Nasmij se za taticu još jednom Karlita. Hajde budi dobra djevojčica, tako, bravo, takvu te volim… Znala sam kakvu me voli i onda sam se smješkala. Držao je fotoaparat u ruci i slikao me. Sjedila sam na terasi naše velike kuće i smješkala se. Mrzila sam ga najviše na svijetu ali ta mržnja je imala nasmijano lice. Naučio me kao djevojčicu da se smješkam, govorim na svaku njegovu riječ ili zahtjev samo jedno nasmijano i veliko DA , čuvam naše tajne i da budem ono što on najviše voli-Tatina dobra djevojčica…
Moj otac je mene učio kako da budem dobra curica. Bio je to jedan ugledan gospodin, ambasador i počasni član jedne političke partije i često smo putovali. Volio je da putujemo. To je stalno radio i onda bi mene poveo sa sobom. Mama je bila domaćica i samim tim pokretna imovina svom mužu koji je plaća da se kreće za njim. Nazvao je mamu jednom ispred mene svojom pokretnom imovinom. Šutjela mu je. Ona je uvijek njemu šutjela a ja sam mu uvijek govorila DA. Mom ocu se nije moglo reći ne. Nikad. Kad bi ušao u prostoriju sa samouvjerenim držanjem i podignutom glavom mi smo djelovale uvijek malene i nebitne naspram njegovog odijela, sjajnih cipela i jake kolonjske vode. Pušio je one debele, smrdljive cigare i pio jaka pića sa svojim poslovnim partnerima po cijelu noć uz igranje šaha, dubokoumne razgovore i lovačke priče. On me naučio mnogo stvari a najviše da budem velika cura. Znao je govoriti kad mu sjednem u krilo kako velike cure ne pričaju okolo šta rade i znaju čuvati tajne. Volio je da budem velika cura i da budem dobra djevojčica. On je imao nekoliko mene koje je volio i odgajao. Prvo je odgojio u meni dobru djevojčicu. To je radio dok bi me ljuljao na ljuljačci ispod rascvjetalog trešnjinog drveta i donosio mi sladoled od pistacija. Karlice, Karli, Karlina i nikada Karla. Nisam znala zašto me nije nazvao Karolina ili Karli jer moje ime nikad nije izgovorio. Nikad. Danas znam…
Bilo mu je lakše da jebe svoje zamišljene Karoline, Karlice, Karole i sve ostale likove koje je stvorio za sebe preko mog tijela nego da me zovne mojim imenom-Karla. Teško je pedofilu reći ime rođenog djeteta u lice dok ga dira ondje gdje ne smije. On me dirao gdje ne smije. To je uradio kad sam imala 13 godina i nastavio sve do 17. Tad sam otišla na studije i prošlo je dugih 16 godina nakon našeg zadnjeg susreta te vrste. Majci nikad nisam rekla šta je radio i sve sam jednostavno potisnula duboko u pozadinu zamagljenog i dalekog djetinjstva. Nisam ulazila previše u ta sjećanja jer mi bude previše bola. Ta vrsta bola nije samosažaljenje. Ova vrsta bola je čista želja da taj bol predam dalje. Ta vrsta bola koja se mora proširiti na još ljudi me izjeda iznutra. Ta čista bol se pojavila već prvi put kad je ušao u moju sobu i legao pored mene. Mislila sam da će mi nešto reći ali samo je nepomično ležao pored mene gledajući u plafon. Nisam ništa pitala i čekala sam da nešto kaže međutim vrijeme je prolazio, on se nije micao, svjetlost uličnih lampi je obasjavala njegov okrugli trbuh i snažnu ruku sa velikim zlatnim satom a potom se okrenuo prema meni i stavio mi ruku na grudi. Nisam disala. Nisam se pomjerila i samo je rekao-Psssss! Budi tiha sad, bila si dobra djevojčica cijelo ovo vrijeme ali sad ćeš biti velika cura a one ne galame i ne plaču i tad je legao na mene i stavio mi dlan na usta. Moj otac prije toga je bio normalan čovjek za mene. Uvijek je bilo normalno da mu sjedim u krilu dugo i dugo da se igramo konjića čak i kad bi me nešto tvrdo probadalo kroz njegove pantalone i kad bi postalo jako dosadno, bolno i teško on bi baš tad nastavio još jače . Uvijek je bilo normalno i da tražim bombone u njegovim gaćama jer me tako učio, morala sam dirati sva skrivena mjesta tatinih gaća i napipavati gdje su bombone, tražio je da diram i potom mi govorio da moram pomaziti nešto tvrdo u gaćama i dobit ću bombon, sladoled i čokoladu. Uvijek je bilo normalno da nađem bombonu ispod njegovog tvrdog ”prijatelja” a kasnije je postalo normalno da poljubim tog ”prijatelja”. On bi ulazio u sobu i rekao da je vrijeme za igru, otkopčao bi svoj šlic a onda uzeo moj dlan i ugurao mi ruku u svoje gaće, sjećam se kako su me grebali zubci od rajfešlusa po ruci i kako mi je dlan smrdio na pišaku svaki put kad bi igra završila. Bila sam dijete. Nisam sumnjala u njega ni najmanje. Nikada. Nikad nisam vidjela kako laže jer svaki put je mene učio da ne lažem. Svaki put bi me iznova i iznova uvjeravao da je laž najgora stvar na svijetu i zato sam morala uvijek obećavati da ću čuvati naše tajne i da neću lagati. To me naučio kao dobru djevojčicu. Da šutim, čuvam tajne, radim šta mi se kaže i da se smješkam. Naučio me i kako da kleknem, zatvorim usta i čekam nešto toplo što sam uvijek morala progutati kao dobra djevojčica. Mrzila sam to gutati, smrdilo je na pišaku iz parka kad bi izvadio svog prijatelja i bilo je gusto, sluzavo i kao maslinovo ulje gorko u ustima ali morala sam svaki put progutati jer sam bila dobra djevojčica. I te noći je konačno završio sa mnom na krevetu s posteljinom koja je imala medvjediće, cvijeće i ljubičice svuda oko mene. Kad je ustao samo je rekao da sam sad velika cura i da nisam više dijete. Moram se ponašati ozbiljno i čuvati naš dogovor ili će mama plakati, otići će i nikad je više neću vidjeti…
