Sad kad si doživotno osuđen na robiju hoćeš li razmisliti o svemu? Hoćeš li se pokajati? Je li na kraju išta od toga važno? Trebalo je biti važno. Trebalo je danas da slavim. Osjećam se zapravo prazna. Svijet nije postao ljepše mjesto. Ni najmanje. Vjerovala sam da hoće. Tako sam snažno držala svoju vjeru u pravdu i da pravda donosi radost ali stojim kao prazna vaza na terasi doma u predgrađu Londona i čekam da se moja kćer vrati sa nastave. Stojim i ne pijem, ne slavim, nema nikoga da s njim podijelim radost ovog trenutka i bez njih nema smisla. U sebi osjetim prazninu. To me plaši pomalo, nije normalno da osjetim ravnodušnost prema čovjeku koji je kriv za smrt moje braće, oca i majke. Kriv je za gubitak mog doma, raspad Jugoslavije, moja izgubljena mladost po naseljima izbjegličkih kampova nije postala smislena. Ništa nije kako treba u ovom trenutku. Stojim kao vaza bez cvijeća i vode i promatram zelenilo iznad crvenih krovova bijelih i pastelnih fasada uređenih engleskih kuća sa njegovanim vrtovima. Pogled pada na lijepe travnjake, cvijeće, ruže koje padaju preko ofarbanih ograda i stare lampe iz prošlog stoljeća koje ukrašavaju ulice besprijekorno čiste i njegovane. Moj život izvana je poput ovoga iznutra ali znam da iza svake od ovih kuća leži nešto poput moje priče. Kuće skrivaju tajne. Iza prozora i vrata u tankim ili debelim zidovima padaju istine i laži, živi se i umire. U kuće sve stane i one su poput beskrajnih kazališta koje služe ljudima da se igraju života.
Takva je i moja kuća. Kuća iz snova. I u mojoj kući leže tajne. Daleko od ulice, starih svjetiljki i tuđih prozora sa lijepim zavjesama kao zastorima za kazališnu predstavu. Spušteni zastori, zatvorena vrata, ugašena svijetla i tijela koja spavaju mirnim snom. Moja stvarnost daleko od Jugoslavije. Zatrpala sam duboko u utrobu svoje kuće svoju istinu i tu će ona umrijeti. Mrtva je poput mene. Jednom sam umrla. Za vrijeme rata. Kad je Ratko Mladić sa svojom vojskom prošao kroz selo gdje sam živjela, djevojka sa napunjenih 17 godina i sa životom ispred sebe koji bi bio isti poput života mojih roditelja. Živjela bi mirna. Osigurana. Zaposlena i nikada ne bi bila gladna kao onaj dan kad sam došla u London za vrijeme jednog kišnog popodneva u izbjegličkim redovima na aerodromu gdje su nam dijelili hranu u crnim kutijama sa crvenim križom i kese sa odjećom. Tad sam nestala. Umrla. Taj dan su me ubili na jedan posve drugačiji način. Taj dan kad sam dotakla Britansko tlo sa svojim pocijepanim cipelama i poderanim kaputom shvatila sam kako više nemam ništa od svog identiteta. Ta smrt je neopisiva. Mogla sam lako da idem u redovima za hranu kao ostale izbjeglice iz mog aviona. U avionu sam upoznala divnu ženu, muslimanku sa dvoje djece, veoma otvorena, prijatna i ponudila mi je smještaj kod svog amidže iako sam njihova. Rekla je da sam njihova jer sam se zvala Kata. To je bilo moje ime. Ona se zvala Ramiza, bila je ljubazna i dala mi do znanja na tom letu da nije ljuta na mene što je moj narod započeo rat i u ime bratstva i jedinstva i našeg druga Tite pozvala me k sebi, pozvala me njihovima…Mogla sam otići. Mogla sam danas biti netko drugi ali nisam. Danas sam Katherine Mayer. Medicinska sestra u glavnoj bolnici južnog dijela Londona, majka jedne kćerke od 7 godina i supruga liječnika koji se bavi estetskom kirurgijom. To sam ja govorim sebi svih ovih godina. Govorim to sebi od trenutka kad sam se izdvojila iz svog reda na aerodromu i otišla svojim putem…
