Majka stoji na prozoru svoje kuće na selu i pije kafu. Odsutan pogled jedne žene u njenim kasnim pedesetim godinama ide daleko preko doline, livada i šljivika pa potom prelazi šume i guste borove do oštrih i bijelih vrhova planina na kojima pada snijeg. Jedna pahulja se lijepi na prozor a onda je tek tad vidi kako je savršeno oblikovana kao zvijezda od bijele čipke koja potom postaje kapljica vode i pada niz staklo. U njenu kafu padaju suze. Napolju pada snijeg. Kasna jesen i vatrena šuma ispred njene kuće kao da se bori sa svojim žarom protiv bijelih i ledenih planina u daljini. Pitanje je vremena pomislila je Marijana. Pitanje vremena kad će zatrpati sve nas snijeg, drva su spremna, ajvar napravljen, džemovi u teglama a njena kćerka u bolnici. Suza se kotrlja niz obraz majke i pada kao otopljena pahulja snijega. Led koji se topi. Majka ima osjećaj da se otapa kao ledena skulptura i kad sve suze nestanu ona će nestati zajedno s njima. To se neće desiti. I prije je plakala sjeća se, plakala je prvi put kad je čula kako je njenu kćerku udario muž i kad je vidjela modrice na rukama koje je ona nespretno krila od nje na nedjeljnom ručku, rukav njenog tankog džempera je bio prekratak i kad je krenula po zdjelu sa salatom rukav je pokazao ljubičasti trag na koži a potom je njena kćer brzo povukla svoju ruku natrag ne uzevši zdjelu sa crvenim paradajzom. Vidjela sam sve pomislila je majka, znala sam a šutjela. Za vrijeme ručka na kojem sam vidjela ljubičastu modricu na ruci svoje kćeri nisam je pitala odakle joj, znala sam da je od njega. Od Vedrana, njenog muža. Trebala sam pitati-Kćeri šta ti je to? Odakle ti ta modrica? Šta se desilo? Imali smo goste, Vedran je donio cvijeće a kasnije pomogao oko cijepanja drva i čak kad smo ostale same nisam je pitala nego smo šuteći oprale sude i popile kafu a onda je otišla…Ja sam znala. Majke uvijek znaju da nešto nije uredu s njihovom djecom ali strah od tog znanja me doveo do ovog trenutka. Jutros je u bolnici. Kćerka imena Tatjana je završila zbog preloma ruke u bolnici a on…On je mrtav.
Majka ispija zadnji gutljaj gorke kafe, briše suze i izlazi na zrak razmišljajući o svojoj kćerki. Ja sam kriva pomislila je, krivnja mora pasti na nekoga u ovakvim situacijama a majka je uvijek kriva. Trebala sam, mogla sam, htjela sam ali ništa od toga nisam. Šutjela sam prvi put kad sam vidjela njene modrice, drugi put kad sam čula da plače na telefonu a lagala je da ima začepljen nos, treći put kad se nije pojavila na rođendanu zbog glavobolje, četvrti put na slavlju godišnjice braka u restoranu gdje je pričala s njim na telefon i problijedila a ja nisam pitala šta joj je, peti put kad sam dobila poziv od njene susjede da hitno dođem jer se Tatjana onesvijestila-Pao joj je tlak, šećer, ima slabo željezo govorila mi je u krevetu a ja se pravila da vjerujem. Obje smo znale. Majka i kćer koje lažu jedna drugu u oči i klimaju glavom jedna drugoj jer to je život. Nekad je to život i protiv toga se ne može. Znala je da njena kćer živi sa nasilnikom i nikad ništa nije rekla. Njen šarmantni zet koji joj je kupovao parfeme za rođendan i cvijeće za nedjeljni ručak. Prodala sam kćerku za bočicu skupog smrada i žbun šarene trave…Moja šutnja je bila kupljena. Tatjana se nikad nije žalila. Odgojena je da šuti. Ja sam je tako odgojila, da pretrpi, da se skupi, da pregura, da prelomi, da proguta poput nje, njene majke koja je izdržala 25 godina braka sa dobrim čovjekom ali u kojeg nikad nije bila zaljubljena. Nije je barem tukao. Utjeha što nema ljubavi bila je da nema mržnje. Ne tuče me, dobar je, ma kakvih ima on je zlatan. To je politika nebrojenih žena, djevojaka a na kraju baba koje to postanu kad ih trpljenje i život izobliči u lik poput Sofke iz Nečiste Krvi. Lik žene izobličen od životnih udaraca, ispred peći koja žaračem valja pepeo i traži sjaj ugarka na kojem može potpaliti vatru svoje mladosti ali sjaja više nema. Led. Led je u njoj i zato plače. Led se topi kao pahuljice na zidu i kroz oči se otapa sve ono što je držala zaleđeno, neizgovoreno i neostvareno. Ona ga je trebala zbosti u srce kad je vidjela šta je uradio njenoj kćeri. Kao majka je htjela da ga ubije, kao žena ona je prešutila. Kad pas ujede čovjeka on bude ubijen. Kad muškarac ujede ženu…Ništa. Ona sakrije svoje ugrize ili ih nazove ljubavnim ugrizima. Sad je kasno. Majka ide u bolnicu a potom u policiju da preda službenu izjavu svega što je vidjela, čula i svega što zna o svojoj kćeri i njenom braku. Sve zna. Sad može da ispriča kakav je on zaista bio čovjek. Prekasno je za skrivanje i šutnju. Mrtav je. Kćer u bolnici zbog preloma ruke i potresa mozga a ljudi već sve znaju. Svi su pričali o njihovom braku, o Tatjani koja je odgojena kao ”prava cura” ali eto udala se za nezgodnog lika. Vedran je bio lijep muškarac, zgodan, šarmantan sa svojim lijepim očima boje lješnjaka i osmijeha koji je krio predatora. Sad je sve gotovo. Majka izlazi da se suoči sa ljudima, da ispriča svoju priču i konačno se oslobodi svega što je skrivala ove tri godine. Sad je svejedno.