Sve je bila laž. Moj otac me lagao. Majka me lagala. Sve sam vidjela kad je rodila moju sestru Mariju. Sve sam shvatila kad je Marija napunila pet godina a ja otišla na studije. Bilo mi je jasno šta će desiti i bilo mi je jasno da ništa ne mogu uraditi da to zaustavim. Živjele smo od njega. Prije nego sam otišla u inostranstvo on je Mariju nazvao Marice, Mary, Marijana i znala sam da stvara novu mene u ovoj novoj koju je napravio a moja majka samo se pravila da ništa ne zna. To znam danas jer sam velika žena. Naravno da je moja majka znala. U mojim sjećanjima je krvava posteljina ispod mene sa medvjedićima i kako je sutradan oprana i vraćena na krevet i ništa nije pitala. Vidjela je moje modrice na mjestima gdje se djeca ne udaraju i modrice tu ne pripadaju ali ništa nije pitala. Vidjela ga je jedan dan kako me dira iza kuće za nogu i samo se okrenula. Sjećam se tog dana kao jučer-Ležala sam ispod trešnje u vrtu i padao je behar, u hladovini je bio jedan veliki puž kojeg sam promatrala i samo sam željela da budem jedan puž koji može otići gdje god hoće i svoju kuću ponijeti sa sobom ali ja nisam puž. On je legao pored mene na prekrivač, donio mi čokoladu i počeo mi podizati haljinu sa dječjom vrpcom oko struka na kojoj su bili likovi Paja Patak, Miki Maus i Tom i Jerry. Podizao je svojom velikom šakom moju haljinu i već sam osjetila njegov prst u sebi kad je mama izašla u dvorište i rekla ”Evo limunada” pogledali smo je, samo sam ležala i čekala da ona nešto uradi, da vrisne, da skoči i da nešto izađe iz nje. Čekala sam je ležeći u hladovini da mi pruži kuću jer sam se osjećala tako gola, nezaštićena i ostavljena ali moja majka se samo okrenula kao me ne vidi, ušla je u kuću sa tacnom i čašama punim ledenog soka. Ona je znala sve. On se ustao i odvezao negdje sa svojim šoferom a ona je spremala kuću kad sam ušla i limunada koju je nosila na tacni više nije postojala. Čitav bokal soka, tri čaše i led više nije bilo ničega. Pitala sam je gdje je limunada a ona me samo pogledala i nastavila čistiti, uvijek je čistila kuću kad bi on dirao mene. Čišćenje joj je pomagalo da drži sve pod prividnom kontrolom. Lijepa kuća izvana sa čudovištima iznutra, mirisna dječja posteljina na krevetu bez tragova krvi i sokovi iz mamine kuhinje dok tatica dodiruje kćer. To je bio moj život.
Ja sam dobra djevojčica. Velika cura i na kraju sam ispala zločesta kćer. Nezahvalna kad sam rekla da idem na studije van države, grozna kćer i loš čovjek. On mi je dao novac, platio školovanje i proveo niz godina na putovanjima sa svojom pokretnom imovinom i mojom sestrom. Moja sestra Marija o kojoj ništa zapravo ne znam. Ona ima 20 godina i znam da je lijepa, ljepša je od mene. Znam da je zvao onako kako je zvao mene i vjerovatno je prošla isto što i ja. Život kroz razne države, bez prijatelja, momka, veze sa bilo kim ili bilo čim jer kad bi ostali predugo-Ljudi bi nešto vidjeli a to on nije mogao dopustiti. Nije mogao dopustiti da me učitelji, profesori i prijatelji bolje upoznaju jer u poznanstvima se dijele tajne. On je pazio da istinski upoznam jednino njega. On je u meni stvorio tu bol a ja sam otišla jer nisam više mogla izdržati tu vrstu za koju samo želiš da pređe na druge kako bi se i oni osjećali isto poput tebe. Željela sam da i njih boli ali nisam znala kako bi to mogla postići, bila sam slaba, bespomoćna i prestrašena. Njima nije bilo ništa zato sam i otišla zauvijek jer ništa nisam mogla. Htjela sam ih ubiti ali tu vrstu snage nisam imala. Pokupila sam svoje stvari, zagrila se sa ženom koja je gledala šta njen muž radi rođenom djetetu i zagrila sam se sa svojim tatom koji je spavao sa mnom skoro do punoljetstva a Mariju sam pogledala u plave oči duboko kao da gledam u dno mora. Moja sestra je nešto pričala i smješkala se a onda mi mahnula malom rukom i rekla ”Vijimo seee” Htjela sam da vrisnem na peronu dok je dolazio voz ili da skočim ali sam znala da je ostalo samo još toliko-Jedan korak na voz ili jedan korak pod voz i u trenu sam skočila sa perona na voz i otišla zauvijek. Nisam se ni okrenula.