Za vrijeme leta iz Sarajeva u London sam umrla. Dok mi je Ramiza pričala o tome šta je sve imala za vrijeme mira, dok su djeca plakala na podu a ljudi stajali jedni do drugih kao ribe u konzervi i smrad straha se prostirao cijelim putem. Sjedile smo do WC-a u jednom kutu i naslonjena na zid slušala sam njene monologe, u gužvi sam čula i proklinjanje Karadžića, Mladića i svih Srba koji su se ikad rodili. Prije samo par mjeseci smo svi bili sretni pomislila sam. Nikad nisam čula takve kletve od ljudi s kojima sam dijelila tadašnji život. Jedna žena je prošla i čula moje ime i pljunula me u lice. Ona se zvala Munira a potom je Ramiza ustala i opalila joj šamar. Plakala sam a onda me jedan dječak pljunuo jer je vidio od Munire kako je ona to uradila a on se zvao Selim. Ja sam se zvala Kata i bila sam prokleta već u tom avionu. Nisam umrla za vrijeme silovanja, niti sam umrla kad sam vidjela kako jedan vojnik u službi velike Jugoslovenske vojske drži moju sestru od 14 godina za vrat i nakon što završava prelazi joj sa oštrim koljačkim nožem preko bijelog i malog vrata a crvena krv boje trule višnje teče po zemlji, preko drva koje je cijepao moj otac za zimu, njega su ubili na kraju kad je sve to odgledao a mene su ostavili jer sam molila da me ubiju. Pišali su po meni i ostavili me. Znam da su mi ubili i majku ali ne mogu se sjetiti jesam li to vidjela ili sam samo čula kad je gorila u štali iza kuće. Ne mogu odrediti u svojoj svijesti jesam li čula njene krikove ili sam te krikove pomiješala sa svojima i sa krikovima ljudi na ulicama sela koje je gorilo. Bilo je kao u paklu. Ugurali su me u našu kuću, dvojica mladića koja su se izdvojila po ponašanju i jačini uhvatili su me za kosu i išamarali naizmjenice. Jedan me držao za kosu i bio iza mene a drugi mi udarao šamare i pljuvao me po licu. Otvori usta kurvo govorio je. Gutaj. Pljunuo bi veliki komad ljepljive, smrdljive sluzi u moje grlo a potom mi zatvorio usta i čekao da progutam. Gledaj u mene kurvo dok gutaš! Gledala sam. Pljuvao me vojnik Jugoslavije a sad me pljuje jedna muslimanka jer sam dio te vojske i oni su moj narod. Kad su me vukli za kosu i ugurali u kuću kroz prozore sam vidjela samo plamen do nema i crne oblake sa sivim kako se miješaju u masi ljudi koji trče, tenkovi su prolazili a bombe i pucnjevi odjekivali unedogled. Zvukovi pucanja su se miješali sa zvucima pucanja moje kože pod njihovim dlanovima, smrdili su na rakiju i pričali o Mladiću, rekli su da će mi napraviti vojsku sprske djece i da će me ta ista djeca zaklati kad im kažu tko im je majka. Nisu znali da sam ja Kata. Nisu ni pitali zapravo, kroz maglu se sjećam da je jedan vojnik primjetio križ na zidu, drveni veliki križ upravo križ a ne krst jer nije imao one posebne krajeve poput pravoslavnih krsteva i tada je skinuo taj križ sa zida i slomio ga preko koljena, sjećam se da je broznzana mala skluptura Isusovog tijela pala na pod a on je potom šutnuo. Nakon toga mrak. Buđenje je bilo tako teško, htjela sam spavati, zauvijek, nestati i prestati postojati. Svijest o postojanju me bolila kao da hodam po staklu. Sve je bilo srušeno ali ništa od toga me nije ubilo. Ubio me taj maleni dječak koji me pljunuo u avionu. On me ubio. Nije me ubio rat. Ništa od svega što se desilo me nije ubilo jer sam živa i protiv toga ne mogu. Živa sam. Sve je bilo kao svježa rana i tražila sam neko uporište za preživljavanje a u tom avionu su moje utvrde i kule od karata padale jedna za drugom sve do trenutka kad me mali dječak pljunuo nakon što me pljunula njegova majka. Tad sam umrla. Umrla sam gledajući njegove naivne plave oči kako gledaju u mene i ne znaju zašto me pljuju, ne zna zašto me mrzi ali vidio je svoju majku i vjeruje joj, ponavlja za njom i radi ono što je ona vidjela od nekog drugog i u tom trenutku sam shvatila da je rat preživio. Da je preživio i da će se ponoviti jer rat i mržnja ne žive u prošlosti nego se rađaju u budućnosti kroz djecu poput ovog dječaka a u tom avionu sam shvatila da takvu budućnost ne želim doživjeti nikad više i zato sam otišla…Zauvijek.
