Vraćajući se iz grada danas sam u trolejbusu prisustvovala jednoj zaista dirljivoj sceni. Sjedila sam i čekala kraj putovanja i razmišljala o obavezama koje me očekuju kod kuće. Na jednoj od stanica ušla je mala djevojčica Romske pripadnosti i sjela nedaleko od mene. Posmatram je i u njenim očima vidim čistoću duše koja je upotpunosti suprotna sa njenom vanjštinom. Kosa neuredna, nepočešljana, lice prljavo, oči male spuštene ka podu otkrivale su puno tuge. Sjedila je, gledala svoja posla, nikome nije smetala. Pored nje je bilo prazno mjesto a kako su na stanicama ulazili putnici prolazili su pored nje i zaobilazili je što ja žargonski kažem u širokom krugu. Na jednoj stanici ulazi djevojka dvadesetih godina i odmah prilazi i sjeda pored male Romkinje. Kao i svaka žena volim sve da znam i sve da vidim, pa sa interesovanjem pratim dalji tok situacije. U jednom trenutku djevojka vadi žvakače gume i nudi malu Romkinju, što ova prihvata. Svi oni koji su malu Romkinju izbjegavali djevojku gledaju s zgražanjem i nevjericom. Na mom licu se ocrtala osmijeh i sa divljenjem gledam djevojku. Nakon 2 stanice mala Romkinja ustaje, ljubazno se zahvaljuje djevojci i izlazi iz trolejbusa.
Djevojku ne poznajem, ali njeni roditelji mogu biti sretni i ponosni na nju. Odgojili su je tako da poštuje svakoga i od nje su napravili čovjeka. Meni je popravila dan jer mi je vratila vjeru da dobri ljudi još uvijek postoje.