Marija stoji na prozoru svoje velike obiteljske kuće i razmišlja o sestri-Nije se ni okrenula za mnom. Ostavila me s njim. Sjećam se kad je ušla u voz i mahala sam joj dok je stavljala stvari pored prozora ali ništa. Nije se ni okrenula. Voz je otišao a ja sam ostala s njim. Ostala sam s njom. Vjerujem da je radio isto to i njoj. Ona je otišla, imala je snage da ode, da zaboravi i da oprosti. Odgojena je drugačije od mene. Ja sam ostala. Ostala sam jer sam čekala. Čekala sam današnji dan iako nisam znala u kojem obliku će on biti za mene. Nešto sam čekala. Ne mogu znati šta se Karli desilo pa je otišla, kakav je njen put bio do trenutka odlaska iz kuće i od ovih čudovišta. Znam samo da je na kraju njenog puta bio odlazak a na kraju mog puta je dolazak. Moj dolazak na nešto što sam godinama i godinama strpljvo čekala. Mirna, staložena i strpljiva znala sam da će jednom zaspati. Kad sam bila mala slušala sam žene u salonu koje tračaju i prepričavaju svoje priče i sjećam se žene crvene kose koja je izgovorila divnu rečenicu koja mi se svidjela ”Čekam te da zaspeš”.
On spava. Imao je infarkt prije par dana i spava. Zadnjih dana baš spava. Ne dodiruje me. Ne dira me nikako već godinama, prestao je dirati moje tijelo ali i dalje ima snagu da poremeti moj um. Osjećam njegove ruke i dalje na sebi i čujem njegov glas dok mi tepa imenom koje meni ne pripada ”Meri”. Znao je govoriti na jastuku kako sam njegova curica, jedna jedina, prava. Ona. Zvao me i tim imenom ”Ona”. Izgovarao je to Ona kao da sam jedina zvijezda na nebu za njega. Nisam mu vjerovala. Prestala sam mu vjerovati kad me prvi put dotakao onako kako nije smio. Ležala sam ispod trešnjinog drveta i donosio mi je sladoled od jagode. Moj omiljeni sladoled, igrala sam se s lutkama i sjeo je u hladovinu pored mene, moj otac. Nisam mogla vidjeti njega kao bilo šta drugo osim nekoga kome potpuno vjerujem i zato sam čuvala našu tajnu godinama. Čuvala sam tajnu o tome kako je uzeo jednu moju lutku i pokazao mi šta lutke rade. Ken i Barbi. Pokazivao mi je kako se zabavljaju Ken i Barbi. Moja lutka je imala divnu rozu haljinu koju je on svojim debelim prstima skidao ispred mene i nije mi se svidjelo šta joj radi. Rekao je da će mi se svidjeti. Lutka je bila gola a potom je skinuo i Kena. Sjećam se kako mi je rekao da veliki ljudi vole raditi takve stvari i da sam sad velika. Pokazao mi je kako Ken i Barbi trljaju jedno drugo a potom mi rekao da je vrijeme da to probamo i mi. Ken i Barbi su bili identični između noga i mislila sam da tata nema između noga ono što je izvadio i da će me trljati kao lutku ali on to nije uradio-On nije trljao, on je u mene ušao. Sjećam se njegovog kurca sa gustim dlakama smeđe boje kroz koje su prodirale sijede, crveni glavić je balio u sluzavim i dugim kapima koje su padale preko moje haljine i rastao je kad mi je rekao da ga uzmem u ruku. Osjećala sam se ružno. Moj otac me prevario. Uradio je nešto što nije smio. Mama je sve to znala.
Čekala sam mnogo godina da se nešto desi, da netko dođe, da se moja sestra vrati, da majka reagira ali ona je samo šutjela I potom sam se skamenila. Postala sam kao kamen. Prvo sam bila hladna i daleka poput kamena na pješčanoj plaži kojem tu nije mjesto i kako je vrijeme prolazilo postala sam sve tvrđa i ledenija poput mramora. Gledala sam meso kad je mama spremala večeru jednom prilikom i promatrala odrezak kako liči na mramor. Bijele linije poput mreže su prolazile kroz crvenilo mekog mesa i vjerovala sam kako i ja ličim na to iznutra. Na meso od kamena. On me zove iz sobe. Mama je u vrtu sadi ruže a ja stojim kraj prozora i promatram i nju. Mirna, uredna i vitka žena normalno okopava vrt i sadi ruže, nosi bijeli šešir i velike rukavice, mahnula je jednoj prolaznici i pričaju preko ograde, svakodnevan život je suđen svima nama. Normalan život. Ja ga nisam dobila, nije ni moja sestra. Imale smo samo dobar privid koji traje i danas. Majka koja ćaska sa prolaznicom, kćer koja nosi tati lijekove i divan dan na prozoru velike kuće s pogledom na cijeli grad. Lijep život ali i opasan život. U tom lijepom, svakodnevnom i normalnom životu se dešavaju stvari koje nitko ne vidi jer je navikao da gleda u svakodnevno, normalno i obično. Nitko nikad nije vidio njega kao pedofila. Nitko. Gospodin, obrazovan, bogat i ugledan muškarac u svojim najboljim godinama da bude pedofil? Nemoguće. Kurve lažu ili privlače pažnju. Jednom sam mu rekla da ću sve ispričati i samo mi je rekao da će me poslati u ludnicu. Nitko mi neće vjerovati. Skamenila sam se i ostala paralizirana iznutra i izvana. Sad je svemu tome kraj. Normalnom životu. Kraj je prividu. Kraj pretvaranju, laganju i kraj je njemu.