Mnogo lijepih i normalnih godina sam provela kao Katherine, nikad nisam ostvarila kontakt u Londonu s ”mojim” narodom. Nikad nisam progovorila ”svoju” riječ. Nikad nisam rekla odakle sam zapravo i tko sam bila do svoje 17 godine vlastitom suprugu i sad svojoj kćeri. Danas je presuda doživotnog zatvora za krivca svega toga donešena i iznešena pred narod i svijet ali šta je to za mene? Hoću li sad moći reći svom mužu da nisam iz Kanade? Da sam dio naroda koji je došao u kolonama jednom davno za vrijeme raspada komunističke Jugoslavije u civiliziran svijet?
Na terasi je cvijeće u velikim saksijama, ogromne krošnje starih hrastova i lipe okružuju moju kuću napravila sam sebi kafu i sjetila se kako ne postoji nitko u mom životu da podijelim radost trenutka što je Ratko Mladić osuđen doživotno. Nitko ne zna da je on krivac moje nesreće-Nikad nisam rekla odakle sam, tko sam i šta mi se desilo sa 17 godina. Moja prošlost je rečena u nekoliko rečenica i tu se priča završila za sve one koji me poznaju. Nikad nisam došla u kontakt sa ”svojim” ljudima. Od njih mi se povraća. Osjećam strah kad u prolazu čujem neku poznatu rečenicu. Osjećam se kao da je rat. Moj jezik mi zvuči kao smrt jer sam čula toliko zlih riječi na svom jeziku i gadi mi se balkanski narod.
Mržnja koju osjećam prema svom narodu nije usmjerena na Ratka Mladića. Nije kriv za mene Ratko Mladić nego ljudi koji su poput njega. Za mene je kriv dječak u avionu. Za vrijeme leta iz Sarajeva u London shvatila sam da su ratni zločinci još uvijek pored mene. Maleni dječak Selim je čuo od svoje majke Munire da su ”moji” ubili njegovog tatu i tada je prošao pored mene i pljunuo me dok sam sjedila naslonjena na zid WC-a. Tu sam shvatila da je rat sa mnom, u tom avionu, zauvijek kroz sve ove ljude koji me okružuju. Zagađeni balkanski narod. Odvratni narod. Slušala sam u avionu beskrajne kletve, psovke, suze i osjećala sam se kriva. Bila sam silovana, mučena i ostavljena da umrem u svojoj kući kad su me izvukli i stavili u konvoj prema Sarajevu ali osjećam se kriva kao da sam ja uradila ovim ljudima svo zlo na ovom svijetu jer je ”moj” narod agresor. Tad sam se odrekla svega.
Na terasi pijem kafu, ukusna je. Čekam svoju kćerku i muža da se vrate pa da večeramo, napravila sam lazanje i puding od vanilije sa sladoledom od čokolade. Presuda ne mijenja ništa. U meni se nije desilo prosvjetljenje, nisam plakala, nisam postala bolja ni mirnija. Jednako mi se svi oni gade. Gade mi se žrtve, gade mi se krivci, gade mi se priče i gadi mi se Balkan. Za vrijeme silovanja u mojoj sobi dok je selo gorilo a krv moje sestre bila na šakama jednog vojnika vidjela sam da oni nisu Ratko Mladić nego mladići kojima Ratko Mladić služi kao izgovor, kojima rat služi kao opravdanje, koji ne brinu za Jugoslaviju nego za sebe i svoje interese a oni su za vrijeme rata bili najčešće ovakvi-Uništi, ubij, siluj, ukradi, istjeraj i zgazi. To nije bila vojska danas vidim, to su bili obični kriminalci kakvih ima u svim sredinama, gradovima i društvima. Vojska se ne ponaša tako. Tad sam shvatila da vojnici zapravo ne postoje nego kriminalci u vojničkim uniformama. Kad je glavu moje sestre šutnuo jedan mladić od 16 godina niz travnjak gdje je ležao moj mrtvi otac vjerovala sam kako od tih prizora moram umrijeti, kako u čovjeku pukne srce od tuge i nestaneš. Nije istina. Srce pukne ali živiš. Pukneš iznutra kao vaza, staklena, prazna vaza sa unutarnjom pukotinom koju nitko ne vidi a onda život izlazi iz tebe, neprimjetno, danima, godinama, zauvijek. Iz mene je izašao sav život taj dan i zato danas ne slavim jer mi ova presuda ne vraća natrag život. Ova presuda me nije usrećila niti mi dala smisao. Čekala sam u dubini svoje duše taj dan. U mojim mislima on vrišti, grebe lice, pati se u paklenim mukama što mora da umre u zatvoru ali to nije istina. On je u zatvoru već godinama, star čovjek, sijed, umoran i sasvim svejedno gdje će provesti ostatak svog života jer njegov život su bili ideali za koje nitko više ne umire. Njegov život su bili snovi za koje su ljudi ubijali. Njegov život je završen onog trenutka kad je zadnja puška spuštena, zadnja kap krvi na noževima osušena a tiha zemlja pokrila zadnjeg njihovog, našeg ili mojeg.
