Dragi dnevniče.
Hladno je i mokro. Smrdi na urin svuda oko mene. Ležim i slušam ih šta rade i pitam se kad će sve ovo završiti? Znam da me nitko neće naći kad me odvedu odavde u vodu iza skladišta i potope kao moje ostale prijateljice. Najčešće ih svežu iza ruka žicom a onda ih potope u plićak držeći ih za glavu i noge…Ponekad neka vrisne na trenutak kad izroni ali to traje kratko. Krik koji čujemo iza skladišta uvijek traje kratko i pretvori se u grgljanje i kašljanje. Oni ih odmah potope držeći ih za kosu, vrat ili udarajućii šakom u glavu da izgube svijest. Voda ponekad bude crvena i mislim da nekim ženama prerežu vrat. Vojnici odlaze odavde i sad čiste skladište. Tako je jedan od glavnih rekao-Da je vrijeme da očisti logor od smeća. To je značilo ubiti nas 17 koliko nas je ostalo za vrijeme rata. Ovdje sam skoro dvije godine i navikla sam na sve. Mirno pišem ove zadnje stranice jer znam da sam danas ja na redu. Konačno.
Kad sam dovedena u logor plakala sam. Prvih dana sam se tresla i povraćala ali brzo nakon toga sam izgubila sve emocije od straha, očaja i tuge pretvorila sam se u bezosjećajnu masu koja ne liči na sebe. Rat je to uradio od mene. Logorašica. Tako me zovu dragi vojnici. Logorašica. Nemam ime i prezime a zbog imena i prezimena sam u logoru tata me branio ali njemu su pucali u glavu i sve polili benzinom. Sjećam se koliko sam vrištala kad su konačno ušli na vrata moje kuće znajući da nema izlaza. Nisam se plašila vojske nego ljudi u uniformama koji su me gledali kao da nisam ljudsko biće. Ti ljudi nisu imali ljudski pogled. U njima se našlo nešto demonsko. Sloboda koju je rat dao takvim ljudima uz oružje i snagu postala je bezgranična i kasno sam shvatila da je moje tijelo i život teren za iskušavanje tih granica.
Došli su po nas jedno jutro dok je moj otac bio u štali i davao kravama sijeno. Živjela sam na selu i trebala početi studirati za dva mjeseca ali kad je stigla vijest o barikadama, vojsci koja ide prema gradovima, broju mrtvih na cestama-Moj otac nije vjerovao. Bio je tako glup. Čovjek sa sela. Molila sam ga da odemo kad me tetka zvala iz Njemačke ali nije htio da ode. Nije pustio ni mene a potom je vojska pucala u njegovu glavu u štali a njegove krave zalila benzinom. Čula sam urlike koje nikad prije nisam čula u životu u plamenu koji je gutao štalicu i cijelo selo…Mislim da su krikovi bili od životinja i ljudi istovremeno. Nisam sigurna. Bila sam u kamionu, vezana iza leđa, kad sam molila da prestanu. Jedan vojnik lijepih plavih očiju je rekao da me puste i pomislila sam da se smilovao. Pustili su me a potom me udario svom snagom u glavu i pljunuo. Provela sam mirno ostatak puta na podu kamiona…
Dragi Dnevniče:
Znam da te nitko neće naći. Jučer me nisu stigli baciti u vodu i ostalo nas je još šestero. Sad smo odvojene. Ne žele da paničimo. Moje prijateljice ne znaju šta nam rade. Misle da idemo na zamjenu. Ne idemo. Odvojili su nas u prostorije i samo moja ima pogled na livadu i šumu iza koje je ledena rijeka. Vidjela sam kako vode moje prijateljice tamo, vezane iza leđa, ponekad potpuno gole. I ne vraćaju se. Ne mijenjaju nas. Ubijaju nas u vodi. Kad završe s nama oni odlaze natrag odakle su došli. Sporazum o miru je navodno donešen. Mir. Ovdje nema mira. Nije ga bilo dvije ili tri godine nisam sigurna jer nemamo datume, satove i ništa što bi podsjećalo na moj nekadašnji život. Ovdje nas zovu logorašicama. Kad sam dobila taj naziv pretvorila sam se u nešto nalik na čovjeka ali sav moj identitet je nestao. Drago mi je što sam našla ovu prašnjavu svesku da napišem nekoliko riječi ali čemu? Ubijam vrijeme. To radim. Oni ubijaju nas a ja ubijam vrijeme dok ne dođe trenutak da me odvedu u vodu. Ne mrzim ih. Ne osjećam više ništa osim želje da jednom i zauvijek završe.