Ona razgovara sa prijateljicom već neko vrijeme, on me zove sa sprata već neko vrijeme i ja šutim na prozoru već neko vrijeme. Da li je moglo biti drugačije za sve nas? Jesmo li imale šanse moja sestra i ja? Nismo. Nikad nismo imale šansu za život pored ovakvog oca.. Pomirila sam se sa svojim životom onog trenutka kad sam shvatila njegov kraj. Znala sam da će doći taj dan ali nikako nisam znala kada i kako. Sad je tu. Ona završava svoje ćaskanje u vrtu i maše poznanici s kojom je pričala svoje priče o životu, svakodnevnici i obavezama oko bašte. Nije joj rekla sigurno kako su joj kćerke silovane čitav život pred očima ali ona je šutjela da ne bi ostala samohrana majka, radnica u nekoj prodavnici polovne robe, siromašna i samohrana majka. Navikla je na ovaj život, Navikla je na njegovu cijenu. Ona je pristala na plaćanje te cijene. Cijena smo bile mi. On se dere iz sobe ali ona ga ne čuje. On se sad osjeti kao ja nekada a ne može ustati iz kreveta. Ne može. Život mijenja sve i znala sam jednog dana da ću dočekati promjenu svog položaja. Šta je zapravo mislio taj čovjek? Šta je mislila moja majka? Šta ti ljudi misle kad urade nešto što ne valja? Da će se sve samo tako bez posljedica obaviti i završiti u životu na kraju? Da nema problema? Da nema posljedica? Da mi ostanemo žrtve na kraju svega bespomoćne, tihe, bezimene i slatke kao dobre djevojčice bez glasa, traga i pravog imena? To se dešava u fantazijama. U životu ljudi griješe. To sam shvatila veoma mala. Ljudi griješe i potom nastave sa svojim životom zaboravljajući da i njihove greške imaju svoj vlastiti život, putanju i smjer koji nitko ne može znati ni predvidjeti. Ja sam bila njegova greška.
Ulazim u sobu i gledam ga kako leži, ima paraliziranu desnu ruku, pljuvačka mu se skupila na kutu usana i žedan je. Gdje sam dosad pitao me normalno i svakodnevno. Glumili smo čitav život normalne svađe. Nikad se nismo svađali oko silovanja nego oko ocjena i izlazaka. Nikad nismo spomenuli razloge zbog kojih sam bila buntovna, depresivna, očajna i suicidalna. On je znao reći da su to samo moje bubice, tinejdžerska drama i razmaženost. Nisam nikad bila razmažena jer sam bila mažena na najgori mogući način ali njegov pedofilski mozak to nikad neće shvatiti. On me gleda u oči i ne shvaća u svom mozgu šta je on zapravo-On je čudovište a čudovišta moraju umrijeti. Dok moja majka kuha svoju kafu nakon obaveza u bašti i moj otac čeka svoju čašu vode i prilazim njegovom krevetu dok čeka svoju čašu vode. Stakleni bokal stoji pored visoke čaše i velikog buketa ruža dok se svjetlost zalazećeg Sunca razbija u odsjaju stakla i vode ja uzimam jastuk ispod njegove glave i pita me šta radim? Ne odgovaram, pomislio je da ću mu napraviti udobniji položaj, namjestiti ramena, ruku i ušuškati ga u topli i sigurni krevet kad mu dodam čašu vode i on čeka. Više nije moćan kao nekada, ostario je, ima podočnjake, podbradak i veliki stomak kojeg je zaradio na besplatnim objedima širom svijeta pretvarajući se da je običan i normalan čovjek-Muškarac, suprug i otac dvije kćerke. Poslovan čovjek u odijelu nikad nije pedofil, manijak i silovatelj jer su oni uvijek negdje u mraku, parku i novinama u kojima nema nikad nas-Običnih ljudi. Nema nas. Nama se te stvari ne dešavaju.
Ja sam cijeli život isto tako bila normalna, lijepa i slatka djevojka a one nikad ne uzimaju jastuk da uguše svog tatu. Nikada. To rade luđakinje u novinama, crnim hronikama i filmovima strave i užasa. Uzela sam jastuk i pogledala ga posljednji put u buljave, odvratne i nateknute oči sa ispucanim kapilarima i tamnim podočnjacima i znao je i udahnuo da zovne mamu, da krikne i da se trzne međutim jastuk je već bio na njegovom licu. Legla sam na njega i pritisnula svom snagom. Kroz jastuk sam čula njegove krikove, grabljenje zraka i cijelo tijelo mu se trzalo ali nije imao snage da se odbrani baš kao ja nekada. Kroz jastuk je vrištao i čula sam prigušen tihi jecaj a potom snažni posljednji trzaj tijela dok mu je jedna ruka sa zlatnim velikim satom udarala od krevet i od mene a potom samo beživotno pala i ostala visjeti sa strane kreveta. Vratila sam jastuk ispod njegove glave, nasula mu čašu vode, namjestila ruku i zatvorila oči jer su bile širom otvorene sa okrenutim pogledom prema gore, imao je i snažno otvorena usta sa mnogo pjene koja je izašla u borbi za zrak ali sve sam to lijepo obrisala, namjestila i sredila da djeluje normalno. Normalna smrt. Cijeli život nam je djelovao normalno i ovo će biti normalan kraj jednog normalnog života. Naći ću svoju sestru, pričat ćemo o svemu, obećala sam joj da ćemo se vidjeti. Upoznat ću savršenog muškarca i imati obitelj jednog dana koja će biti normalna ovaj put. Sve će biti kako treba i ne brinem se konačno. Sretna sam, nasmijana, mirna i dobila sam ono što sam čekala a to je sretan kraj moje priče. To sam na kraju i zaslužila. Mislim da je mama popila kafu i sad joj idem reći uplakana i prestrašena da tata ne diše i da zovne hitnu. Plakat ću na tatinoj sahrani kao što sam bila nasmijana na njegovim slikama i bit će ponosan na mene ako me gleda iz Pakla u koji sam ga poslala. Bit ću sve ono što je on htio od mene u životu i bit će to dobar život jer na kraju ja zaista i jesam-Dobra tatina djevojčica…