Gade mi se žrtve. Nekad se slučajno desi da na televiziji ugledam beskrajne godišnjice masakra, genocida i zla koje se desilo. Promatram te žene, slušam njihove priče i osjetim nasilje u njima. Žrtve su nasilni ljudi, beskrajno nasilni ljudi. Žrtve koje prežive a ostanu i dalje žrtve. Nije me bilo briga. Dosadne su. Jednom sam htjela reći svom mužu šta sam doživjela ali on bi me do kraja života gledao kao žrtvu. Nisam htjela da me gleda kao silovanu djevojku, traumatiziranu ženu, nekoga kome su zaklali sestru, ubili oca i spalili majku a potom me ostavili da umrem u kući na krevetu gdje su se mijenjali na meni kao što mijenjaju karte za poker a kad su završili pljunuli su na moje gole tijelo. Osjetila sam kako pljuju po mom tijelu, licu i u usta. Zašto da to ispričam nekome? Šta da kažem i kakav odgovor da dobijem? Šta će o meni pomisliti ako je ”moj” narod takav? U meni je odluka da nikad ništa ne kažem donešena zauvijek.
Ulazim u kuću, on je osuđen do kraja života. Bit će u zatvoru a ja na slobodi. On je slobodan a ja sam zatvorena. Zatvor u kojem sam se živa zakopala čini ovaj život i sretna sam. Nikad nitko neće ući u posjetu kao nekada kad je vojska došla bez najave, poziva i znanja. Nema više Jugoslavije i sretna sam što je mrtva, uništena i nestala poput mene. U njoj sada postoje samo žrtve. Žrtve i krivci a ja nisam ni jedno ni drugo. Slobodna sam. On je zatvoren i umrijet će zatvoren isto poput mene. On je kriv a žrtve su nevine. Sad nakon presude može zavladati mir. Sudije, advokati, predstavnici su izvagali njegove zločine i presudili. Jesu li na vagu mogli staviti jedan jedini život? Jesu li stavili na vagu Pravde glavu moje sestre? Godine moje majke? Suze mojih očiju? Rat sad može završiti kad je sve izvagano, određeno i završeno. Može…Ali neće. Rat nije u tome. Rat preživljava u nama i nosimo ga kao dar svima koje okružujemo. Rat je za mene bio u avionu na letu prema Londonu kad me maleni dječak Selim pljunuo. Maleni dječak uvjeren da sam kriva jer mu je rekla mama kako su ”moji” ubili njegovog tatu. Ne znam gdje je danas Selim, mrzi li me i dalje, sjeća li se kako je pljunuo jednu djevojku na letu u London? Taj maleni dječak je budući rat. Rat nije sahranjen u zatvoru i nije odnešen presudom. Taj rat je i dalje slobodan, živ i jednako pun mržnje kao prvi dan. Danas ne smiju da me ubiju tako lako, ne smiju da uđu u moj dom trojica vojnika i da mi zakolju kćerku a potom da šutaju njenu glavu, ubiju muža kao pseto iz puške do kleči ispred njih a mene siluju i ostave popišanu i popljuvanu a znam da žele. Znam da dječaci poput Selima i ljudi poput Ratka samo čekaju priliku da ponovo urade što rade najbolje na Balkanu-Da mrze.
Ulazim u kuću, moja kćerka otvara vrata i smije se, priča mi kako je vidjela neku divnu haljinu i želi da proba sa sviranjem gitare, smije se i priča a ja je gledam. U njoj vidim svoju sestru, oca i majku. Ona priča o tome šta je radila u školi na tečnom engleskom jeziku jer nikad nije čula nijednu moju riječ. Nikad. Neće se desiti da ona bude ”moja” jer ako postane ”moja” odmah će biti i njihova. Bit će odmah podijeljena na milion načina i verzija poput mene nekada a ona to ne zaslužuje. Njena priča ne smije imati Ratka Mladića, genocid Srebrenice, raspad Jugoslavije, agresija Srba na Bosnu i silovanja i klanja… To nije njena priča. Ona ima čist papir poklonjen od mene. Rođena je u Londonu i Engleskinja je na papiru. To je moj dar njoj. Ostatak života će biti slobodna kad već Ratko i ja živimo u zatvoru. Žrtva i zločinac. On u svom zatvoru a ja u svom. Na kraju je rat preživio u dječacima i djevojkama poput mene i malog Selima na letu prema slobodi…I rat će živjeti u mnogima od nas do kraja života. Baš kao i ova presuda.