U logoru nije vrijedilo vrijeme kao na ostatku svijeta. To nitko ne zna. Ne vrijedi sat, datum, doručak, ručak i večera ne postoje, nema pauza i nema osjećaja za bilo šta i bilo koga. Na početku sam plakala u ćošku hangara dok nas je još bilo mnogo a potom su me vojnici vodili na preglede. Tako su zvali svoja silovanja. Pregledima. Ginekološki pregled! Ušao bi jedan od oficira, generala i vojnika sa visokim činovima i poveo bi još trojicu sa sobom koji bi nosili jednu sajlu kao za pse i kad bi odabrao žene za svoj ”ginekološki pregled” jedan od njih bi samo prebacio sajlu na vrat neke žene ili djevojke i povukao je k sebi. Vrištale su mnoge, plakale ali kasnije su shvatile da ih to uzbuđuje još više i vremenom smo postale tihe, mirne i pomirene sa svojim pregledima. U tim pregledima je bilo svega. Jedna od nas je znala ostat bez uha na tim pregledima a druga bi se vratila sa ožiljcima od gašenja cigara po cijelom tijelu. Najgore su prolazile mlade djevojke. Djevojke poput mene. Imam 21 godinu i pregledali su me više puta. Trudna sam.
Dragi Dnevniče:
Uskoro će. Ostale su još tri. Upravo su petorica odvela svezanu djevojku iza leđa preko livade i ide u vodu. Potopit će je. Ubiti i onda će je duboka voda odnijeti kao govno niz vodu. Jedan vojnik je rekao da smo govna pa nas treba pustiti niz vodu. Mlad momak. Mlađi od mene. On je znao da mi pljune u usta s vremena na vrijeme a onda mi kaže da progutam dok ga gledam u oči. Radila sam sve to. Izbjegavala sam bol ali na kraju bi mi svakako udario šamar. U tim trenutcima nedostajala mi je mama. Mama je mrtva. U mojim sjećanjima ona miriše na svoj omekšivač i sapun koji je držala u ormaru. Ujutro se kuha mlijeko i ja prilazim loncu i skidam kajmak koji potom stavljam u kafu koju je skuhala moja sestra-I ona je mrtva. U sjećanjima pržim jaja na maslu, navečer izlazim u šetnju ili na neki od seoskih vašara ali sela su spaljena. Ništa više ne postoji za mene iza ove sobe koja smrdi na urin. Od straha se upišaju djevojke prije nego budu odvedene iza kuće. Vojnici se smiju i piju. Ova soba je bila prepuna nekada sjećam se-Haljine, ogrlice, nakit, šminka, lusteri, televizije, slike, piće, tehnika. Vojnici su krali po selima a potom palili sve iza sebe. Kad bi došli sa svojih pohoda bacili bi mnogo odjeće i nakita u ovu sobu a potom nas tjerali da se oblačimo u haljine i nosimo nakit. Za naše preglede smo morale biti veoma lijepe. Nikad to nismo bile. Kad sam prvi put trebala obući jednu takvu haljinu vidjela sam kapljice krvi na njoj, potom sam vidjela i na ogrlici od masivnog zlata tragove krvi i počela da plačem. Jedan od njih je rekao da se nasmijem, uhvatio me za lice i rekao da se nasmijem ili će mi nacrtati osmijeh držeći nož na usnama. Mislila sam da će kraj biti tu ali nažalost nije. Drugi vojnik je našao karmin u stvarima koje su ukrali i prišao mi-Nacrtat ćemo ti osmijeh rekao je smijući se i šarao po mojim ustima crvenom bojom sve dok nisam ličila na klauna. Smijali su se a ja sam plakala…