Nasmij se za taticu još jednom Karlita. Hajde budi dobra djevojčica, tako, bravo, takvu te volim… Znala sam kakvu me voli i onda sam se smješkala. Držao je fotoaparat u ruci i slikao me. Sjedila sam na terasi naše velike kuće i smješkala se. Mrzila sam ga najviše na svijetu ali ta mržnja je imala nasmijano lice. Naučio me kao djevojčicu da se smješkam, govorim na svaku njegovu riječ ili zahtjev samo jedno nasmijano i veliko DA , čuvam naše tajne i da budem ono što on najviše voli-Tatina dobra djevojčica…
Moj otac je mene učio kako da budem dobra curica. Bio je to jedan ugledan gospodin, ambasador i počasni član jedne političke partije i često smo putovali. Volio je da putujemo. To je stalno radio i onda bi mene poveo sa sobom. Mama je bila domaćica i samim tim pokretna imovina svom mužu koji je plaća da se kreće za njim. Nazvao je mamu jednom ispred mene svojom pokretnom imovinom. Šutjela mu je. Ona je uvijek njemu šutjela a ja sam mu uvijek govorila DA. Mom ocu se nije moglo reći ne. Nikad. Kad bi ušao u prostoriju sa samouvjerenim držanjem i podignutom glavom mi smo djelovale uvijek malene i nebitne naspram njegovog odijela, sjajnih cipela i jake kolonjske vode. Pušio je one debele, smrdljive cigare i pio jaka pića sa svojim poslovnim partnerima po cijelu noć uz igranje šaha, dubokoumne razgovore i lovačke priče. On me naučio mnogo stvari a najviše da budem velika cura. Znao je govoriti kad mu sjednem u krilo kako velike cure ne pričaju okolo šta rade i znaju čuvati tajne. Volio je da budem velika cura i da budem dobra djevojčica. On je imao nekoliko mene koje je volio i odgajao. Prvo je odgojio u meni dobru djevojčicu. To je radio dok bi me ljuljao na ljuljačci ispod rascvjetalog trešnjinog drveta i donosio mi sladoled od pistacija. Karlice, Karli, Karlina i nikada Karla. Nisam znala zašto me nije nazvao Karolina ili Karli jer moje ime nikad nije izgovorio. Nikad. Danas znam…
Bilo mu je lakše da jebe svoje zamišljene Karoline, Karlice, Karole i sve ostale likove koje je stvorio za sebe preko mog tijela nego da me zovne mojim imenom-Karla. Teško je pedofilu reći ime rođenog djeteta u lice dok ga dira ondje gdje ne smije. On me dirao gdje ne smije. To je uradio kad sam imala 13 godina i nastavio sve do 17. Tad sam otišla na studije i prošlo je dugih 16 godina nakon našeg zadnjeg susreta te vrste. Majci nikad nisam rekla šta je radio i sve sam jednostavno potisnula duboko u pozadinu zamagljenog i dalekog djetinjstva. Nisam ulazila previše u ta sjećanja jer mi bude previše bola. Ta vrsta bola nije samosažaljenje. Ova vrsta bola je čista želja da taj bol predam dalje. Ta vrsta bola koja se mora proširiti na još ljudi me izjeda iznutra. Ta čista bol se pojavila već prvi put kad je ušao u moju sobu i legao pored mene. Mislila sam da će mi nešto reći ali samo je nepomično ležao pored mene gledajući u plafon. Nisam ništa pitala i čekala sam da nešto kaže međutim vrijeme je prolazio, on se nije micao, svjetlost uličnih lampi je obasjavala njegov okrugli trbuh i snažnu ruku sa velikim zlatnim satom a potom se okrenuo prema meni i stavio mi ruku na grudi. Nisam disala. Nisam se pomjerila i samo je rekao-Psssss! Budi tiha sad, bila si dobra djevojčica cijelo ovo vrijeme ali sad ćeš biti velika cura a one ne galame i ne plaču i tad je legao na mene i stavio mi dlan na usta. Moj otac prije toga je bio normalan čovjek za mene. Uvijek je bilo normalno da mu sjedim u krilu dugo i dugo da se igramo konjića čak i kad bi me nešto tvrdo probadalo kroz njegove pantalone i kad bi postalo jako dosadno, bolno i teško on bi baš tad nastavio još jače . Uvijek je bilo normalno i da tražim bombone u njegovim gaćama jer me tako učio, morala sam dirati sva skrivena mjesta tatinih gaća i napipavati gdje su bombone, tražio je da diram i potom mi govorio da moram pomaziti nešto tvrdo u gaćama i dobit ću bombon, sladoled i čokoladu. Uvijek je bilo normalno da nađem bombonu ispod njegovog tvrdog ”prijatelja” a kasnije je postalo normalno da poljubim tog ”prijatelja”. On bi ulazio u sobu i rekao da je vrijeme za igru, otkopčao bi svoj šlic a onda uzeo moj dlan i ugurao mi ruku u svoje gaće, sjećam se kako su me grebali zubci od rajfešlusa po ruci i kako mi je dlan smrdio na pišaku svaki put kad bi igra završila. Bila sam dijete. Nisam sumnjala u njega ni najmanje. Nikada. Nikad nisam vidjela kako laže jer svaki put je mene učio da ne lažem. Svaki put bi me iznova i iznova uvjeravao da je laž najgora stvar na svijetu i zato sam