Sad kad si doživotno osuđen na robiju hoćeš li razmisliti o svemu? Hoćeš li se pokajati? Je li na kraju išta od toga važno? Trebalo je biti važno. Trebalo je danas da slavim. Osjećam se zapravo prazna. Svijet nije postao ljepše mjesto. Ni najmanje. Vjerovala sam da hoće. Tako sam snažno držala svoju vjeru u pravdu i da pravda donosi radost ali stojim kao prazna vaza na terasi doma u predgrađu Londona i čekam da se moja kćer vrati sa nastave. Stojim i ne pijem, ne slavim, nema nikoga da s njim podijelim radost ovog trenutka i bez njih nema smisla. U sebi osjetim prazninu. To me plaši pomalo, nije normalno da osjetim ravnodušnost prema čovjeku koji je kriv za smrt moje braće, oca i majke. Kriv je za gubitak mog doma, raspad Jugoslavije, moja izgubljena mladost po naseljima izbjegličkih kampova nije postala smislena. Ništa nije kako treba u ovom trenutku. Stojim kao vaza bez cvijeća i vode i promatram zelenilo iznad crvenih krovova bijelih i pastelnih fasada uređenih engleskih kuća sa njegovanim vrtovima. Pogled pada na lijepe travnjake, cvijeće, ruže koje padaju preko ofarbanih ograda i stare lampe iz prošlog stoljeća koje ukrašavaju ulice besprijekorno čiste i njegovane. Moj život izvana je poput ovoga iznutra ali znam da iza svake od ovih kuća leži nešto poput moje priče. Kuće skrivaju tajne. Iza prozora i vrata u tankim ili debelim zidovima padaju istine i laži, živi se i umire. U kuće sve stane i one su poput beskrajnih kazališta koje služe ljudima da se igraju života.
Takva je i moja kuća. Kuća iz snova. I u mojoj kući leže tajne. Daleko od ulice, starih svjetiljki i tuđih prozora sa lijepim zavjesama kao zastorima za kazališnu predstavu. Spušteni zastori, zatvorena vrata, ugašena svijetla i tijela koja spavaju mirnim snom. Moja stvarnost daleko od Jugoslavije. Zatrpala sam duboko u utrobu svoje kuće svoju istinu i tu će ona umrijeti. Mrtva je poput mene. Jednom sam umrla. Za vrijeme rata. Kad je Ratko Mladić sa svojom vojskom prošao kroz selo gdje sam živjela, djevojka sa napunjenih 17 godina i sa životom ispred sebe koji bi bio isti poput života mojih roditelja. Živjela bi mirna. Osigurana. Zaposlena i nikada ne bi bila gladna kao onaj dan kad sam došla u London za vrijeme jednog kišnog popodneva u izbjegličkim redovima na aerodromu gdje su nam dijelili hranu u crnim kutijama sa crvenim križom i kese sa odjećom. Tad sam nestala. Umrla. Taj dan su me ubili na jedan posve drugačiji način. Taj dan kad sam dotakla Britansko tlo sa svojim pocijepanim cipelama i poderanim kaputom shvatila sam kako više nemam ništa od svog identiteta. Ta smrt je neopisiva. Mogla sam lako da idem u redovima za hranu kao ostale izbjeglice iz mog aviona. U avionu sam upoznala divnu ženu, muslimanku sa dvoje djece, veoma otvorena, prijatna i ponudila mi je smještaj kod svog amidže iako sam njihova. Rekla je da sam njihova jer sam se zvala Kata. To je bilo moje ime. Ona se zvala Ramiza, bila je ljubazna i dala mi do znanja na tom letu da nije ljuta na mene što je moj narod započeo rat i u ime bratstva i jedinstva i našeg druga Tite pozvala me k sebi, pozvala me njihovima…Mogla sam otići. Mogla sam danas biti netko drugi ali nisam. Danas sam Katherine Mayer. Medicinska sestra u glavnoj bolnici južnog dijela Londona, majka jedne kćerke od 7 godina i supruga liječnika koji se bavi estetskom kirurgijom. To sam ja govorim sebi svih ovih godina. Govorim to sebi od trenutka kad sam se izdvojila iz svog reda na aerodromu i otišla svojim putem…
