Ja nisam otišao zbog bluesa nego jazza
Nekim stvarima treba pogledati u oči, treba se suočiti sa nekim pitanjima i odstupiti od naopakih stvari koje ti se nameću. Treba zboraviti kukavice koje se ače nemajući pravo za svoje dičenje i ačenje. Bio sam svjedok propalih života koji su u stanju da za flašu piva izazovu tuču. Bio sam svjedok provokatora u kafanama, majmuna koji su pojeli bananu. Svjedok sam mnogih diskusija koje su me dovodile u iskušenje da planem, da impulsivno reagujem, da ne biram sredstvo kako bih dokazao svoju stranu priče. Bio sam irigator njihovih ličnih interesa i još sam uvijek. Neka se zapitaju debelo kuda idu, ako još budu mogli igdje da odu. Meni kako bude, ja sam ostao ono što sam se i rodio. Ponosan na svoje, tuđoj logici nisam davao adute. Birao sam sam svoju sudbinu, slušao tuđe mišljenje, a ne primao tuđu logiku k znanju.
Ja nisam otišao zbog plača za boljim gradom koji je mogao da bude, jer taj blues se ne može i nikada nije mogao doživjeti tamo, ja sam otišao zbog jazza jer nešto više leži u meni samome, a i u jazzu koji ne može da bude ništa osim istraživanja, virtuoznih skala i ne stoji da konteplira sa autohtonim mentalitetom. Jazz jeste muzika metropole, a ja željan da odbacim opanke obuo bih neke brže čizme, mada sam zbog preranog prezuvanja, u provinciji, bivao neshvatan i nepotreban, na neki način. Nit sam za opanke, niti za cipele. Kada si nepotreban ovamo, a zašto ne otići onamo tamo gdje te trebaju. Svjestan da mi ne može pomoći plač nad budalama i težnja da volim nešto što samo sebe ne voli, otišao sam da pronađem zvuke koji će potkrepiti moj apetit, a ne umrtvljavati ga. Drugim riječima, otišao sam da ne jedem govna sa seronjama i ne pušim priče da će gospođica Dejzi (Fitzgeraldov lik . prim aut) donijeti promjene, kada se zna da gospođica Dejzi voli raskošne intrige, vara muža i smrtno je zaljubljena u svakog budalaša koji ima novca dovoljno za njene prljave orgije, pogotovo u kući Velikog Gedzbija. Ali ove moje alegorije ionako niko ne shvata, no ja ih dajem nekome ko će ih shvatiti.
Ja nisam otišao zbog toga što nisam imao alternativu, imao sam itekako, jer je lakše cijepati drva za 15 maraka kod nekog smrdonje i pretvarati se da ne vidiš i ne čuješ ništa, lakše je ćutati i slušati nadobudne majmunčiće koji bi da se okoriste o funkcije i pretvarati se da ih razumiješ, lakše je sve to žvakati i smješkati se, ne progovarati i bolekurovati nego upadati istima u oči. Kako kome, ipak meni je teže bilo ćutati nego ovo pisati. Ali kada se rodiš bez straha i glavom svojeglavom, sa svjetlom makar i lučonoše, lakše je spoznati gdje vrag spava nego uzalud dozivati boga koji te stalno iskušava pa se na kraju ispostavi da si sve pogrešno uradio iako si ćutao o problemima za koje si mislio da su tuđi ili si se onako jurodivo molio bogu raspetom i hvalio nešto što te nije doticalo. Ja nikada neću reći da sam pravednik, jer mene moje rane više bole od onih stigmi Hristovih. Svaki problem, kao naravoučenije da kažem, koji nije tvoj u datom momentu ako ga prećutiš, dok je tuđi, postaje tvoj na kraju, a onda rana počinje da cvijeta na tvom tijelu ili tijelu tvog djeteta. To ne shvataju ljudi u provincijama ali i ne samo tu, ne shvataju to nigdje ljudi. Zato i smiren i pomiren s tim ja danas uopšteno mogu da govorim.