Tatjana je bila tiho dijete. Majka se sjeća njenih prvih koraka i dolazaka iz škole kad je nosila rozi kockasti ruksak na malim leđima, njenih šarenih olovaka i sastava koje je pisala u sveske prepune srca i cvjetića, crvenih petica i pohvala od nastavnica. Tad je pomislila da je njena kćerka na pravom putu. Dobre ocjene, pohvale, izuzetno vladanje i mirna-Ljudi su uvijek opisivali Tatjanu kao povučenu i mirnu. Kad je bila dijete ta kvaliteta je tražena i prijeko potrebna umornim roditeljima. Ima ona izreka o ”živoj” djeci. Previše su živi, nemirni, nemaju mira, ne stajem s njima, slomiše me i tako unedogled. Tatjana je bila mirna a samim tim i zlatno dijete. Majka nikad nije morala da brine hoće li Tatjana doći na vrijeme, imati dobre ocjene, odabrati pravo društvo i na kraju nije ni sumnjala u njen izbor muškarca za čitav život. Bila je upravu. Bilo je za čitav život. Umro je od udarca tupog predmeta, svijećnjaka od masivnog čelika . Tatjana je ubila svog muža nakon niza godina zlostavljanja i bit će slobodna. Svi rade već na tome. Njena majka upravo ide da potvrdi sve ono što su i drugi znali o njihovom braku ali nikad nije bilo javnog govora o tim stvarima jer nitko nije umro. Udarci se ne računaju dok nema stvarne krvi ili konkretno dok netko ne umre kao u ovom slučaju. Ulazi u auto i ruke joj se tresu, mora se sabrati, mora se svega sjetiti, mora sve ispričati a to će biti prvi put da kaže naglas sve ono što je vidjela očima a prešutjela glasom. Trese se. Policija, bolnica, izvještaji i doktori. Sve je čeka zajedno sa kćerkom koja leži sa rukom u gipsu i krvavom usnom od udarca šake njenog zeta. Šarmantan i galantan. Njegova cvijeća, orhideje, ruže i parfemi su bili sasvim dovoljni za šutnju. Šutnja je zlato a ona je svoju prodala za manje od zlata-Za šarenu travu i skupi smrad to je već pomislila i znala a tad je to cvijeće uljepšavalo stvarnost a miris u zraku stvarao umjetnu ugodu. Miris znoja od straha je bio prekriven parfemom a ljubičasti trag na ruci i vratu njene kćeri lijepo je išao uz crvene ruže sa plavim cvjetovima…I tako je to trajalo godinama. Promatrala je Tatjanu i prihvaćala njene kratke odgovore vezane za brak, za njihov odnos, za život koji živi. Nije htjela zaista znati jer je znala a da je dobila potvrdu od svoje kćerke kako je zaista udario njen muž-Morala bi kao majka reagirati a ona to nije htjela da uradi. Nije htjela da sudjeluje u tome. Život je bio dovoljno težak i bez toga, na kraju možda i nije udarena u ruku, možda je poljubio onaj dan u vrat, možda je imala stvarnu glavobolju od vremena a ne od lijepih šaka i šamara zgodnog i šarmantnog gospodina koji je stvarno dobar kakvih ima…
Ta rečenica je bila meditacija za Tatjaninu majku. ”Dobar kakvih ima”. Meditacija za međuljudske odnose u kojima nema ljubavi. Dobro je, sve je to dobro jer postoji gore. Sve je ovo dobro jer postoji mnogo gore od ovoga i nikad u toj meditaciji nema rečenice ”Dobro je ali ima bolje”. Tatjana je odgojena kroz te rečenice i ta razmišljanja a sad je ovo plod koji njena majka bere, sjeme uvjerenja koje je sijala u svoju kćerku sad je rodilo plodove. Gorke, velike i crvene plodove koji smrde na gnoj a moraju se ubrati, sve što siješ to i žanješ. Mogla sam joj reći da ga ostavi i vrati se kući ali ljudi bi pričali svašta, bila bi razvedenica, raspuštenica, kurva. Mogla sam joj reći da ga prijavi ali to nitko u malom gradiću ispod ogromne planine nije nikad uradio. Mogla sam joj predložiti da ode daleko ali nije radila, nije imala novca jer je prestala raditi kad se udala za njega i odlučila da osnuje obitelj a potom imala dva abortusa, spontana. Nisu bili spontani. Spontani su bili njegovi udarci po njenom tijelu jer je pazio da joj lice bude uvijek nedirnuto osim sinoć-Prešao je na lice, prešao je na njen lik konačno sa svojim šakama i sljedeće što je bilo je ubojstvo. Ubiti je do kraja. Iskaliti svoj muški bijes tako dobro poznat Tatjaninoj majci ali ipak nikad nije doživjela šamar od svog muža, to mora priznati i imala je dobar brak sve do smrti svog supruga Tatjaninog oca Franje. On se lijepo slagao sa Vedranom, sa zetom, zajedno su pili, cijepali drva, išli u nabavku kreča, betona, materijala za popravke i muške poslove. Išli su zajedno u lov i jednom ubili divlju svinju. To je bio sretan dan. Tatjana je imala lijepo lice, valovitu kosu, pune usne i vitku građu. Ona je bila kao proljetni lahor u sivilu grada, bilo je nešto u njenim očima što je ponekad plašilo ljude, neka daleka sjeta, magla u rožnjačama očiju koja se presijavala u plavim i zelenim tonovima kao neka duboka rijeka u koju sve stane i ona sve odnese. U policiji moram sve reći, sve ono što sam vidjela i znala a nikad nisam pitala ni čula od nje i moram priznati kako sam sudjelovala u nasilju nad svojom kćerkom. Sudionik. Onog trenutka kad sam vidjela modricu na njenoj ruci pa sve do ostalih trenutaka koje sad jasno vidim i koje tada nisam htjela vidjeti. Bože oprosti mi, kćeri oprosti mi…