Za vrijeme leta iz Sarajeva u London sam umrla. Dok mi je Ramiza pričala o tome šta je sve imala za vrijeme mira, dok su djeca plakala na podu a ljudi stajali jedni do drugih kao ribe u konzervi i smrad straha se prostirao cijelim putem. Sjedile smo do WC-a u jednom kutu i naslonjena na zid slušala sam njene monologe, u gužvi sam čula i proklinjanje Karadžića, Mladića i svih Srba koji su se ikad rodili. Prije samo par mjeseci smo svi bili sretni pomislila sam. Nikad nisam čula takve kletve od ljudi s kojima sam dijelila tadašnji život. Jedna žena je prošla i čula moje ime i pljunula me u lice. Ona se zvala Munira a potom je Ramiza ustala i opalila joj šamar. Plakala sam a onda me jedan dječak pljunuo jer je vidio od Munire kako je ona to uradila a on se zvao Selim. Ja sam se zvala Kata i bila sam prokleta već u tom avionu. Nisam umrla za vrijeme silovanja, niti sam umrla kad sam vidjela kako jedan vojnik u službi velike Jugoslovenske vojske drži moju sestru od 14 godina za vrat i nakon što završava prelazi joj sa oštrim koljačkim nožem preko bijelog i malog vrata a crvena krv boje trule višnje teče po zemlji, preko drva koje je cijepao moj otac za zimu, njega su ubili na kraju kad je sve to odgledao a mene su ostavili jer sam molila da me ubiju. Pišali su po meni i ostavili me. Znam da su mi ubili i majku ali ne mogu se sjetiti jesam li to vidjela ili sam samo čula kad je gorila u štali iza kuće. Ne mogu odrediti u svojoj svijesti jesam li čula njene krikove ili sam te krikove pomiješala sa svojima i sa krikovima ljudi na ulicama sela koje je gorilo. Bilo je kao u paklu. Ugurali su me u našu kuću, dvojica mladića koja su se izdvojila po ponašanju i jačini uhvatili su me za kosu i išamarali naizmjenice. Jedan me držao za kosu i bio iza mene a drugi mi udarao šamare i pljuvao me po licu. Otvori usta kurvo govorio je. Gutaj. Pljunuo bi veliki komad ljepljive, smrdljive sluzi u moje grlo a potom mi zatvorio usta i čekao da progutam. Gledaj u mene kurvo dok gutaš! Gledala sam. Pljuvao me vojnik Jugoslavije a sad me pljuje jedna muslimanka jer sam dio te vojske i oni su moj narod. Kad su me vukli za kosu i ugurali u kuću kroz prozore sam vidjela samo plamen do nema i crne oblake sa sivim kako se miješaju u masi ljudi koji trče, tenkovi su prolazili a bombe i pucnjevi odjekivali unedogled. Zvukovi pucanja su se miješali sa zvucima pucanja moje kože pod njihovim dlanovima, smrdili su na rakiju i pričali o Mladiću, rekli su da će mi napraviti vojsku sprske djece i da će me ta ista djeca zaklati kad im kažu tko im je majka. Nisu znali da sam ja Kata. Nisu ni pitali zapravo, kroz maglu se sjećam da je jedan vojnik primjetio križ na zidu, drveni veliki križ upravo križ a ne krst jer nije imao one posebne krajeve poput pravoslavnih krsteva i tada je skinuo taj križ sa zida i slomio ga preko koljena, sjećam se da je broznzana mala skluptura Isusovog tijela pala na pod a on je potom šutnuo. Nakon toga mrak. Buđenje je bilo tako teško, htjela sam spavati, zauvijek, nestati i prestati postojati. Svijest o postojanju me bolila kao da hodam po staklu. Sve je bilo srušeno ali ništa od toga me nije ubilo. Ubio me taj maleni dječak koji me pljunuo u avionu. On me ubio. Nije me ubio rat. Ništa od svega što se desilo me nije ubilo jer sam živa i protiv toga ne mogu. Živa sam. Sve je bilo kao svježa rana i tražila sam neko uporište za preživljavanje a u tom avionu su moje utvrde i kule od karata padale jedna za drugom sve do trenutka kad me mali dječak pljunuo nakon što me pljunula njegova majka. Tad sam umrla. Umrla sam gledajući njegove naivne plave oči kako gledaju u mene i ne znaju zašto me pljuju, ne zna zašto me mrzi ali vidio je svoju majku i vjeruje joj, ponavlja za njom i radi ono što je ona vidjela od nekog drugog i u tom trenutku sam shvatila da je rat preživio. Da je preživio i da će se ponoviti jer rat i mržnja ne žive u prošlosti nego se rađaju u budućnosti kroz djecu poput ovog dječaka a u tom avionu sam shvatila da takvu budućnost ne želim doživjeti nikad više i zato sam otišla…Zauvijek.