morala uvijek obećavati da ću čuvati naše tajne i da neću lagati. To me naučio kao dobru djevojčicu. Da šutim, čuvam tajne, radim šta mi se kaže i da se smješkam. Naučio me i kako da kleknem, zatvorim usta i čekam nešto toplo što sam uvijek morala progutati kao dobra djevojčica. Mrzila sam to gutati, smrdilo je na pišaku iz parka kad bi izvadio svog prijatelja i bilo je gusto, sluzavo i kao maslinovo ulje gorko u ustima ali morala sam svaki put progutati jer sam bila dobra djevojčica. I te noći je konačno završio sa mnom na krevetu s posteljinom koja je imala medvjediće, cvijeće i ljubičice svuda oko mene. Kad je ustao samo je rekao da sam sad velika cura i da nisam više dijete. Moram se ponašati ozbiljno i čuvati naš dogovor ili će mama plakati, otići će i nikad je više neću vidjeti…
Sve je bila laž. Moj otac me lagao. Majka me lagala. Sve sam vidjela kad je rodila moju sestru Mariju. Sve sam shvatila kad je Marija napunila pet godina a ja otišla na studije. Bilo mi je jasno šta će desiti i bilo mi je jasno da ništa ne mogu uraditi da to zaustavim. Živjele smo od njega. Prije nego sam otišla u inostranstvo on je Mariju nazvao Marice, Mary, Marijana i znala sam da stvara novu mene u ovoj novoj koju je napravio a moja majka samo se pravila da ništa ne zna. To znam danas jer sam velika žena. Naravno da je moja majka znala. U mojim sjećanjima je krvava posteljina ispod mene sa medvjedićima i kako je sutradan oprana i vraćena na krevet i ništa nije pitala. Vidjela je moje modrice na mjestima gdje se djeca ne udaraju i modrice tu ne pripadaju ali ništa nije pitala. Vidjela ga je jedan dan kako me dira iza kuće za nogu i samo se okrenula. Sjećam se tog dana kao jučer-Ležala sam ispod trešnje u vrtu i padao je behar, u hladovini je bio jedan veliki puž kojeg sam promatrala i samo sam željela da budem jedan puž koji može otići gdje god hoće i svoju kuću ponijeti sa sobom ali ja nisam puž. On je legao pored mene na prekrivač, donio mi čokoladu i počeo mi podizati haljinu sa dječjom vrpcom oko struka na kojoj su bili likovi Paja Patak, Miki Maus i Tom i Jerry. Podizao je svojom velikom šakom moju haljinu i već sam osjetila njegov prst u sebi kad je mama izašla u dvorište i rekla ”Evo limunada” pogledali smo je, samo sam ležala i čekala da ona nešto uradi, da vrisne, da skoči i da nešto izađe iz nje. Čekala sam je ležeći u hladovini da mi pruži kuću jer sam se osjećala tako gola, nezaštićena i ostavljena ali moja majka se samo okrenula kao me ne vidi, ušla je u kuću sa tacnom i čašama punim ledenog soka. Ona je znala sve. On se ustao i odvezao negdje sa svojim šoferom a ona je spremala kuću kad sam ušla i limunada koju je nosila na tacni više nije postojala. Čitav bokal soka, tri čaše i led više nije bilo ničega. Pitala sam je gdje je limunada a ona me samo pogledala i nastavila čistiti, uvijek je čistila kuću kad bi on dirao mene. Čišćenje joj je pomagalo da drži sve pod prividnom kontrolom. Lijepa kuća izvana sa čudovištima iznutra, mirisna dječja posteljina na krevetu bez tragova krvi i sokovi iz mamine kuhinje dok tatica dodiruje kćer. To je bio moj život.
Ja sam dobra djevojčica. Velika cura i na kraju sam ispala zločesta kćer. Nezahvalna kad sam rekla da idem na studije van države, grozna kćer i loš čovjek. On mi je dao novac, platio školovanje i proveo niz godina na putovanjima sa svojom pokretnom imovinom i mojom sestrom. Moja sestra Marija o kojoj ništa zapravo ne znam. Ona ima 20 godina i znam da je lijepa, ljepša je od mene. Znam da je zvao onako kako je zvao mene i vjerovatno je prošla isto što i ja. Život kroz razne države, bez prijatelja, momka, veze sa bilo kim ili bilo čim jer kad bi ostali predugo-Ljudi bi nešto vidjeli a to on nije mogao dopustiti. Nije mogao dopustiti da me učitelji, profesori i prijatelji bolje upoznaju jer u poznanstvima se dijele tajne. On je pazio da istinski upoznam jednino njega. On je u meni stvorio tu bol a ja sam otišla jer nisam više mogla izdržati tu vrstu za koju samo želiš da pređe na druge kako bi se i oni osjećali isto poput tebe. Željela sam da i njih boli ali nisam znala kako bi to mogla postići, bila sam slaba, bespomoćna i prestrašena. Njima nije bilo ništa zato sam i otišla zauvijek jer ništa nisam mogla. Htjela sam ih ubiti ali tu vrstu snage nisam imala. Pokupila sam svoje stvari, zagrila se sa ženom koja je gledala šta njen muž radi rođenom djetetu i zagrila sam se sa svojim tatom koji je spavao sa mnom skoro do punoljetstva a Mariju sam pogledala u plave oči duboko kao da gledam u dno mora. Moja sestra je nešto pričala i smješkala se a onda mi mahnula malom rukom i rekla ”Vijimo seee” Htjela sam da vrisnem na peronu dok je dolazio voz ili da skočim ali sam znala da je ostalo samo još toliko-Jedan korak na voz ili jedan korak pod voz i u trenu sam skočila sa perona na voz i otišla zauvijek. Nisam se ni okrenula.