Sjećam se dolazaka u njenu kuću, nenadanih posjeta i kako sam zatekla razbijenu vazu a njeno lice uplakano. Rekla mi je da su upravo otišli gosti sa kafe a nemirna djeca srušila vazu i razbila je. Nije bilo šoljica od kafe, tragova bilo kakvih gostiju i lagala je. Izgledala je uplakana a potom rekla brzo kako ima gripu, da je bolje da ne ostajem u blizini jer ću se i ja razboljeti. Sjećam se kad sam zvala a on bi se javio i rekao da Tatjana spava, radi nešto, da je izašla u grad i da je zovnem na mobitel a čak i tada nisam mogla da je dobijem. Sjećam se sebe kako vjerujem u to, biram da vjerujem u ono što mi oni serviraju kao istinu jer onda sam oslobođena odgovornosti. Majka koja bira verziju djeteta koja njoj najbolje odgovara i koja daje odgovore koje majka želi čuti. Tatjana je bila takvo dijete a sad je to dijete u bolnici, s mrtvim mužem, optužena i prebijena i sad se suočavam sa tom verzijom svog djeteta od koje sam čitavih ovih godina bježala. Idem direktno prema njoj, oči u oči bez laži ovaj put. Sve smo laži potrošile…
U bolnici leži djevojka smeđe valovite kose, njeno okruglo lice sa punim usnama boje ružine latice na rubu se prelijevaju u trulu višnju od tragova skorene krvi, udarac u lijevu usnu, ruka u gipsu, pokrivena bijelim prekrivačem u posebnoj sobi spava kao princeza, djeluje mirna, mrtva. Bila bi lijepa izuzetno da nema krvavu usnu i debeli gips. Lice joj je mirno. Sestra dolazi svakih pola sata da je pita kako je, treba li joj nešto i potom tiho napušta njenu postelju i daje joj mir. Svi joj daju mir. Nakon što je policija obavila sve svoje razgovore o tome šta se desilo prošle noći a potom svih prošlih godina Tatjana je zaspala. Mirna, spokojna i sretna što je konačno slobodna. Majka će joj uskoro doći sa časopisima, čokoladama, knjigama i cvijećem. Sve će biti uredu uvjerena je, ona zna da će biti uredu. Slobodna. Dokazi su tu, svjedoci su tu, ona je tu. Vedran je mrtav i njegova strana priče je ispričana kroz sve ove priče a dokazana kroz sve ove primjere…Još jedna žrtva obiteljskog nasilja, svađa koja je otišla predaleko ovaj put. Udarao je sve dok nije pala i slomila ruku a potom krenuo da je šutira u stomak sve dok nije osjetila da gubi dah a potom je iskoristila jedan mali trenutak njegove slabosti, gubitka daha i zgrabila svijećnjak sa niskog stolića u dnevnom boravku a potom svom snagom zamahnula kad se nadnio iznad nje da je udari još jednom u lice i to je bilo to. Udarac oštrog metala od njegovu sljepočnicu pored desnog oka je bio kraj. Jedan udarac za sve njegove udarce i malo krvi uz zvuk pucanja kao da je puklo drvo a ne kost…Tatjana zna da nije bilo tako ali nikad nitko drugi ne smije saznati.
U njenoj glavi duboko ispod lijepog lica leži stvarnost koja nije slična onoj koju poznaje njena majka, koju je poznavao njen muž i koju sada znaju svi. Tatjana je imala drugačiju stvarnost. Ona je tu stvarnost njegovala i stvarala svaki dan za sebe a kad je shvatila da ne uspijeva tu stvarnost predstaviti drugima bilo je kasno. Njen muž je mrtav. Udario je i tako je sve počelo sjeća se Tatjana. Dok čeka svoju majku ona vraća film svog života. Upoznala je Vedrana na zabavi kod svog rođaka, bili su divan par, obrazovani, mladi i lijepi. Vjerovala sam u ljubav za cijeli život. Naša ljubav je bila najljepša dok sam bila tvoja djevojka. Čekao si me u autu pred kućom dok sam popravljala sjajilo, peglala kosu ili stavljala kap omiljenog parfema na vrat znajući da ćeš me tu poljubiti, bila sam ludo zaljubljena u tebe Vedrane. Zvuk auta pred kućom je bio za mene nešto nevjerovatno, seksi, moćno i snažno brujanje je vibriralo duboko u meni u hodniku dok sam se spremala i bila sam sretna. U tebe sam bila zaljubljena i zamišljala naš život takvim zauvijek. Nisam nijednom pomislila da se možeš promijeniti, da moje raspoloženje može biti povezano sa tvojim i da dijelimo dobro i zlo. S tobom sam htjela samo dijeliti dobre trenutke ali ti si ih prestao stvarati za mene i čemu onda sve?
Drago mi je što sam te ubila. Prije tvoje smrti desila se moja na sve moguće načine i zadnja je bila fizička, da me konačno ubiješ sa svojim postojanjem i dijeljenjem našeg života i trenutaka na koje smo se zakleli pred Bogom i narodom. Dijeliti dobro i zlo, bogatstvo i siromaštvo, dok nas smrt ne rastavi. Podijelili smo samo smrt. Prva godina našeg braka je bila predivna a potom su počeli problemi. Potrošili smo pare od svatova, rata za kredit se povećala a ja prestala raditi jer smo htjeli dijete i zarađivao si dobro. Sve je bilo isplanirano i previđeno ljubavi za naš sretan život a onda sam počela shvaćati da nisi čovjek za kojeg sam se pristala udati. Nisam te poznavala dovoljno dobro da s tobom potpišem papir do groba a potpisala sam. Nisam znala da imaš promjene raspoloženja, da nisi uvijek šarmantan, dostupan i blag. Nisam znala da muškarac može udariti ženu i izaći iz kuće u kafanu jer nije imao dobar dan i da svijet tada ne propadne kad se to dogodi. Bila sam premlada da to znam a kad si me udario jedan jedini put u životu ja sam umrla. U tom hodniku gdje si izlazio u kišnu noć a ja peglala tvoje košulje i bila nezadovoljna sa svojom ulogom žene domaćice prigovorila, derala se, prišla i prijetila ako izađeš iz kuće da smo završili a potom si me samo ošamario, jedan šamar koji je zaustavio svaku raspravu i izašao si zalupivši vrata. Svijet nije pukao, nije se kuća srušila, nije nitko došao, ništa. Praznina i tišina. Nakon jednog šamara sam samo ostala stajati u tom hodniku kao luđakinja kojoj je trebao šamar da dođe sebi i jesam. Došla sam sebi i potom se vratila natrag za stol sa peglom i prstom dodirnula vrelu površinu pegle i osjetila miris mesa koje gori a suze su išle same…