Mnogo lijepih i normalnih godina sam provela kao Katherine, nikad nisam ostvarila kontakt u Londonu s ”mojim” narodom. Nikad nisam progovorila ”svoju” riječ. Nikad nisam rekla odakle sam zapravo i tko sam bila do svoje 17 godine vlastitom suprugu i sad svojoj kćeri. Danas je presuda doživotnog zatvora za krivca svega toga donešena i iznešena pred narod i svijet ali šta je to za mene? Hoću li sad moći reći svom mužu da nisam iz Kanade? Da sam dio naroda koji je došao u kolonama jednom davno za vrijeme raspada komunističke Jugoslavije u civiliziran svijet?
Na terasi je cvijeće u velikim saksijama, ogromne krošnje starih hrastova i lipe okružuju moju kuću napravila sam sebi kafu i sjetila se kako ne postoji nitko u mom životu da podijelim radost trenutka što je Ratko Mladić osuđen doživotno. Nitko ne zna da je on krivac moje nesreće-Nikad nisam rekla odakle sam, tko sam i šta mi se desilo sa 17 godina. Moja prošlost je rečena u nekoliko rečenica i tu se priča završila za sve one koji me poznaju. Nikad nisam došla u kontakt sa ”svojim” ljudima. Od njih mi se povraća. Osjećam strah kad u prolazu čujem neku poznatu rečenicu. Osjećam se kao da je rat. Moj jezik mi zvuči kao smrt jer sam čula toliko zlih riječi na svom jeziku i gadi mi se balkanski narod.
Mržnja koju osjećam prema svom narodu nije usmjerena na Ratka Mladića. Nije kriv za mene Ratko Mladić nego ljudi koji su poput njega. Za mene je kriv dječak u avionu. Za vrijeme leta iz Sarajeva u London shvatila sam da su ratni zločinci još uvijek pored mene. Maleni dječak Selim je čuo od svoje majke Munire da su ”moji” ubili njegovog tatu i tada je prošao pored mene i pljunuo me dok sam sjedila naslonjena na zid WC-a. Tu sam shvatila da je rat sa mnom, u tom avionu, zauvijek kroz sve ove ljude koji me okružuju. Zagađeni balkanski narod. Odvratni narod. Slušala sam u avionu beskrajne kletve, psovke, suze i osjećala sam se kriva. Bila sam silovana, mučena i ostavljena da umrem u svojoj kući kad su me izvukli i stavili u konvoj prema Sarajevu ali osjećam se kriva kao da sam ja uradila ovim ljudima svo zlo na ovom svijetu jer je ”moj” narod agresor. Tad sam se odrekla svega.
Na terasi pijem kafu, ukusna je. Čekam svoju kćerku i muža da se vrate pa da večeramo, napravila sam lazanje i puding od vanilije sa sladoledom od čokolade. Presuda ne mijenja ništa. U meni se nije desilo prosvjetljenje, nisam plakala, nisam postala bolja ni mirnija. Jednako mi se svi oni gade. Gade mi se žrtve, gade mi se krivci, gade mi se priče i gadi mi se Balkan. Za vrijeme silovanja u mojoj sobi dok je selo gorilo a krv moje sestre bila na šakama jednog vojnika vidjela sam da oni nisu Ratko Mladić nego mladići kojima Ratko Mladić služi kao izgovor, kojima rat služi kao opravdanje, koji ne brinu za Jugoslaviju nego za sebe i svoje interese a oni su za vrijeme rata bili najčešće ovakvi-Uništi, ubij, siluj, ukradi, istjeraj i zgazi. To nije bila vojska danas vidim, to su bili obični kriminalci kakvih ima u svim sredinama, gradovima i društvima. Vojska se ne ponaša tako. Tad sam shvatila da vojnici zapravo ne postoje nego kriminalci u vojničkim uniformama. Kad je glavu moje sestre šutnuo jedan mladić od 16 godina niz travnjak gdje je ležao moj mrtvi otac vjerovala sam kako od tih prizora moram umrijeti, kako u čovjeku pukne srce od tuge i nestaneš. Nije istina. Srce pukne ali živiš. Pukneš iznutra kao vaza, staklena, prazna vaza sa unutarnjom pukotinom koju nitko ne vidi a onda život izlazi iz tebe, neprimjetno, danima, godinama, zauvijek. Iz mene je izašao sav život taj dan i zato danas ne slavim jer mi ova presuda ne vraća natrag život. Ova presuda me nije usrećila niti mi dala smisao. Čekala sam u dubini svoje duše taj dan. U mojim mislima on vrišti, grebe lice, pati se u paklenim mukama što mora da umre u zatvoru ali to nije istina. On je u zatvoru već godinama, star čovjek, sijed, umoran i sasvim svejedno gdje će provesti ostatak svog života jer njegov život su bili ideali za koje nitko više ne umire. Njegov život su bili snovi za koje su ljudi ubijali. Njegov život je završen onog trenutka kad je zadnja puška spuštena, zadnja kap krvi na noževima osušena a tiha zemlja pokrila zadnjeg njihovog, našeg ili mojeg.