Trudna sam. Nitko ne zna. Vojnici u logoru su se šalili s nama kako će nam svima napraviti vojsku djece. Jedna žena je rodila za vrijeme logora. Nitko joj od vojske nije pomogao. Sjećam se mraka u prostoriji i kako su druge žene oko nje pomagale sve dok beba nije zaplakala. Nitko joj nije čestitao. Nitko nije prišao toj bebi. Beba je bila na betonu. Gola. Vrištala je. Htjela sam da je uzmem ali starija nana je rekla da ne diram nesreću. Beba je bila na betonu a nas trideset tada nije reagiralo dok je majka okrenula lice i šutjela. Čekale smo. Male ruke su hvatale zrak u potrazi za svojom majkom dok je tišinu narušavao samo jecaj malene bebe. Bio je sin. I to je trajalo samo nekoliko minuta ledeni beton je uradio svoje i mala ruka se spustila prema sitnom tijelu. Beba više nije plakala a jedna od žena je prebacila najlonsku kesu preko tijela i ostavila vojnicima da bace svoje smeće. U meni se rodila tama u logoru kojoj nema kraja. U toj tami se sada rađa dijete ali jedan od muškaraca koji je otac djeteta će ubiti uskoro i mene i svoje dijete. Slušam krikove u dubini skladišta. Ona djevojka zna da će je ubiti i moli ih. Čujem pucanj. Nisu imali strpljenja da je svežu i vode sve do rijeke. Mrtva je. Odnijet će njeno tijelo u vodu i pustiti zauvijek i sad sam ostala samo ja.
Ne znam šta bi mogla napisati ovdje u nadi da će netko nekad ovo naći i pročitati. Ne mogu na papiru kojeg je sve manje i manje jer ovo nije pravi dnevnik nego tanka sveska u kojoj je neko dijete pisalo zadaću, slučajno je došla sa ostatkom ukradenih stvari u ovaj logor. Mislim da je i to dijete mrtvo. Vojnici su lopovi, koljači, zli ljudi. Ne postoji dobar vojnik. Nisam ga vidjela. Možda bi vjerovala da su moji vojnici bolji prema ženama ali sumnjam. Ne radi se o ratu. Nikada se nije radilo o ratu u tome je problem. Rat je samo izgovor da čudovišta izađu na svjetlost dana ali i tada moraju nositi masku-Maska za ova čudovišta su vojničke uniforme. Mene ne mogu prevariti. To su ljudi koji su bili do jučer normalni ali dobili su ono što većina ljudi ne dobije u cijelom životu-Moć. Nisam čula da ovi vojnici pričaju o Jugoslaviji. Nisu nikad spomenuli Jugoslaviju otkad sam ovdje. Nikada. Vojska ovdje priča o tome gdje treba ići na sljedeću liniju i koje selo bi mogli spaliti idući put, pričaju o tome koliko vrijedi jedna od nas i koliko bi viskija i cigara mogli dobiti na razmjeni. Kad sam došla na temu razmjene shvatila sam da nitko nema da ovim vojnicima donese šteku cigara i flašu viskija za mene. Tu sam shvatila da će me oni zbog toga i ubiti. Nema cigara i alkohola da se plati moja sloboda. Vojnici ovdje pričaju o tome kako su natjerali sina da klekne ispred oca i stavi kurac svog tate u usta a potom obojicu ubili ispred majke koja se srušila od krikova i jeze i koliko je smiješno bilo vidjeti kako se žena grebe po licu i kida odjeću sa sebe od očaja… To su naši vojnici. Zapisala sam to. Rat se ne vodi u logorima preko nevinih žena, djece i starih. Ne vodi se preko muškaraca koje zarobiš i ostaviš bez mogućnosti obrane, gole, bose i bespomoćne. Vojnici su to radili. Čula sam o logorima sa muškarcima. Čula sam kako izgledaju kao živi mrtvaci i kako su hodnici prekriveni krvlju i komadima tijela…Vojska. Jugoslavija. Bratstvo i jedinstvo. Komunizam i Goli Otok. Vidim kako je djelovalo. Sva ova čudovišta su potekla iz Jugoslavije. Dok pišem ove zadnje riječi čujem njihove korake, smijeh i raspravu. Jugoslavija i njeni ljudi. Braća i sestre, poštovani drugari, drug Tito i Partija.