Te noći si se vratio kasno, zaspao i sutradan smo nastavili sa našim životima uz prešutan dogovor da više neću biti teška i histerična žena, da ne smijem onako da se ponašam inače će biti novih šamara, udaraca i lekcija. Shvatila sam da nikad nećeš spomenuti to da si me udario, ponašao si se normalno ujutro a ja onda pratila tvoje ponašanje. Bilo je normalno, imali smo sasvim običan dan prije tri godine kad si me udario prvi i posljednji put ali nisam ti oprostila. Taj dan je nastala nova stvarnost za mene. Stvarnost u kojoj si ti moj neprijatelj i mučitelj. Taj šamar je odredio tvoj kraj. Nisam mogla da se razvedem, da te napustim, da nađem novog muža, da odem…Ne. Imala sam predivnu kuću, njegovan vrt i nadala se djetetu iako sam dva puta imala spontani pobačaj prije nego što si me ošamario više nisam htjela tvoje dijete ni tebe. Nisam odgojena da se razvedem. Moja majka bi me se odrekla, moj otac je umro a ja izgradila divan život sa muškarcem svojih snova i snova mnogih djevojaka. Nisam mogla da to pustim i odem a nisam mogla ostati s tobom nakon što si me udario. U meni se taj dan stvorila kuća bijesa, podovi od mržnje prema tebi, zidovi od straha ako te ostavim i krov od tuge što sam zaglavila sa muškarcem koji nije ono što sam ja htjela da bude. Mrzila sam te godinama a ti si vidio samo ono što si htio vidjeti u našem braku-Tatjanu koja čisti, pere, pegla i sluša. U tvojoj glavi sam bila dio kuće. U mojoj glavi sam živjela u kući koju sam opisala. Kuća tuge, bijesa, laži i prezira koji je rastao prema tebi jer nisam oprostila. Postala sam žrtva. Žrtve su nasilni ljudi trebao si to znati. Žrtve su opasni ljudi ali moja majka je vidjela žrtvu koju treba žaliti, spasiti, izbaviti je iz pakla u kojem živi. Svi su vidjeli u meni kroz simbole koje sam servirala da sam zlostavljana žena. Sjećam se kad je moja majka došla i vidjela razbijenu vazu koju sam u bijesu prema tebi bacila od zid kad si otišao iz kuće protumačila je to kao trag tuče, moje uplakane oči su bile zbog mržnje a ne straha i tuge ali ona to nije vidjela tako. Moje modrice su nastajale jednostavnim metodama, galama iz naše kuće je bila samo moja ali komšije su mislili da se svađam s tobom, da plačem zato što ti razbijaš po kući, tvoje auto je bilo parkirano ispred kuće kad bi ja izlazila do prodavnice uništenog izgleda, tamnih podočnjaka i raščupane kose, svi su pričali o tebi a ti…Ti nisi znao. Nije ti nitko rekao da si zlostavljač jer naše društvo šuti poput moje majke. Svi šute a svi pričaju. Svi su me žalili, svi su govorili kako sam fina žena. Fina žena. Taj opis fine žene me je beskrajno nervirao ali bio je potreban ljubavi jer kučke nitko ne žali, sjećam se jedne starlete koju je udario momak a ona objavila svoju modricu na internetu i svi su je osudili, bilo je nevjerovatno koliko je osuđena, ismijana i omražena zbog toga. Žrtve su uvijek krive a ja nisam mogla biti kriva. Krivac si samo ti. Ja sam trpila, šutjela, smješkala se i na kraju evo u bolnici kao prava žena koja je herojski to sve izdržala bez drama i skandala. Ljudi su cijelo vrijeme samo sumnjali a sad sve odjednom znaju. Gotovo je. Kad si sinoć ušao pijan na vrata i gurnuo me s puta pala sam i slomila ruku, bol je bila tolika da je mrak prešao preko cijele prostorije i tebe a potom u meni sav ovaj bijes koji sam hranila godinama izašao, prišao si da me podigneš a potom sam ti zabila svijećnjak u glavu kad si nadnio svoje lice iznad mene i to je bilo sve…Lice sam udarila sama.
Od trenutka kad si mi opalio šamar bio si mrtav za mene. Nisam znala kad ćeš zaista umrijeti i kako će to biti, nisam te namjerava ni planirala ubiti ali znala sam da će loše završiti jer kad kreneš jednom ovim putem nema zaustavljanja i jedino što sam mogla je bilo spasiti sebe. Ti nisi ništa od ovoga znao. Nikad i ne znamo, šta možemo znati zapravo na kraju dana s kim živimo? Koga volimo? Šta radimo i kakve se posljedice onoga što odaberemo rađaju u budućnosti? Ja sam samo posljedica tvog šamara, maminog odgoja i sredine koja šuti. Posljedica našeg odnosa u kojem smo dijelili dobro i zlo a potom je dobro nestalo jer si me udario a ja nisam oprostila i nikad neću. Zlo je ono što sam dijelila s tobom. Taj zavjet sam poštovala i ispunila na kraju. Mama ulazi u sobu, otvaram oči i promatram je, smješka se, suze joj se cakle u očima i gledamo jedna u drugu. Dvije različite stvarnosti zauvijek i jedna podijeljena na sitne dijelove slagalice koja sad ima smisao jer nije normalno da žena trpi godinama toliku mržnju i bijes, tugu i strah u sebi. Normalno je da napusti muškarca koji je udari a potom da bude kurva, drolja, fuksa i raspuštenica koja je zaslužila šamar, modrice i smrt. Normalno je da policija prvo ispita ženu šta je nosila te noći kad je silovana a ne silovatelja kojeg je nosila na sebi i u sebi. Normalno je da okreneš glavu kad udare ženu u tvojoj blizini, kad čuješ plač i krikove iz stana znajući zašto dolaze i normalno je da žena okrene drugi obraz kad jedan bude udaren i da servira hranu na stol koji potom udari čvrsta muška ruka. Normalno je da žene hrane ruke koje ih udaraju kao pseta koja ujedaju. I ja sam svjesna toga. Svjesna sam postala svega toga kad si me udario u onom hodniku i izašao a sutra samo nastavio kao da se ništa nije desilo. Svjesna tvoje nesvijesti o tome s kim živiš i šta si uradio. Svjesna nenormalnog svijeta u kojem živimo i u kojem se pretvaramo da se ništa loše ne dešava dok netko ne umre. Tako što smo se ti i ja pretvarali da se tvoj šamar nije nikad desio. Ništa se i nije desilo nakon toga osim svega ovoga što drugi misle da jeste i što sad vjeruju da znaju o tebi. Ne znaju. Bio si dobar kakvih ima. Ja nisam bila…
