Nedavno je Splićanka Barbara Matejčić boravila u Sarajevu. Promovirala je svoju knjigu ‘Kako ste.’ Ona je novinarka koja je dobitnica više priznanja za svoj rad. Aktivistica je.
Knjiga se bavi ljudima koji se nalaze na marginama života. Oni su gej, invalidi, Romi, slijepci, Srbi, šizofreničari, ostali …
Pročitala sam prvo zadnju priču o napadu na lgbt osobe u Splitu, a onda i ostale redom. Ona je objavljena prvo u Sarajevskim sveskama.
Dakle, radi se o stvarnim pričama u kojima je autorica Barbara Matejčić razgovarala sa osobama koji su joj ispričali svoje životne nedaće i boljke. I više od toga.
Homofobija. Iz čista mira ustati i pretući curu zato što ima kratku kosu, zato što nije našminkana i zato što je obučena tako kako voli. Utjerivanje straha u kosti. Zašto policija šuti, zašto ne pravi zapisnik?
Kako uvijek dođe kasno kao u američkim filmovima?
Kroz šta prolaze ovi ljudi, kakve su njihove borbe sa sobom, prije svega, a onda još sa okolinom, sa porodicom? To samo oni znaju. Olako prosuđujemo ljude kaže Matejčić, i pade mi na pamet, jedna neobavezna priča sa poznanicom koja je ubijeđena da je sve to bolesno, poremećeno, pa možda i IN. Da nije tužno, bilo bi smiješno.
Srećemo se sa mladom djevojkom iz Šarić Struge koja je preko noći postala invalidom nakon saobraćajne nesreće, a do tada je žvijela punim plućima. Mislila je vratiti se jednog dana u svoje malo mjesto kad ostari, ali jedna greška vozača je učinila svoje.
‘Povremeno joj netko priđe, neki se zaborave pa joj pruže ruku, onda se sjete da nema ruke koja bi im došla ususret, zaustave dlan u zraku i nabrzinu ga spuste na njezina ramena. Ivana sreće prijatelje, smije se. Ni u jednom trenutku ne misli na to što bi bilo da je zdrava, da može zaplesati, više je muči što čuje grmljavinu i odmah pogledom traži gdje bi se mogla skloniti. Ako pokisne, cijela će se morati presvlačiti i sušiti, a ne želi taj posao mami zadati u ova doba noći. Osim toga, brine se, jer se mama boji grmljavine, a sama je.’
Kroz šta prolazi šizofrena mlada osoba i koje su njene muke (kada je dobro i kad nije), kad joj tata zovne hitnu i policiju da je hospitaliziraju. …‘tata je potpisao da pristaje da mi se daju elektrošokovi iako bi mi mogle ostati posljedice. S obzirom da me on odgojio, naučila sam muški podnositi sve tegobe, pa sam tako i to podnijela. Znači, za 18. rođendan sam dobila prvu tabletu, a za 19. prvi elektrošok.’
Šta je sa čovjekom koji postaje slijepa osoba?! Branislav sanja da i dalje igra košarku, ali obruč, i sve mu postaje zamagljeno. Noćna mora, iz koje se probudiš i ostanes u mraku. Ali, eto, on i dalje ‘gleda’ filmove. ‘Liječnica je sa sigurnošću potvrdila: Leberova nasljedna optička neuropatija. U pravilu obolijevaju muškarci u tinejdžerskim ili dvadesetim godinama. Za Lebera nema lijeka.’
Ima i sina, da mu je bar da ga jednom vidi?!
Tinejdžerka romske nacionalnosti je uspjela upisati srednju školu. Živi u đačkom domu, sreće se sa predrasudama i u novoj učionici. Bojana je završila osnovnu školu sa odličnim uspjehom. Njeni vršnjaci za to imaju nekih 40 posto šanse, ili odustanu u šestom razredu.
Zadnja priča koju pročitah jeste o Mariji iz Osijeka (‘Osječka obitelj Lovrić’). Mariji su ubili muža Branka zbog toga što je druge nacionalnosti. Zato što je Srbin u Osijeku. Ubijen i bačen u rijeku Dravu. Sjedim, čitam, prelazim preko rečenica koje opisuju jedan skladan život prije 90-ih…
Znam da nam je dosta crnjaka, ljudi bi nešto veselo za promjenu. Razumijemo se, uglavnom, ali trebamo li se zapitati: zašto Sarajevo krije ili štiti nekoga za smrt mladića Dženana Memića? Ili mnogo godina ranije (2003. god.) za ubistvo mladog Pavla Bezeka u Štrosmajerovoj?
Možete uzeti ružičaste naočale i kroz njih gledati na ovdašnju dnevnu problematiku od vodosnabdijevanja, ubijanja pasa, povišica za političare i za njihov odvojeni život, sa mezarjem i Jablaničkim jezerom i tako dalje i tako bliže. Ima toga još. Svakako živimo u ružičastom podneblju, prognoziraju nam i rano proljeće!
I da, ne prosuđujmo ljude tek tako na osnovu pretpostavki. Ne znamo kakvo breme ili teret nose mnogi od nas.
A ‘Kako ste’, ipak, pročitajte!