Ja nisam otišao što je jedan portir postao direktor grada, već zato što je jedan narod postao glup da shvati zbog čega ne može portir da napreduje do direktora. Otišao sam zbog tog što nisam želio da prihvatim, a ne zbog toga što nisam mogao da shvatim. Ja i pored svog neprihvatanja ipak shvatam da ne može drugačije ni biti kada se pamet izgubi. To je ono kao kad dođete u ludicu i vidite da je trajna kategorija onaj koji leži na tom odjelu isto kao i onaj koji ga liječi pa ih ne raspoznaješ jer su previše zajedno da bi se raspoznavali. Bolesnici u toj ludnici imaju problem sa identitetom pa misle da su doktori, a doktori su poludili od situacije. Ustvari ja se i nisam bojao da definišem ni ludilo, a nisam do kraja kritikovao sistem koji je doveo do toga ludila. Ja mislim da je tajna dobrog kritičkog pisanja i misli u tome da do kraja ne pokažeš svoje karte i da se ne zgadiš do kraja nikome. Imao sam priliku da to sve osjetim na koži kada je jedan dio teksta bio shvaćen kao gadost, a već u drugom pasusu je isti kritizer bivao oduševljen. Zato ja i nisam otišao iz malog grada, već na neki način i ostao u njemu do kraja pa i sada i uvijek ma gdje da budem u budućnosti. Ja nikada neću nigdje ni pripadati nego tamo gdje me je najviše inspirisalo i gdje sam imao najveću težnju da budem dio individulane seanse i polurevolucije u svom radu. Zato i taj portir koji postaje direktor ne igra ulogu u mom životu jer kad kvazimodo zazvoni, sve ionako postaje besmisleno, nešto ionako umire.
Ja nisam otišao zbog toga što je grad umro, u kom sam se rodio, već sam otišao zato što je on prestao da bude grad, a postao da bude selo. Ne volim stvari koje stagniraju kada ne moraju. Nije selo bukvalna projekcija okoline već figurativna, misaona osnova projekcije života i bića. Selo je mentalitet a ne pejsaž. Ja sam upoznao mnoge ljude koji su se rodili na selu, a govore kao da su iz Pariza, a opet fenomen mnogih velegrađana koje je odgajala ulica je da njihovi postupci odaju običnog svinjogojca i kočijaša. Na žalost takav negativan obrt se desio sa gradom koji sam napustio. Otišao sam tamo gdje mogu da pronađem ono što sam mislio sam da napravim tamo gdje sam rođen. Kada se ne mogne projektovati ideja tamo gdje je siješ, zašto onda patiti i sebe i druge sa tom sjetvom kada se stvari koje hoćeš da žanješ mogu jeftinije kupiti, jer ih je neko već davno posijao. Meni je bitno jedino da su te stvari jeftinije jer se ne plaćaju novcem nego živcima. U gradu gdje sam rođen živci su dragocjeni, upravo zato što ih malo ima, a i lakše se gube. Ta valuta se ipak ne može zaraditi ponovo pa onda biraš koja banka je bolja za njihovo čuvanje.
Ja nisam nikada ustvari ni došao u onaj zavičaj koji pamtim prije nenormalnih devedesetih, prije sumanutih snoviđenja, frustriranih političara, provincijskih kvazimodoa i neznalica. Još tada je sve nestalo, a moj povratak iz izbjeglištva je bio privid jer nisam našao ono što sam tražio, a i kako bih kada je plejada gore nabrojanih stvari preuzela tijelo i duh grada. Ja ne kažem da jednog dana, za 100 godina, neće biti približno onome što sam tražio i očekivao da ću naći, ali i vode i ljudi treba da protekne dok se to dogodi i ja pobjedim smrt pa da vidim to bolje sutra. Na Balkanu, generalno rečeno, svaka generacija želi da pobijedi smrt, ne zbog traganja za vječnim životom već da im bude bolje, pa taman odmah umrli poslije toga. Zato ovaj put neću da govorim kao da se opraštam od nekog vremena, jer se to nije ni dogodilo. Ja sam uvijek bio ovdje, a tamo nije ni postojalo. Ja sam ustvari bio nigdje i svuda, istovjetno kao i na nebu ovim svojim pisanijama kao i na zemlji ili podzemlju, zavisnosti o čemu i zašto sam se upuštao u pisanje. Ja sam ulazio uvijek hrabro i turbulentno u romansu sa papirom i olovkom. Tu jedino možda imam hrabrosti do kraja, svuda sam latentna kukavica.