Majka stoji na prozoru svoje kuće na selu i pije kafu. Odsutan pogled jedne žene u njenim kasnim pedesetim godinama ide daleko preko doline, livada i šljivika pa potom prelazi šume i guste borove do oštrih i bijelih vrhova planina na kojima pada snijeg. Jedna pahulja se lijepi na prozor a onda je tek tad vidi kako je savršeno oblikovana kao zvijezda od bijele čipke koja potom postaje kapljica vode i pada niz staklo. U njenu kafu padaju suze. Napolju pada snijeg. Kasna jesen i vatrena šuma ispred njene kuće kao da se bori sa svojim žarom protiv bijelih i ledenih planina u daljini. Pitanje je vremena pomislila je Marijana. Pitanje vremena kad će zatrpati sve nas snijeg, drva su spremna, ajvar napravljen, džemovi u teglama a njena kćerka u bolnici. Suza se kotrlja niz obraz majke i pada kao otopljena pahulja snijega. Led koji se topi. Majka ima osjećaj da se otapa kao ledena skulptura i kad sve suze nestanu ona će nestati zajedno s njima. To se neće desiti. I prije je plakala sjeća se, plakala je prvi put kad je čula kako je njenu kćerku udario muž i kad je vidjela modrice na rukama koje je ona nespretno krila od nje na nedjeljnom ručku, rukav njenog tankog džempera je bio prekratak i kad je krenula po zdjelu sa salatom rukav je pokazao ljubičasti trag na koži a potom je njena kćer brzo povukla svoju ruku natrag ne uzevši zdjelu sa crvenim paradajzom. Vidjela sam sve pomislila je majka, znala sam a šutjela. Za vrijeme ručka na kojem sam vidjela ljubičastu modricu na ruci svoje kćeri nisam je pitala odakle joj, znala sam da je od njega. Od Vedrana, njenog muža. Trebala sam pitati-Kćeri šta ti je to? Odakle ti ta modrica? Šta se desilo? Imali smo goste, Vedran je donio cvijeće a kasnije pomogao oko cijepanja drva i čak kad smo ostale same nisam je pitala nego smo šuteći oprale sude i popile kafu a onda je otišla…Ja sam znala. Majke uvijek znaju da nešto nije uredu s njihovom djecom ali strah od tog znanja me doveo do ovog trenutka. Jutros je u bolnici. Kćerka imena Tatjana je završila zbog preloma ruke u bolnici a on…On je mrtav.
Majka ispija zadnji gutljaj gorke kafe, briše suze i izlazi na zrak razmišljajući o svojoj kćerki. Ja sam kriva pomislila je, krivnja mora pasti na nekoga u ovakvim situacijama a majka je uvijek kriva. Trebala sam, mogla sam, htjela sam ali ništa od toga nisam. Šutjela sam prvi put kad sam vidjela njene modrice, drugi put kad sam čula da plače na telefonu a lagala je da ima začepljen nos, treći put kad se nije pojavila na rođendanu zbog glavobolje, četvrti put na slavlju godišnjice braka u restoranu gdje je pričala s njim na telefon i problijedila a ja nisam pitala šta joj je, peti put kad sam dobila poziv od njene susjede da hitno dođem jer se Tatjana onesvijestila-Pao joj je tlak, šećer, ima slabo željezo govorila mi je u krevetu a ja se pravila da vjerujem. Obje smo znale. Majka i kćer koje lažu jedna drugu u oči i klimaju glavom jedna drugoj jer to je život. Nekad je to život i protiv toga se ne može. Znala je da njena kćer živi sa nasilnikom i nikad ništa nije rekla. Njen šarmantni zet koji joj je kupovao parfeme za rođendan i cvijeće za nedjeljni ručak. Prodala sam kćerku za bočicu skupog smrada i žbun šarene trave…Moja šutnja je bila kupljena. Tatjana se nikad nije žalila. Odgojena je da šuti. Ja sam je tako odgojila, da pretrpi, da se skupi, da pregura, da prelomi, da proguta poput nje, njene majke koja je izdržala 25 godina braka sa dobrim čovjekom ali u kojeg nikad nije bila zaljubljena. Nije je barem tukao. Utjeha što nema ljubavi bila je da nema mržnje. Ne tuče me, dobar je, ma kakvih ima on je zlatan. To je politika nebrojenih žena, djevojaka a na kraju baba koje to postanu kad ih trpljenje i život izobliči u lik poput Sofke iz Nečiste Krvi. Lik žene izobličen od životnih udaraca, ispred peći koja žaračem valja pepeo i traži sjaj ugarka na kojem može potpaliti vatru svoje mladosti ali sjaja više nema. Led. Led je u njoj i zato plače. Led se topi kao pahuljice na zidu i kroz oči se otapa sve ono što je držala zaleđeno, neizgovoreno i neostvareno. Ona ga je trebala zbosti u srce kad je vidjela šta je uradio njenoj kćeri. Kao majka je htjela da ga ubije, kao žena ona je prešutila. Kad pas ujede čovjeka on bude ubijen. Kad muškarac ujede ženu…Ništa. Ona sakrije svoje ugrize ili ih nazove ljubavnim ugrizima. Sad je kasno. Majka ide u bolnicu a potom u policiju da preda službenu izjavu svega što je vidjela, čula i svega što zna o svojoj kćeri i njenom braku. Sve zna. Sad može da ispriča kakav je on zaista bio čovjek. Prekasno je za skrivanje i šutnju. Mrtav je. Kćer u bolnici zbog preloma ruke i potresa mozga a ljudi već sve znaju. Svi su pričali o njihovom braku, o Tatjani koja je odgojena kao ”prava cura” ali eto udala se za nezgodnog lika. Vedran je bio lijep muškarac, zgodan, šarmantan sa svojim lijepim očima boje lješnjaka i osmijeha koji je krio predatora. Sad je sve gotovo. Majka izlazi da se suoči sa ljudima, da ispriča svoju priču i konačno se oslobodi svega što je skrivala ove tri godine. Sad je svejedno.