Hladno je. U ostacima Jugoslavije je veoma hladno. Nema ljudi. Ubijaju se nekadašnje komšije i prave se bebe koje u bratstvu i jedinstvu bacamo na beton, drugaricama se sijeku uši, noge i vratovi a drugari se drže u jamama i izgladnjuju do smrti ako prije toga ne umru od mučenja i silovanja. Muškarci su silovani također čula sam. Vojska. Jugoslavija. Braća… Moje dijete neće dočekati taj svijet. Nije ovo moje dijete. Ono je u zatvoru moga tijela kao što sam ja u zatvoru njegovih očeva. Nemam pojma tko je otac. Vojska. Čitava ova armija koja me držala dvije godine ovdje neka bude otac ove bebe. Bratstvo i jedinstvo na djelu. Uskoro će, čujem ih. Jedva čekam mama da ti se pridružim, ne bojim se više. Tata opraštam ti što si vjerovao da se ovo neće desiti. Umro si prebrzo i prelako i prestala sam plakati zbog tebe onog trenutka kad sam shvatila šta mi se dešava zbog tvoje odluke da ostanemo u Jugoslaviji, da sačekamo da se sve smiri i evo sretna sam jer hoće. Sve će se smiriti za koji tren konačno. U mom stomaku je beba od nekoliko mjeseci i oni ne znaju, nemaju pojma da će ubiti jednog od svojih. Smijem se. U meni je beba ove vojske i kad ubiju mene ubit će vlastitu krv. Izgleda da je istina kako smo bratstvo i jedinstvo ipak na kraju. Krv koja proliva vlastitu krv na Balkanu i to nikad neće stati. Voljela bi da znam kako izgleda svijet i šta se desilo sa Jugoslavijom za ovo vrijeme dok sam bila logorašica. Znam da bi moj dnevnik bio mnogo uzbudljivi da sam samo vidjela ono o čemu sam slušala ali nisam. Logorašice žive u logoru i u njemu najčešće umiru. Jednog dana možda nađu ovu malu svesku u smeću sa ostalim stvarima ovog skladišta ali ne vjerujem, nije bitno. Sve će ovo proći i možda je bolje da se sve to zaboravi. Sve da se izbriše kao i tijela logorašica bačena u vodu, vatru ili zemlju. Na kraju se pitam zašto sam ovo pisala? Kome? Istina nikome ne treba. Narodu trebaju ideali a ne istina. Ideali zbog kojih se umire i živi a na kraju ubija. Mene će ubiti u ime Jugoslavije. Ubit će me braća i ubit će svoje vlastito dijete u meni. Nema smisla znam ali ništa drugo ne znam. Voljela bi imati zaključak i nešto za kraj ali nemam. Voljela bi znati zašto se sve ovo desilo ali ne znam. Voljela bi da iza mene ostaje obitelj, dom, unučad i starost sa mužem koji bi bio jedan od ovih vojnika da nije došao rat ali to se neće desiti i s tim sam se pomirila. Nema smisla, nema razuma i nema sretnog kraja. Iza mene će ostati ništa kao što je ništa ostalo od Jugoslavije. Iza mene je samo ova mala priča u jednoj prljavoj svesci koju zovem dnevnikom. Iza mene je samo dnevnik jedne logorašice.
Evo ih ulaze moram ići…
S ljubavlju.