Marija stoji na prozoru svoje velike obiteljske kuće i razmišlja o sestri-Nije se ni okrenula za mnom. Ostavila me s njim. Sjećam se kad je ušla u voz i mahala sam joj dok je stavljala stvari pored prozora ali ništa. Nije se ni okrenula. Voz je otišao a ja sam ostala s njim. Ostala sam s njom. Vjerujem da je radio isto to i njoj. Ona je otišla, imala je snage da ode, da zaboravi i da oprosti. Odgojena je drugačije od mene. Ja sam ostala. Ostala sam jer sam čekala. Čekala sam današnji dan iako nisam znala u kojem obliku će on biti za mene. Nešto sam čekala. Ne mogu znati šta se Karli desilo pa je otišla, kakav je njen put bio do trenutka odlaska iz kuće i od ovih čudovišta. Znam samo da je na kraju njenog puta bio odlazak a na kraju mog puta je dolazak. Moj dolazak na nešto što sam godinama i godinama strpljvo čekala. Mirna, staložena i strpljiva znala sam da će jednom zaspati. Kad sam bila mala slušala sam žene u salonu koje tračaju i prepričavaju svoje priče i sjećam se žene crvene kose koja je izgovorila divnu rečenicu koja mi se svidjela ”Čekam te da zaspeš”.
On spava. Imao je infarkt prije par dana i spava. Zadnjih dana baš spava. Ne dodiruje me. Ne dira me nikako već godinama, prestao je dirati moje tijelo ali i dalje ima snagu da poremeti moj um. Osjećam njegove ruke i dalje na sebi i čujem njegov glas dok mi tepa imenom koje meni ne pripada ”Meri”. Znao je govoriti na jastuku kako sam njegova curica, jedna jedina, prava. Ona. Zvao me i tim imenom ”Ona”. Izgovarao je to Ona kao da sam jedina zvijezda na nebu za njega. Nisam mu vjerovala. Prestala sam mu vjerovati kad me prvi put dotakao onako kako nije smio. Ležala sam ispod trešnjinog drveta i donosio mi je sladoled od jagode. Moj omiljeni sladoled, igrala sam se s lutkama i sjeo je u hladovinu pored mene, moj otac. Nisam mogla vidjeti njega kao bilo šta drugo osim nekoga kome potpuno vjerujem i zato sam čuvala našu tajnu godinama. Čuvala sam tajnu o tome kako je uzeo jednu moju lutku i pokazao mi šta lutke rade. Ken i Barbi. Pokazivao mi je kako se zabavljaju Ken i Barbi. Moja lutka je imala divnu rozu haljinu koju je on svojim debelim prstima skidao ispred mene i nije mi se svidjelo šta joj radi. Rekao je da će mi se svidjeti. Lutka je bila gola a potom je skinuo i Kena. Sjećam se kako mi je rekao da veliki ljudi vole raditi takve stvari i da sam sad velika. Pokazao mi je kako Ken i Barbi trljaju jedno drugo a potom mi rekao da je vrijeme da to probamo i mi. Ken i Barbi su bili identični između noga i mislila sam da tata nema između noga ono što je izvadio i da će me trljati kao lutku ali on to nije uradio-On nije trljao, on je u mene ušao. Sjećam se njegovog kurca sa gustim dlakama smeđe boje kroz koje su prodirale sijede, crveni glavić je balio u sluzavim i dugim kapima koje su padale preko moje haljine i rastao je kad mi je rekao da ga uzmem u ruku. Osjećala sam se ružno. Moj otac me prevario. Uradio je nešto što nije smio. Mama je sve to znala.
Čekala sam mnogo godina da se nešto desi, da netko dođe, da se moja sestra vrati, da majka reagira ali ona je samo šutjela I potom sam se skamenila. Postala sam kao kamen. Prvo sam bila hladna i daleka poput kamena na pješčanoj plaži kojem tu nije mjesto i kako je vrijeme prolazilo postala sam sve tvrđa i ledenija poput mramora. Gledala sam meso kad je mama spremala večeru jednom prilikom i promatrala odrezak kako liči na mramor. Bijele linije poput mreže su prolazile kroz crvenilo mekog mesa i vjerovala sam kako i ja ličim na to iznutra. Na meso od kamena. On me zove iz sobe. Mama je u vrtu sadi ruže a ja stojim kraj prozora i promatram i nju. Mirna, uredna i vitka žena normalno okopava vrt i sadi ruže, nosi bijeli šešir i velike rukavice, mahnula je jednoj prolaznici i pričaju preko ograde, svakodnevan život je suđen svima nama. Normalan život. Ja ga nisam dobila, nije ni moja sestra. Imale smo samo dobar privid koji traje i danas. Majka koja ćaska sa prolaznicom, kćer koja nosi tati lijekove i divan dan na prozoru velike kuće s pogledom na cijeli grad. Lijep život ali i opasan život. U tom lijepom, svakodnevnom i normalnom životu se dešavaju stvari koje nitko ne vidi jer je navikao da gleda u svakodnevno, normalno i obično. Nitko nikad nije vidio njega kao pedofila. Nitko. Gospodin, obrazovan, bogat i ugledan muškarac u svojim najboljim godinama da bude pedofil? Nemoguće. Kurve lažu ili privlače pažnju. Jednom sam mu rekla da ću sve ispričati i samo mi je rekao da će me poslati u ludnicu. Nitko mi neće vjerovati. Skamenila sam se i ostala paralizirana iznutra i izvana. Sad je svemu tome kraj. Normalnom životu. Kraj je prividu. Kraj pretvaranju, laganju i kraj je njemu.