Tatjana je bila tiho dijete. Majka se sjeća njenih prvih koraka i dolazaka iz škole kad je nosila rozi kockasti ruksak na malim leđima, njenih šarenih olovaka i sastava koje je pisala u sveske prepune srca i cvjetića, crvenih petica i pohvala od nastavnica. Tad je pomislila da je njena kćerka na pravom putu. Dobre ocjene, pohvale, izuzetno vladanje i mirna-Ljudi su uvijek opisivali Tatjanu kao povučenu i mirnu. Kad je bila dijete ta kvaliteta je tražena i prijeko potrebna umornim roditeljima. Ima ona izreka o ”živoj” djeci. Previše su živi, nemirni, nemaju mira, ne stajem s njima, slomiše me i tako unedogled. Tatjana je bila mirna a samim tim i zlatno dijete. Majka nikad nije morala da brine hoće li Tatjana doći na vrijeme, imati dobre ocjene, odabrati pravo društvo i na kraju nije ni sumnjala u njen izbor muškarca za čitav život. Bila je upravu. Bilo je za čitav život. Umro je od udarca tupog predmeta, svijećnjaka od masivnog čelika . Tatjana je ubila svog muža nakon niza godina zlostavljanja i bit će slobodna. Svi rade već na tome. Njena majka upravo ide da potvrdi sve ono što su i drugi znali o njihovom braku ali nikad nije bilo javnog govora o tim stvarima jer nitko nije umro. Udarci se ne računaju dok nema stvarne krvi ili konkretno dok netko ne umre kao u ovom slučaju. Ulazi u auto i ruke joj se tresu, mora se sabrati, mora se svega sjetiti, mora sve ispričati a to će biti prvi put da kaže naglas sve ono što je vidjela očima a prešutjela glasom. Trese se. Policija, bolnica, izvještaji i doktori. Sve je čeka zajedno sa kćerkom koja leži sa rukom u gipsu i krvavom usnom od udarca šake njenog zeta. Šarmantan i galantan. Njegova cvijeća, orhideje, ruže i parfemi su bili sasvim dovoljni za šutnju. Šutnja je zlato a ona je svoju prodala za manje od zlata-Za šarenu travu i skupi smrad to je već pomislila i znala a tad je to cvijeće uljepšavalo stvarnost a miris u zraku stvarao umjetnu ugodu. Miris znoja od straha je bio prekriven parfemom a ljubičasti trag na ruci i vratu njene kćeri lijepo je išao uz crvene ruže sa plavim cvjetovima…I tako je to trajalo godinama. Promatrala je Tatjanu i prihvaćala njene kratke odgovore vezane za brak, za njihov odnos, za život koji živi. Nije htjela zaista znati jer je znala a da je dobila potvrdu od svoje kćerke kako je zaista udario njen muž-Morala bi kao majka reagirati a ona to nije htjela da uradi. Nije htjela da sudjeluje u tome. Život je bio dovoljno težak i bez toga, na kraju možda i nije udarena u ruku, možda je poljubio onaj dan u vrat, možda je imala stvarnu glavobolju od vremena a ne od lijepih šaka i šamara zgodnog i šarmantnog gospodina koji je stvarno dobar kakvih ima…
Ta rečenica je bila meditacija za Tatjaninu majku. ”Dobar kakvih ima”. Meditacija za međuljudske odnose u kojima nema ljubavi. Dobro je, sve je to dobro jer postoji gore. Sve je ovo dobro jer postoji mnogo gore od ovoga i nikad u toj meditaciji nema rečenice ”Dobro je ali ima bolje”. Tatjana je odgojena kroz te rečenice i ta razmišljanja a sad je ovo plod koji njena majka bere, sjeme uvjerenja koje je sijala u svoju kćerku sad je rodilo plodove. Gorke, velike i crvene plodove koji smrde na gnoj a moraju se ubrati, sve što siješ to i žanješ. Mogla sam joj reći da ga ostavi i vrati se kući ali ljudi bi pričali svašta, bila bi razvedenica, raspuštenica, kurva. Mogla sam joj reći da ga prijavi ali to nitko u malom gradiću ispod ogromne planine nije nikad uradio. Mogla sam joj predložiti da ode daleko ali nije radila, nije imala novca jer je prestala raditi kad se udala za njega i odlučila da osnuje obitelj a potom imala dva abortusa, spontana. Nisu bili spontani. Spontani su bili njegovi udarci po njenom tijelu jer je pazio da joj lice bude uvijek nedirnuto osim sinoć-Prešao je na lice, prešao je na njen lik konačno sa svojim šakama i sljedeće što je bilo je ubojstvo. Ubiti je do kraja. Iskaliti svoj muški bijes tako dobro poznat Tatjaninoj majci ali ipak nikad nije doživjela šamar od svog muža, to mora priznati i imala je dobar brak sve do smrti svog supruga Tatjaninog oca Franje. On se lijepo slagao sa Vedranom, sa zetom, zajedno su pili, cijepali drva, išli u nabavku kreča, betona, materijala za popravke i muške poslove. Išli su zajedno u lov i jednom ubili divlju svinju. To je bio sretan dan. Tatjana je imala lijepo lice, valovitu kosu, pune usne i vitku građu. Ona je bila kao proljetni lahor u sivilu grada, bilo je nešto u njenim očima što je ponekad plašilo ljude, neka daleka sjeta, magla u rožnjačama očiju koja se presijavala u plavim i zelenim tonovima kao neka duboka rijeka u koju sve stane i ona sve odnese. U policiji moram sve reći, sve ono što sam vidjela i znala a nikad nisam pitala ni čula od nje i moram priznati kako sam sudjelovala u nasilju nad svojom kćerkom. Sudionik. Onog trenutka kad sam vidjela modricu na njenoj ruci pa sve do ostalih trenutaka koje sad jasno vidim i koje tada nisam htjela vidjeti. Bože oprosti mi, kćeri oprosti mi…