Dragi dnevniče.
Hladno je i mokro. Smrdi na urin svuda oko mene. Ležim i slušam ih šta rade i pitam se kad će sve ovo završiti? Znam da me nitko neće naći kad me odvedu odavde u vodu iza skladišta i potope kao moje ostale prijateljice. Najčešće ih svežu iza ruka žicom a onda ih potope u plićak držeći ih za glavu i noge…Ponekad neka vrisne na trenutak kad izroni ali to traje kratko. Krik koji čujemo iza skladišta uvijek traje kratko i pretvori se u grgljanje i kašljanje. Oni ih odmah potope držeći ih za kosu, vrat ili udarajućii šakom u glavu da izgube svijest. Voda ponekad bude crvena i mislim da nekim ženama prerežu vrat. Vojnici odlaze odavde i sad čiste skladište. Tako je jedan od glavnih rekao-Da je vrijeme da očisti logor od smeća. To je značilo ubiti nas 17 koliko nas je ostalo za vrijeme rata. Ovdje sam skoro dvije godine i navikla sam na sve. Mirno pišem ove zadnje stranice jer znam da sam danas ja na redu. Konačno.
Kad sam dovedena u logor plakala sam. Prvih dana sam se tresla i povraćala ali brzo nakon toga sam izgubila sve emocije od straha, očaja i tuge pretvorila sam se u bezosjećajnu masu koja ne liči na sebe. Rat je to uradio od mene. Logorašica. Tako me zovu dragi vojnici. Logorašica. Nemam ime i prezime a zbog imena i prezimena sam u logoru tata me branio ali njemu su pucali u glavu i sve polili benzinom. Sjećam se koliko sam vrištala kad su konačno ušli na vrata moje kuće znajući da nema izlaza. Nisam se plašila vojske nego ljudi u uniformama koji su me gledali kao da nisam ljudsko biće. Ti ljudi nisu imali ljudski pogled. U njima se našlo nešto demonsko. Sloboda koju je rat dao takvim ljudima uz oružje i snagu postala je bezgranična i kasno sam shvatila da je moje tijelo i život teren za iskušavanje tih granica.
Došli su po nas jedno jutro dok je moj otac bio u štali i davao kravama sijeno. Živjela sam na selu i trebala početi studirati za dva mjeseca ali kad je stigla vijest o barikadama, vojsci koja ide prema gradovima, broju mrtvih na cestama-Moj otac nije vjerovao. Bio je tako glup. Čovjek sa sela. Molila sam ga da odemo kad me tetka zvala iz Njemačke ali nije htio da ode. Nije pustio ni mene a potom je vojska pucala u njegovu glavu u štali a njegove krave zalila benzinom. Čula sam urlike koje nikad prije nisam čula u životu u plamenu koji je gutao štalicu i cijelo selo…Mislim da su krikovi bili od životinja i ljudi istovremeno. Nisam sigurna. Bila sam u kamionu, vezana iza leđa, kad sam molila da prestanu. Jedan vojnik lijepih plavih očiju je rekao da me puste i pomislila sam da se smilovao. Pustili su me a potom me udario svom snagom u glavu i pljunuo. Provela sam mirno ostatak puta na podu kamiona…
Dragi Dnevniče:
Znam da te nitko neće naći. Jučer me nisu stigli baciti u vodu i ostalo nas je još šestero. Sad smo odvojene. Ne žele da paničimo. Moje prijateljice ne znaju šta nam rade. Misle da idemo na zamjenu. Ne idemo. Odvojili su nas u prostorije i samo moja ima pogled na livadu i šumu iza koje je ledena rijeka. Vidjela sam kako vode moje prijateljice tamo, vezane iza leđa, ponekad potpuno gole. I ne vraćaju se. Ne mijenjaju nas. Ubijaju nas u vodi. Kad završe s nama oni odlaze natrag odakle su došli. Sporazum o miru je navodno donešen. Mir. Ovdje nema mira. Nije ga bilo dvije ili tri godine nisam sigurna jer nemamo datume, satove i ništa što bi podsjećalo na moj nekadašnji život. Ovdje nas zovu logorašicama. Kad sam dobila taj naziv pretvorila sam se u nešto nalik na čovjeka ali sav moj identitet je nestao. Drago mi je što sam našla ovu prašnjavu svesku da napišem nekoliko riječi ali čemu? Ubijam vrijeme. To radim. Oni ubijaju nas a ja ubijam vrijeme dok ne dođe trenutak da me odvedu u vodu. Ne mrzim ih. Ne osjećam više ništa osim želje da jednom i zauvijek završe.