Ona razgovara sa prijateljicom već neko vrijeme, on me zove sa sprata već neko vrijeme i ja šutim na prozoru već neko vrijeme. Da li je moglo biti drugačije za sve nas? Jesmo li imale šanse moja sestra i ja? Nismo. Nikad nismo imale šansu za život pored ovakvog oca.. Pomirila sam se sa svojim životom onog trenutka kad sam shvatila njegov kraj. Znala sam da će doći taj dan ali nikako nisam znala kada i kako. Sad je tu. Ona završava svoje ćaskanje u vrtu i maše poznanici s kojom je pričala svoje priče o životu, svakodnevnici i obavezama oko bašte. Nije joj rekla sigurno kako su joj kćerke silovane čitav život pred očima ali ona je šutjela da ne bi ostala samohrana majka, radnica u nekoj prodavnici polovne robe, siromašna i samohrana majka. Navikla je na ovaj život, Navikla je na njegovu cijenu. Ona je pristala na plaćanje te cijene. Cijena smo bile mi. On se dere iz sobe ali ona ga ne čuje. On se sad osjeti kao ja nekada a ne može ustati iz kreveta. Ne može. Život mijenja sve i znala sam jednog dana da ću dočekati promjenu svog položaja. Šta je zapravo mislio taj čovjek? Šta je mislila moja majka? Šta ti ljudi misle kad urade nešto što ne valja? Da će se sve samo tako bez posljedica obaviti i završiti u životu na kraju? Da nema problema? Da nema posljedica? Da mi ostanemo žrtve na kraju svega bespomoćne, tihe, bezimene i slatke kao dobre djevojčice bez glasa, traga i pravog imena? To se dešava u fantazijama. U životu ljudi griješe. To sam shvatila veoma mala. Ljudi griješe i potom nastave sa svojim životom zaboravljajući da i njihove greške imaju svoj vlastiti život, putanju i smjer koji nitko ne može znati ni predvidjeti. Ja sam bila njegova greška.
Ulazim u sobu i gledam ga kako leži, ima paraliziranu desnu ruku, pljuvačka mu se skupila na kutu usana i žedan je. Gdje sam dosad pitao me normalno i svakodnevno. Glumili smo čitav život normalne svađe. Nikad se nismo svađali oko silovanja nego oko ocjena i izlazaka. Nikad nismo spomenuli razloge zbog kojih sam bila buntovna, depresivna, očajna i suicidalna. On je znao reći da su to samo moje bubice, tinejdžerska drama i razmaženost. Nisam nikad bila razmažena jer sam bila mažena na najgori mogući način ali njegov pedofilski mozak to nikad neće shvatiti. On me gleda u oči i ne shvaća u svom mozgu šta je on zapravo-On je čudovište a čudovišta moraju umrijeti. Dok moja majka kuha svoju kafu nakon obaveza u bašti i moj otac čeka svoju čašu vode i prilazim njegovom krevetu dok čeka svoju čašu vode. Stakleni bokal stoji pored visoke čaše i velikog buketa ruža dok se svjetlost zalazećeg Sunca razbija u odsjaju stakla i vode ja uzimam jastuk ispod njegove glave i pita me šta radim? Ne odgovaram, pomislio je da ću mu napraviti udobniji položaj, namjestiti ramena, ruku i ušuškati ga u topli i sigurni krevet kad mu dodam čašu vode i on čeka. Više nije moćan kao nekada, ostario je, ima podočnjake, podbradak i veliki stomak kojeg je zaradio na besplatnim objedima širom svijeta pretvarajući se da je običan i normalan čovjek-Muškarac, suprug i otac dvije kćerke. Poslovan čovjek u odijelu nikad nije pedofil, manijak i silovatelj jer su oni uvijek negdje u mraku, parku i novinama u kojima nema nikad nas-Običnih ljudi. Nema nas. Nama se te stvari ne dešavaju.
Ja sam cijeli život isto tako bila normalna, lijepa i slatka djevojka a one nikad ne uzimaju jastuk da uguše svog tatu. Nikada. To rade luđakinje u novinama, crnim hronikama i filmovima strave i užasa. Uzela sam jastuk i pogledala ga posljednji put u buljave, odvratne i nateknute oči sa ispucanim kapilarima i tamnim podočnjacima i znao je i udahnuo da zovne mamu, da krikne i da se trzne međutim jastuk je već bio na njegovom licu. Legla sam na njega i pritisnula svom snagom. Kroz jastuk sam čula njegove krikove, grabljenje zraka i cijelo tijelo mu se trzalo ali nije imao snage da se odbrani baš kao ja nekada. Kroz jastuk je vrištao i čula sam prigušen tihi jecaj a potom snažni posljednji trzaj tijela dok mu je jedna ruka sa zlatnim velikim satom udarala od krevet i od mene a potom samo beživotno pala i ostala visjeti sa strane kreveta. Vratila sam jastuk ispod njegove glave, nasula mu čašu vode, namjestila ruku i zatvorila oči jer su bile širom otvorene sa okrenutim pogledom prema gore, imao je i snažno otvorena usta sa mnogo pjene koja je izašla u borbi za zrak ali sve sam to lijepo obrisala, namjestila i sredila da djeluje normalno. Normalna smrt. Cijeli život nam je djelovao normalno i ovo će biti normalan kraj jednog normalnog života. Naći ću svoju sestru, pričat ćemo o svemu, obećala sam joj da ćemo se vidjeti. Upoznat ću savršenog muškarca i imati obitelj jednog dana koja će biti normalna ovaj put. Sve će biti kako treba i ne brinem se konačno. Sretna sam, nasmijana, mirna i dobila sam ono što sam čekala a to je sretan kraj moje priče. To sam na kraju i zaslužila. Mislim da je mama popila kafu i sad joj idem reći uplakana i prestrašena da tata ne diše i da zovne hitnu. Plakat ću na tatinoj sahrani kao što sam bila nasmijana na njegovim slikama i bit će ponosan na mene ako me gleda iz Pakla u koji sam ga poslala. Bit ću sve ono što je on htio od mene u životu i bit će to dobar život jer na kraju ja zaista i jesam-Dobra tatina djevojčica…