Gade mi se žrtve. Nekad se slučajno desi da na televiziji ugledam beskrajne godišnjice masakra, genocida i zla koje se desilo. Promatram te žene, slušam njihove priče i osjetim nasilje u njima. Žrtve su nasilni ljudi, beskrajno nasilni ljudi. Žrtve koje prežive a ostanu i dalje žrtve. Nije me bilo briga. Dosadne su. Jednom sam htjela reći svom mužu šta sam doživjela ali on bi me do kraja života gledao kao žrtvu. Nisam htjela da me gleda kao silovanu djevojku, traumatiziranu ženu, nekoga kome su zaklali sestru, ubili oca i spalili majku a potom me ostavili da umrem u kući na krevetu gdje su se mijenjali na meni kao što mijenjaju karte za poker a kad su završili pljunuli su na moje gole tijelo. Osjetila sam kako pljuju po mom tijelu, licu i u usta. Zašto da to ispričam nekome? Šta da kažem i kakav odgovor da dobijem? Šta će o meni pomisliti ako je ”moj” narod takav? U meni je odluka da nikad ništa ne kažem donešena zauvijek.
Ulazim u kuću, on je osuđen do kraja života. Bit će u zatvoru a ja na slobodi. On je slobodan a ja sam zatvorena. Zatvor u kojem sam se živa zakopala čini ovaj život i sretna sam. Nikad nitko neće ući u posjetu kao nekada kad je vojska došla bez najave, poziva i znanja. Nema više Jugoslavije i sretna sam što je mrtva, uništena i nestala poput mene. U njoj sada postoje samo žrtve. Žrtve i krivci a ja nisam ni jedno ni drugo. Slobodna sam. On je zatvoren i umrijet će zatvoren isto poput mene. On je kriv a žrtve su nevine. Sad nakon presude može zavladati mir. Sudije, advokati, predstavnici su izvagali njegove zločine i presudili. Jesu li na vagu mogli staviti jedan jedini život? Jesu li stavili na vagu Pravde glavu moje sestre? Godine moje majke? Suze mojih očiju? Rat sad može završiti kad je sve izvagano, određeno i završeno. Može…Ali neće. Rat nije u tome. Rat preživljava u nama i nosimo ga kao dar svima koje okružujemo. Rat je za mene bio u avionu na letu prema Londonu kad me maleni dječak Selim pljunuo. Maleni dječak uvjeren da sam kriva jer mu je rekla mama kako su ”moji” ubili njegovog tatu. Ne znam gdje je danas Selim, mrzi li me i dalje, sjeća li se kako je pljunuo jednu djevojku na letu u London? Taj maleni dječak je budući rat. Rat nije sahranjen u zatvoru i nije odnešen presudom. Taj rat je i dalje slobodan, živ i jednako pun mržnje kao prvi dan. Danas ne smiju da me ubiju tako lako, ne smiju da uđu u moj dom trojica vojnika i da mi zakolju kćerku a potom da šutaju njenu glavu, ubiju muža kao pseto iz puške do kleči ispred njih a mene siluju i ostave popišanu i popljuvanu a znam da žele. Znam da dječaci poput Selima i ljudi poput Ratka samo čekaju priliku da ponovo urade što rade najbolje na Balkanu-Da mrze.
Ulazim u kuću, moja kćerka otvara vrata i smije se, priča mi kako je vidjela neku divnu haljinu i želi da proba sa sviranjem gitare, smije se i priča a ja je gledam. U njoj vidim svoju sestru, oca i majku. Ona priča o tome šta je radila u školi na tečnom engleskom jeziku jer nikad nije čula nijednu moju riječ. Nikad. Neće se desiti da ona bude ”moja” jer ako postane ”moja” odmah će biti i njihova. Bit će odmah podijeljena na milion načina i verzija poput mene nekada a ona to ne zaslužuje. Njena priča ne smije imati Ratka Mladića, genocid Srebrenice, raspad Jugoslavije, agresija Srba na Bosnu i silovanja i klanja… To nije njena priča. Ona ima čist papir poklonjen od mene. Rođena je u Londonu i Engleskinja je na papiru. To je moj dar njoj. Ostatak života će biti slobodna kad već Ratko i ja živimo u zatvoru. Žrtva i zločinac. On u svom zatvoru a ja u svom. Na kraju je rat preživio u dječacima i djevojkama poput mene i malog Selima na letu prema slobodi…I rat će živjeti u mnogima od nas do kraja života. Baš kao i ova presuda.