U logoru nije vrijedilo vrijeme kao na ostatku svijeta. To nitko ne zna. Ne vrijedi sat, datum, doručak, ručak i večera ne postoje, nema pauza i nema osjećaja za bilo šta i bilo koga. Na početku sam plakala u ćošku hangara dok nas je još bilo mnogo a potom su me vojnici vodili na preglede. Tako su zvali svoja silovanja. Pregledima. Ginekološki pregled! Ušao bi jedan od oficira, generala i vojnika sa visokim činovima i poveo bi još trojicu sa sobom koji bi nosili jednu sajlu kao za pse i kad bi odabrao žene za svoj ”ginekološki pregled” jedan od njih bi samo prebacio sajlu na vrat neke žene ili djevojke i povukao je k sebi. Vrištale su mnoge, plakale ali kasnije su shvatile da ih to uzbuđuje još više i vremenom smo postale tihe, mirne i pomirene sa svojim pregledima. U tim pregledima je bilo svega. Jedna od nas je znala ostat bez uha na tim pregledima a druga bi se vratila sa ožiljcima od gašenja cigara po cijelom tijelu. Najgore su prolazile mlade djevojke. Djevojke poput mene. Imam 21 godinu i pregledali su me više puta. Trudna sam.
Dragi Dnevniče:
Uskoro će. Ostale su još tri. Upravo su petorica odvela svezanu djevojku iza leđa preko livade i ide u vodu. Potopit će je. Ubiti i onda će je duboka voda odnijeti kao govno niz vodu. Jedan vojnik je rekao da smo govna pa nas treba pustiti niz vodu. Mlad momak. Mlađi od mene. On je znao da mi pljune u usta s vremena na vrijeme a onda mi kaže da progutam dok ga gledam u oči. Radila sam sve to. Izbjegavala sam bol ali na kraju bi mi svakako udario šamar. U tim trenutcima nedostajala mi je mama. Mama je mrtva. U mojim sjećanjima ona miriše na svoj omekšivač i sapun koji je držala u ormaru. Ujutro se kuha mlijeko i ja prilazim loncu i skidam kajmak koji potom stavljam u kafu koju je skuhala moja sestra-I ona je mrtva. U sjećanjima pržim jaja na maslu, navečer izlazim u šetnju ili na neki od seoskih vašara ali sela su spaljena. Ništa više ne postoji za mene iza ove sobe koja smrdi na urin. Od straha se upišaju djevojke prije nego budu odvedene iza kuće. Vojnici se smiju i piju. Ova soba je bila prepuna nekada sjećam se-Haljine, ogrlice, nakit, šminka, lusteri, televizije, slike, piće, tehnika. Vojnici su krali po selima a potom palili sve iza sebe. Kad bi došli sa svojih pohoda bacili bi mnogo odjeće i nakita u ovu sobu a potom nas tjerali da se oblačimo u haljine i nosimo nakit. Za naše preglede smo morale biti veoma lijepe. Nikad to nismo bile. Kad sam prvi put trebala obući jednu takvu haljinu vidjela sam kapljice krvi na njoj, potom sam vidjela i na ogrlici od masivnog zlata tragove krvi i počela da plačem. Jedan od njih je rekao da se nasmijem, uhvatio me za lice i rekao da se nasmijem ili će mi nacrtati osmijeh držeći nož na usnama. Mislila sam da će kraj biti tu ali nažalost nije. Drugi vojnik je našao karmin u stvarima koje su ukrali i prišao mi-Nacrtat ćemo ti osmijeh rekao je smijući se i šarao po mojim ustima crvenom bojom sve dok nisam ličila na klauna. Smijali su se a ja sam plakala…