Kada se živi sa nadom umire se sa budalom, rekao bih zato hrabro ja i ostavio pomalo nedovršenu misao. Ne bih volio da prognoziram o budućnosti nečega što sam ostavio, ali mislim sa pravom da pored nesvjesti i zimskog sna nema buđenja i konačna bolest je metastazirala te dovela do kome. Ipak ću malo prognozirati, jer svojstveno je to meni. Nije zaspala ljepotica da je princ budi, već rugoba i vampir koji je popio svu krv kmetovima i sada spava u dvorcu prekriven kostima mučenika. To je jedino objašnjenje koje rame uz rame ili kost uz kost može stati u roviti grob moga grada napuštenog. Možda će neki drugi ljudi poslije koje decenije tamo biti bolji prema sebi nego mi što smo bili nama. Eto tako vidim završetak jedne priče o nečemu što je trebalo da bude priča, a postalo je izvještaj. Ja se ustvari nisam nikada bavio pričama već hroničnim izvještajima i dijagnozama. Kao da sam patolog ili kakav forenzičar prije nego ono što mislim da sam i što mi drugi prišivaju. Uostalom ovo vrijeme od pisca zahtjeva jedino to, biti puka crna vrana.
Ja nisam otišao zato što su umjesto doma kulture napravili jeftinu karnevalsku igraonicu, pistu i što na daskama te pozornice sada viju zjale i piljarke koje su do juče prodavale čarape na tržnici. Nisam otišao što me je čuvar doma kulture, (sa malim k) kojem kumovi prave dijecu, nazvao teroristom i silnikom, već zato što se glas fukare čuje, umjesto da fukara kao onomad u osmansko vrijeme ostaje bez jezika. Brine mene druga priča ipak, priča o točkovima i kotrljanju planete, a ne provincijsko đule iz đubra koje bakalin šugav gura po krmećoj strani. Ne brinu mene ostatci ljudske bijede iz moralnih jama, već sirotinja čovjekovog poštenja srozana sa visina nebeskih. Muči mene neka viša nota, a ne arlauk pasa. Ja se kera bojao nisam, već sam otišao da ne gledam one koji su kerove hranili svojim strahom.
Ja nisam otišao sa ubjeđenjem da sjaji čitavi svijet osim mog grada, već sam otišao zato što ne mogu da smislim kako jedan mali grad može imati na vagi isto prljavštine kao veliki gradovi zbog kojih upravo on tako mali, može i mora biti čist, a nije. Onda bolje veliki grad nego mali smrad. S toga mi je svejedno gdje ću živjeti, a živjeću bolje sigurno tamo gdje me nije briga za moral nego onamo gdje me duša boli za gubitak istog. Zato oni koji mi zamjere u tome da sam ovamo umjesto tamo, ja im prepuštam tamo od srca. Neka probaju živjeti prvo onamo odakle sam otišao, pa neka vide jel to dar ili kob ljuta. Nek uporede grad u kojem komšija treba da bude komšija, pa nek prosude zašto komšija postaje vuk, a rođak dušmanin. Samo budala može živjeti u gradu u kojem djecu koriste u političke svrhe, a roditelje pretvaraju u majmune nudeći im život na kori od banane u klizećem startu stranke.
I na kraju, ja nisam ni otišao, jer svaki dan sam bliži dolasku svome, a gdje drugo nego istini onog raspetog nazarećanina kog i ne osjeća ova jadna moja i nesvjesna duša. Ja bivam bar toliko svijestan da moj samrtni dah bliži je svakog časa, ma kada on bio, ali ne znam da su mnogi njega svijesni. Zato ja nisam otišao nigdje fizički iako mjenjam mjesta, već ćemo svi negdje gore ili dolje na poklonjenje onome kojemu smo za života klicali. Zato, kao mačem nek mi sude, ne ljudi, već zvjerke, mitologije i strasti jer ljudi su suroviji i s njima ne opštim baš mnogo osim po potrebi. Nek mi, kao oštar mač, sude nimfe koje sam prizivao umjesto boga i vojevao lagodne pijane bitke sa dodolkama i ljubio i kad se nije vakat ljubiti, samo da me ljudi mimoiđu, od njih ne tražim ništa. Na kraju ćemo se ja i Nazarećanin obračunati, jer nema toga ko nije stao pred njega i pogledao sam sebe u oči.
I na kraju realno, bez metafizike. Ja nisam otišao da nestanem, ja sam otišao da se vratim. Da dođem kada ne bude onih koji nemju šta da kažu i kada bude nekih drugih koje budem mogao nazvati ljudima.
U Beogrdu 3 decembra 2014
! konec !