Sjećam se dolazaka u njenu kuću, nenadanih posjeta i kako sam zatekla razbijenu vazu a njeno lice uplakano. Rekla mi je da su upravo otišli gosti sa kafe a nemirna djeca srušila vazu i razbila je. Nije bilo šoljica od kafe, tragova bilo kakvih gostiju i lagala je. Izgledala je uplakana a potom rekla brzo kako ima gripu, da je bolje da ne ostajem u blizini jer ću se i ja razboljeti. Sjećam se kad sam zvala a on bi se javio i rekao da Tatjana spava, radi nešto, da je izašla u grad i da je zovnem na mobitel a čak i tada nisam mogla da je dobijem. Sjećam se sebe kako vjerujem u to, biram da vjerujem u ono što mi oni serviraju kao istinu jer onda sam oslobođena odgovornosti. Majka koja bira verziju djeteta koja njoj najbolje odgovara i koja daje odgovore koje majka želi čuti. Tatjana je bila takvo dijete a sad je to dijete u bolnici, s mrtvim mužem, optužena i prebijena i sad se suočavam sa tom verzijom svog djeteta od koje sam čitavih ovih godina bježala. Idem direktno prema njoj, oči u oči bez laži ovaj put. Sve smo laži potrošile…
U bolnici leži djevojka smeđe valovite kose, njeno okruglo lice sa punim usnama boje ružine latice na rubu se prelijevaju u trulu višnju od tragova skorene krvi, udarac u lijevu usnu, ruka u gipsu, pokrivena bijelim prekrivačem u posebnoj sobi spava kao princeza, djeluje mirna, mrtva. Bila bi lijepa izuzetno da nema krvavu usnu i debeli gips. Lice joj je mirno. Sestra dolazi svakih pola sata da je pita kako je, treba li joj nešto i potom tiho napušta njenu postelju i daje joj mir. Svi joj daju mir. Nakon što je policija obavila sve svoje razgovore o tome šta se desilo prošle noći a potom svih prošlih godina Tatjana je zaspala. Mirna, spokojna i sretna što je konačno slobodna. Majka će joj uskoro doći sa časopisima, čokoladama, knjigama i cvijećem. Sve će biti uredu uvjerena je, ona zna da će biti uredu. Slobodna. Dokazi su tu, svjedoci su tu, ona je tu. Vedran je mrtav i njegova strana priče je ispričana kroz sve ove priče a dokazana kroz sve ove primjere…Još jedna žrtva obiteljskog nasilja, svađa koja je otišla predaleko ovaj put. Udarao je sve dok nije pala i slomila ruku a potom krenuo da je šutira u stomak sve dok nije osjetila da gubi dah a potom je iskoristila jedan mali trenutak njegove slabosti, gubitka daha i zgrabila svijećnjak sa niskog stolića u dnevnom boravku a potom svom snagom zamahnula kad se nadnio iznad nje da je udari još jednom u lice i to je bilo to. Udarac oštrog metala od njegovu sljepočnicu pored desnog oka je bio kraj. Jedan udarac za sve njegove udarce i malo krvi uz zvuk pucanja kao da je puklo drvo a ne kost…Tatjana zna da nije bilo tako ali nikad nitko drugi ne smije saznati.
U njenoj glavi duboko ispod lijepog lica leži stvarnost koja nije slična onoj koju poznaje njena majka, koju je poznavao njen muž i koju sada znaju svi. Tatjana je imala drugačiju stvarnost. Ona je tu stvarnost njegovala i stvarala svaki dan za sebe a kad je shvatila da ne uspijeva tu stvarnost predstaviti drugima bilo je kasno. Njen muž je mrtav. Udario je i tako je sve počelo sjeća se Tatjana. Dok čeka svoju majku ona vraća film svog života. Upoznala je Vedrana na zabavi kod svog rođaka, bili su divan par, obrazovani, mladi i lijepi. Vjerovala sam u ljubav za cijeli život. Naša ljubav je bila najljepša dok sam bila tvoja djevojka. Čekao si me u autu pred kućom dok sam popravljala sjajilo, peglala kosu ili stavljala kap omiljenog parfema na vrat znajući da ćeš me tu poljubiti, bila sam ludo zaljubljena u tebe Vedrane. Zvuk auta pred kućom je bio za mene nešto nevjerovatno, seksi, moćno i snažno brujanje je vibriralo duboko u meni u hodniku dok sam se spremala i bila sam sretna. U tebe sam bila zaljubljena i zamišljala naš život takvim zauvijek. Nisam nijednom pomislila da se možeš promijeniti, da moje raspoloženje može biti povezano sa tvojim i da dijelimo dobro i zlo. S tobom sam htjela samo dijeliti dobre trenutke ali ti si ih prestao stvarati za mene i čemu onda sve?
Drago mi je što sam te ubila. Prije tvoje smrti desila se moja na sve moguće načine i zadnja je bila fizička, da me konačno ubiješ sa svojim postojanjem i dijeljenjem našeg života i trenutaka na koje smo se zakleli pred Bogom i narodom. Dijeliti dobro i zlo, bogatstvo i siromaštvo, dok nas smrt ne rastavi. Podijelili smo samo smrt. Prva godina našeg braka je bila predivna a potom su počeli problemi. Potrošili smo pare od svatova, rata za kredit se povećala a ja prestala raditi jer smo htjeli dijete i zarađivao si dobro. Sve je bilo isplanirano i previđeno ljubavi za naš sretan život a onda sam počela shvaćati da nisi čovjek za kojeg sam se pristala udati. Nisam te poznavala dovoljno dobro da s tobom potpišem papir do groba a potpisala sam. Nisam znala da imaš promjene raspoloženja, da nisi uvijek šarmantan, dostupan i blag. Nisam znala da muškarac može udariti ženu i izaći iz kuće u kafanu jer nije imao dobar dan i da svijet tada ne propadne kad se to dogodi. Bila sam premlada da to znam a kad si me udario jedan jedini put u životu ja sam umrla. U tom hodniku gdje si izlazio u kišnu noć a ja peglala tvoje košulje i bila nezadovoljna sa svojom ulogom žene domaćice prigovorila, derala se, prišla i prijetila ako izađeš iz kuće da smo završili a potom si me samo ošamario, jedan šamar koji je zaustavio svaku raspravu i izašao si zalupivši vrata. Svijet nije pukao, nije se kuća srušila, nije nitko došao, ništa. Praznina i tišina. Nakon jednog šamara sam samo ostala stajati u tom hodniku kao luđakinja kojoj je trebao šamar da dođe sebi i jesam. Došla sam sebi i potom se vratila natrag za stol sa peglom i prstom dodirnula vrelu površinu pegle i osjetila miris mesa koje gori a suze su išle same…