Trudna sam. Nitko ne zna. Vojnici u logoru su se šalili s nama kako će nam svima napraviti vojsku djece. Jedna žena je rodila za vrijeme logora. Nitko joj od vojske nije pomogao. Sjećam se mraka u prostoriji i kako su druge žene oko nje pomagale sve dok beba nije zaplakala. Nitko joj nije čestitao. Nitko nije prišao toj bebi. Beba je bila na betonu. Gola. Vrištala je. Htjela sam da je uzmem ali starija nana je rekla da ne diram nesreću. Beba je bila na betonu a nas trideset tada nije reagiralo dok je majka okrenula lice i šutjela. Čekale smo. Male ruke su hvatale zrak u potrazi za svojom majkom dok je tišinu narušavao samo jecaj malene bebe. Bio je sin. I to je trajalo samo nekoliko minuta ledeni beton je uradio svoje i mala ruka se spustila prema sitnom tijelu. Beba više nije plakala a jedna od žena je prebacila najlonsku kesu preko tijela i ostavila vojnicima da bace svoje smeće. U meni se rodila tama u logoru kojoj nema kraja. U toj tami se sada rađa dijete ali jedan od muškaraca koji je otac djeteta će ubiti uskoro i mene i svoje dijete. Slušam krikove u dubini skladišta. Ona djevojka zna da će je ubiti i moli ih. Čujem pucanj. Nisu imali strpljenja da je svežu i vode sve do rijeke. Mrtva je. Odnijet će njeno tijelo u vodu i pustiti zauvijek i sad sam ostala samo ja.
Ne znam šta bi mogla napisati ovdje u nadi da će netko nekad ovo naći i pročitati. Ne mogu na papiru kojeg je sve manje i manje jer ovo nije pravi dnevnik nego tanka sveska u kojoj je neko dijete pisalo zadaću, slučajno je došla sa ostatkom ukradenih stvari u ovaj logor. Mislim da je i to dijete mrtvo. Vojnici su lopovi, koljači, zli ljudi. Ne postoji dobar vojnik. Nisam ga vidjela. Možda bi vjerovala da su moji vojnici bolji prema ženama ali sumnjam. Ne radi se o ratu. Nikada se nije radilo o ratu u tome je problem. Rat je samo izgovor da čudovišta izađu na svjetlost dana ali i tada moraju nositi masku-Maska za ova čudovišta su vojničke uniforme. Mene ne mogu prevariti. To su ljudi koji su bili do jučer normalni ali dobili su ono što većina ljudi ne dobije u cijelom životu-Moć. Nisam čula da ovi vojnici pričaju o Jugoslaviji. Nisu nikad spomenuli Jugoslaviju otkad sam ovdje. Nikada. Vojska ovdje priča o tome gdje treba ići na sljedeću liniju i koje selo bi mogli spaliti idući put, pričaju o tome koliko vrijedi jedna od nas i koliko bi viskija i cigara mogli dobiti na razmjeni. Kad sam došla na temu razmjene shvatila sam da nitko nema da ovim vojnicima donese šteku cigara i flašu viskija za mene. Tu sam shvatila da će me oni zbog toga i ubiti. Nema cigara i alkohola da se plati moja sloboda. Vojnici ovdje pričaju o tome kako su natjerali sina da klekne ispred oca i stavi kurac svog tate u usta a potom obojicu ubili ispred majke koja se srušila od krikova i jeze i koliko je smiješno bilo vidjeti kako se žena grebe po licu i kida odjeću sa sebe od očaja… To su naši vojnici. Zapisala sam to. Rat se ne vodi u logorima preko nevinih žena, djece i starih. Ne vodi se preko muškaraca koje zarobiš i ostaviš bez mogućnosti obrane, gole, bose i bespomoćne. Vojnici su to radili. Čula sam o logorima sa muškarcima. Čula sam kako izgledaju kao živi mrtvaci i kako su hodnici prekriveni krvlju i komadima tijela…Vojska. Jugoslavija. Bratstvo i jedinstvo. Komunizam i Goli Otok. Vidim kako je djelovalo. Sva ova čudovišta su potekla iz Jugoslavije. Dok pišem ove zadnje riječi čujem njihove korake, smijeh i raspravu. Jugoslavija i njeni ljudi. Braća i sestre, poštovani drugari, drug Tito i Partija.
