Bosni ima! Vidi fukare na položaju, to samo kod nas ima! Ajme, nekulture, to mora da su naši!
A nije baš tako.
„Mi“ i „naši“ često služimo na ponos i ljudima i ljudskom rodu. Evo, baš neki dan plivamo moja Ivanka i ja, i ona priča o našim ljudima. Ma najbolji su gosti. Najčistiji, najuredniji. Djeca su im vaspitana – uljudna, kulturna. Nema šanse da krenu do prodavnice a ne pitaju – treba li vama nešto. A Česi su ovakvi, Poljaci onakvi, i tako dalje…
Sjetih se onog svjedočenja dalmatinke što je kružilo internetom, gdje su Bosanci takođe dobri i dragi gosti. Pa tako negdje u svijetu ako će neko da skoči u vatru i vodu i ambis da pomogne neznancu, to je neki naš momak. Ako je neki izum iz nekog podruma u nekoj zabiti, to je naš momak. Ako je vrhunac pisane riječi, naš je momak, i tako dalje, besmisleno je nabrajati jer svi znamo koliko dobrih naših momaka, djevojaka, ljudi, koliko dobrih ljudi ima među nama. Poštenih, toplih, srdačnih, srčanih i plemenitih ljudi. Ljudi koji bi postali ko zna šta, ko zna gdje, da nije bilo nesrećnih vremena. Ljudi koji su postali svašta nešto, po bijelom svijetu, baš zato što je bilo nesrećnih vremena. Istorija je prepuna likova iz svih krajeva i naroda i narodnosti ovog našeg prostora, likova kojima se može diviti, po jednom, tri ili deset osnova, mi smo bogata riznica prošlih, sadašnjih i budućuih divnih, divnih ljudi i likova. Nije normalno i nije realno i nije zdravo gledati sebe samo kroz prizmu tragedija i promašaja. Nije više ni kul biti intelektualac koji će srati raji po glavi jer je glupa i bolje ne zaslužuje.
Nije. Nema tu više vaspitne.
Raja je već puna samoprezira, a u društvu sve više prepoznajemo motive iz američkih filmova. Mi nemamo kud dalje nego da krepamo, a šteta, jer među nama ima mnogo dobre raje.
E ta svijest, da je društvo kojem pripadaš vrijedno borbe, to je klica političke svijesti. Borba je čak i puko razmišljanje o društvu. O demokratiji, o mehanizmima, o profilima političara, o profilima dobrih ljudi iz okruženja. Ta svijest da svi dobri ljudi imaju mogućnost da utiču na one na vlasti, čini da izbori daju nadu – kao mehanizam. Naš narod treba da glasa, prvo treba da glasa, i to najveća izlaznost u istoriji izbora. Zamisli to, svijet obiđe vijest da je BiH, mala zemlja na Balkanu, oborila svjetski rekord u broju onih koji su glasali.
Međutim, parola „Svi na izbore!“ djeluje k'o i parola „Ne bacajmo smeće!“. Načelno se slažeš, ali znaš da nikad neće svi izaći na izbore, i da će uvijek neko bacati smeće.
Smeće u prirodi ostavlja onaj koji uopšte nije svjestan gdje se nalazi. Ne vidi šumu, potok, travu, ne vidi koliko je to čisto i savršeno takvo kakvo jeste, jer da vidi – ne bi mogao to da naruši.
Tako oni koji ne glasaju ne vide društvo. Ne vide i ne prepoznaju šta je i kako funkcioniše, ne shvataju svoje dužnosti i obaveze prema društvenom okruženju. Kad sa uzdahom pravednika frknemo letak sa kandidatom izvučen ispod brisača, osjećamo se kao žrtve „tih prokletih izbora“. Toliko si nezainteresovan za politiku svog društva da ti političari u nos uguravaju fotke i informacije za koga da glasaš, a istina je da bi predizborna ćutnja trebala da traje uvijek. Nemaš ti šta da pričaš o sebi, ja te gledam i ko si i šta radiš, znam te iz mahale, znam te sa faksa, znam te iz biznisa – odnekud te moram znati ako si neki naročito kvalitetan lik. Dobar glas daleko se čuje!
Tako da nema baš osnova za pravednički uzdah. Ovo su izbori „for dummies“ pa ipak izbori te uprkos lecima, predizbornim pričama i sjećanjima na sve prethodne izbore, treba glasati samo zato što nismo, ba, najgori na svijetu, i nisu svi drugi pametniji i bolji.