Te noći si se vratio kasno, zaspao i sutradan smo nastavili sa našim životima uz prešutan dogovor da više neću biti teška i histerična žena, da ne smijem onako da se ponašam inače će biti novih šamara, udaraca i lekcija. Shvatila sam da nikad nećeš spomenuti to da si me udario, ponašao si se normalno ujutro a ja onda pratila tvoje ponašanje. Bilo je normalno, imali smo sasvim običan dan prije tri godine kad si me udario prvi i posljednji put ali nisam ti oprostila. Taj dan je nastala nova stvarnost za mene. Stvarnost u kojoj si ti moj neprijatelj i mučitelj. Taj šamar je odredio tvoj kraj. Nisam mogla da se razvedem, da te napustim, da nađem novog muža, da odem…Ne. Imala sam predivnu kuću, njegovan vrt i nadala se djetetu iako sam dva puta imala spontani pobačaj prije nego što si me ošamario više nisam htjela tvoje dijete ni tebe. Nisam odgojena da se razvedem. Moja majka bi me se odrekla, moj otac je umro a ja izgradila divan život sa muškarcem svojih snova i snova mnogih djevojaka. Nisam mogla da to pustim i odem a nisam mogla ostati s tobom nakon što si me udario. U meni se taj dan stvorila kuća bijesa, podovi od mržnje prema tebi, zidovi od straha ako te ostavim i krov od tuge što sam zaglavila sa muškarcem koji nije ono što sam ja htjela da bude. Mrzila sam te godinama a ti si vidio samo ono što si htio vidjeti u našem braku-Tatjanu koja čisti, pere, pegla i sluša. U tvojoj glavi sam bila dio kuće. U mojoj glavi sam živjela u kući koju sam opisala. Kuća tuge, bijesa, laži i prezira koji je rastao prema tebi jer nisam oprostila. Postala sam žrtva. Žrtve su nasilni ljudi trebao si to znati. Žrtve su opasni ljudi ali moja majka je vidjela žrtvu koju treba žaliti, spasiti, izbaviti je iz pakla u kojem živi. Svi su vidjeli u meni kroz simbole koje sam servirala da sam zlostavljana žena. Sjećam se kad je moja majka došla i vidjela razbijenu vazu koju sam u bijesu prema tebi bacila od zid kad si otišao iz kuće protumačila je to kao trag tuče, moje uplakane oči su bile zbog mržnje a ne straha i tuge ali ona to nije vidjela tako. Moje modrice su nastajale jednostavnim metodama, galama iz naše kuće je bila samo moja ali komšije su mislili da se svađam s tobom, da plačem zato što ti razbijaš po kući, tvoje auto je bilo parkirano ispred kuće kad bi ja izlazila do prodavnice uništenog izgleda, tamnih podočnjaka i raščupane kose, svi su pričali o tebi a ti…Ti nisi znao. Nije ti nitko rekao da si zlostavljač jer naše društvo šuti poput moje majke. Svi šute a svi pričaju. Svi su me žalili, svi su govorili kako sam fina žena. Fina žena. Taj opis fine žene me je beskrajno nervirao ali bio je potreban ljubavi jer kučke nitko ne žali, sjećam se jedne starlete koju je udario momak a ona objavila svoju modricu na internetu i svi su je osudili, bilo je nevjerovatno koliko je osuđena, ismijana i omražena zbog toga. Žrtve su uvijek krive a ja nisam mogla biti kriva. Krivac si samo ti. Ja sam trpila, šutjela, smješkala se i na kraju evo u bolnici kao prava žena koja je herojski to sve izdržala bez drama i skandala. Ljudi su cijelo vrijeme samo sumnjali a sad sve odjednom znaju. Gotovo je. Kad si sinoć ušao pijan na vrata i gurnuo me s puta pala sam i slomila ruku, bol je bila tolika da je mrak prešao preko cijele prostorije i tebe a potom u meni sav ovaj bijes koji sam hranila godinama izašao, prišao si da me podigneš a potom sam ti zabila svijećnjak u glavu kad si nadnio svoje lice iznad mene i to je bilo sve…Lice sam udarila sama.
Od trenutka kad si mi opalio šamar bio si mrtav za mene. Nisam znala kad ćeš zaista umrijeti i kako će to biti, nisam te namjerava ni planirala ubiti ali znala sam da će loše završiti jer kad kreneš jednom ovim putem nema zaustavljanja i jedino što sam mogla je bilo spasiti sebe. Ti nisi ništa od ovoga znao. Nikad i ne znamo, šta možemo znati zapravo na kraju dana s kim živimo? Koga volimo? Šta radimo i kakve se posljedice onoga što odaberemo rađaju u budućnosti? Ja sam samo posljedica tvog šamara, maminog odgoja i sredine koja šuti. Posljedica našeg odnosa u kojem smo dijelili dobro i zlo a potom je dobro nestalo jer si me udario a ja nisam oprostila i nikad neću. Zlo je ono što sam dijelila s tobom. Taj zavjet sam poštovala i ispunila na kraju. Mama ulazi u sobu, otvaram oči i promatram je, smješka se, suze joj se cakle u očima i gledamo jedna u drugu. Dvije različite stvarnosti zauvijek i jedna podijeljena na sitne dijelove slagalice koja sad ima smisao jer nije normalno da žena trpi godinama toliku mržnju i bijes, tugu i strah u sebi. Normalno je da napusti muškarca koji je udari a potom da bude kurva, drolja, fuksa i raspuštenica koja je zaslužila šamar, modrice i smrt. Normalno je da policija prvo ispita ženu šta je nosila te noći kad je silovana a ne silovatelja kojeg je nosila na sebi i u sebi. Normalno je da okreneš glavu kad udare ženu u tvojoj blizini, kad čuješ plač i krikove iz stana znajući zašto dolaze i normalno je da žena okrene drugi obraz kad jedan bude udaren i da servira hranu na stol koji potom udari čvrsta muška ruka. Normalno je da žene hrane ruke koje ih udaraju kao pseta koja ujedaju. I ja sam svjesna toga. Svjesna sam postala svega toga kad si me udario u onom hodniku i izašao a sutra samo nastavio kao da se ništa nije desilo. Svjesna tvoje nesvijesti o tome s kim živiš i šta si uradio. Svjesna nenormalnog svijeta u kojem živimo i u kojem se pretvaramo da se ništa loše ne dešava dok netko ne umre. Tako što smo se ti i ja pretvarali da se tvoj šamar nije nikad desio. Ništa se i nije desilo nakon toga osim svega ovoga što drugi misle da jeste i što sad vjeruju da znaju o tebi. Ne znaju. Bio si dobar kakvih ima. Ja nisam bila…