Hladno je. U ostacima Jugoslavije je veoma hladno. Nema ljudi. Ubijaju se nekadašnje komšije i prave se bebe koje u bratstvu i jedinstvu bacamo na beton, drugaricama se sijeku uši, noge i vratovi a drugari se drže u jamama i izgladnjuju do smrti ako prije toga ne umru od mučenja i silovanja. Muškarci su silovani također čula sam. Vojska. Jugoslavija. Braća… Moje dijete neće dočekati taj svijet. Nije ovo moje dijete. Ono je u zatvoru moga tijela kao što sam ja u zatvoru njegovih očeva. Nemam pojma tko je otac. Vojska. Čitava ova armija koja me držala dvije godine ovdje neka bude otac ove bebe. Bratstvo i jedinstvo na djelu. Uskoro će, čujem ih. Jedva čekam mama da ti se pridružim, ne bojim se više. Tata opraštam ti što si vjerovao da se ovo neće desiti. Umro si prebrzo i prelako i prestala sam plakati zbog tebe onog trenutka kad sam shvatila šta mi se dešava zbog tvoje odluke da ostanemo u Jugoslaviji, da sačekamo da se sve smiri i evo sretna sam jer hoće. Sve će se smiriti za koji tren konačno. U mom stomaku je beba od nekoliko mjeseci i oni ne znaju, nemaju pojma da će ubiti jednog od svojih. Smijem se. U meni je beba ove vojske i kad ubiju mene ubit će vlastitu krv. Izgleda da je istina kako smo bratstvo i jedinstvo ipak na kraju. Krv koja proliva vlastitu krv na Balkanu i to nikad neće stati. Voljela bi da znam kako izgleda svijet i šta se desilo sa Jugoslavijom za ovo vrijeme dok sam bila logorašica. Znam da bi moj dnevnik bio mnogo uzbudljivi da sam samo vidjela ono o čemu sam slušala ali nisam. Logorašice žive u logoru i u njemu najčešće umiru. Jednog dana možda nađu ovu malu svesku u smeću sa ostalim stvarima ovog skladišta ali ne vjerujem, nije bitno. Sve će ovo proći i možda je bolje da se sve to zaboravi. Sve da se izbriše kao i tijela logorašica bačena u vodu, vatru ili zemlju. Na kraju se pitam zašto sam ovo pisala? Kome? Istina nikome ne treba. Narodu trebaju ideali a ne istina. Ideali zbog kojih se umire i živi a na kraju ubija. Mene će ubiti u ime Jugoslavije. Ubit će me braća i ubit će svoje vlastito dijete u meni. Nema smisla znam ali ništa drugo ne znam. Voljela bi imati zaključak i nešto za kraj ali nemam. Voljela bi znati zašto se sve ovo desilo ali ne znam. Voljela bi da iza mene ostaje obitelj, dom, unučad i starost sa mužem koji bi bio jedan od ovih vojnika da nije došao rat ali to se neće desiti i s tim sam se pomirila. Nema smisla, nema razuma i nema sretnog kraja. Iza mene će ostati ništa kao što je ništa ostalo od Jugoslavije. Iza mene je samo ova mala priča u jednoj prljavoj svesci koju zovem dnevnikom. Iza mene je samo dnevnik jedne logorašice.
Evo ih ulaze moram ići…
S ljubavlju.