Razgovor sa sobom
Otići je nemala stvar, ljekovita, slična kao i nestati, pretvoriti se, razići se, skloniti se u sklonište i rastočiti se na molekule. Otići je ljekovita rabota zato, jer se najbolje odlazi onda kada bolest uznapreduje toliko da je nemoguće pratiti taj maligni galop. To nije umiranje, to je spasenje, sopstvena i preventivna secesija od stvari koje su izmakle kontroli. Osjećam se kao onaj junak iz milerovog romana „Rakova obratnica“ koji pije, posmatra i boli ga glava ili neki filmski zabludeli sin poput prekaljenog glumca mr Deepa u ulozi budalaša i novinara filma „ The rum dairy“ koji stvara sopstvenu hroniku i istinu i laže sve oko sebe. Osjećam se pomalo kao notorna laž i volšebni pisac, didaktičan i spretan, ali nesrećan. Osjećam se kao destilovana voda bez minerala u sebi, ali mi je drago što sam tako destilovan ipak uspio da ostanem i bez još nečega, bez mulja i prljavoštine o kojoj cijelo vrijeme uzaludno pišem. Destilovao sam stvarnost i našao način da hemijski odstranim štetne stvari. Eto malo i nadobudnosti kao u romanu „The great Gatsby“ gdje Scot Fitzgerald pokušava objasniti zašto je sve dosadno poslije ratova i gdje su granice ukusa jednog društva koje nije doživilo katarzu, poslije boja, već zabludilo u nirvanu semiramidinih, visećih vrtova grijeha. U mom slučaju kao i u slučajevima ostalih otići je lijek, a evo i zašto!
Možda je bolje da se objasnim sam sa sobom o tome kako sam odlučio da ne pijem mulj i ne slušam priče nenormalnih sanjara. Ti, po meni i samo meni definisani primjerci ljudske vrste koje definisah kao nenormalne sanjare, a ustvari su samožljive svinje, natjeraše me da ovo po milioniti put kažem na drugačiji način. Uvijek drugačije i potpunije da se obračunam sa njihovim težnjama.
Mali gradić koji sam ostavio u svoj njegovoj pustinji je poligon za rijetke zvjerke koje po svojoj anatomskoj strukturi jedino mogu živjeti na tom dijelu planete. Tu obitavaju skakavci i slonovi u simbiozi sa faunom raznih drugih hijena koje preživljavaju na konto strvinarenja. Strvine su različite, od države kao puke forme i rekao bih formalnosti, do živih leševa koji nikako da odu na dno u talog vremena, jer vrijeme je uvijek isto. Vrijeme je memljiva bara koju su krokodili napustili, pa žabe koje dižu noge mogu da se potkivaju starim, odbačenim potkovicama. Drugačije rečeno, vrijeme nije ni prošlo, samo su veći pojeli sve, da bi žgadija ostala da se kolje oko ostataka. Definisati se svakako može ona stara anglosaksonska, da je nešto trulo u državi Danskoj. Ipak ni države, a kamoli Danske. Mrledina koja pak najviše smrdi i koju baš niko ne jede je sistemska životinja iz laboratorije dr Frankeštajna, ali ne sada o tome i ne više nikada o tome. Sistem Dejtona i trojice musketara koji potpisaše projekat me ne interesuje više. Interesuje me sada hijena kao fenomen. Vratiću se na romansirane junake koji će imati identično značenje kao i oni koje su pisali veliki umovi svjetske literature.
Gledam neke kvazi-opozicione komentare na fejsbuku, a fejsbuk u malim gradovima služi za pljuvanje komšije, pa i sam učestvujući u tim seansama nudim gomili mnoge svoje misli kao biblijsku manu jer se najbolje govna jedu kad se namažu sa marmeladom na hljeb. Razlika je što moje komšije više ne postoje. U tom gradu koji sam, fizički i psihički, a čini mi se i metafizički virtuelno, napustio komšija postaje vuk, kako onaj šumski tako i onaj u, do juče, ljudskom obliku. Dakle gledam i u virtuelnom svijetu klanje očnjaka, malo se igram i ja s tim, jer gdje ponikneš vreo tu ti krv nosi vrela zrnca. Jedina razlika je što ja svaki put moram biti ironičan, satiričan i potkrepljen literaturom, dok ostatak trule mase mora jednostavno da kaže „Jebem ti mater“ kako bi bio prihvaćen i shvaćen i kako bi ta vrelina bila sočnija, nekako i istinitija, vjerodostojnija podneblju. Oni ni ne shvataju koliko im ja sada jebem, ustvari, mater, pošto ne čitaju knjige, da bi moje alegorije shvatili, čak moje tekstove prihvataju kao lijek, a ja sam samo pisao da da ih više boli. Da boli i one na koje sam se okomio i one koji sebe smatraju opozicijom. Tako čitam volšebne i poltronske komentatore koji brbljaju, a ne kažu ništa osim nasumično nabacanih riječi, one koji kritikuju a ne znaju gramatičke osnove i one koji ćute i pretvaraju se u špijune i šaptače bircuza. Sve ja njih imam u šaci i na ovom svom dlanu jutros posmatram iz daljine mrzeći ih jednako koliko je svaki pisac mrzio jutro jer je jutro samo donosilo nove likove iz ogledala prošlosti. Ali to je samo brbljanje brbljača sa društvenih mereža.
Ja nisam otišao zbog jednog gmaza koji je voljom i nevoljom građana, bolje reći seljčina, došao na vlast. Taj, koji mi je u lice rekao da njegova dužnost nije da prepoznaje talente i stručnosti, već je na meni da se borim za sebe kako znam i umijem. Nisam otišao zbog njega koji ne razumije to za šta su ga postvili, već sam otišao zbog onih koji uporno ćute na njegove smrdljive izjave. Otišao sam zbog otrova koji se širi vazduhom. Ja udisati to ne mogu, a možda sam trebao da se borim protiv njega, a kako, možda puškom, jer glupost i bahatost se nije mogla pobjediti drugačije. Otišao sam da ne prljam ruke.
Ja nisam otišao zbog toga što nisam mogao da gledam spomenik Ustašama koji su nas trpli u logore, dok je spomenik gerilcima, oslobodiocima, našim djedovima srušen i zaboravljen. Ja sam otišao od onih koji su ga zaboravili, koji su dozvolili da se taj civilizacijski paradoks događa. Otišao sam zbog onih jadnika koji opet ćute, ćute i ćute, zbog tih kojima su ljudi poput mene teroristi i zavojevači nestabilnosti. Otišao sam zbog onih poltrona koji podržavaju šutskorsku vlast, jedino sposobnu da zarad svojih plata prećuti sve paradoksalnosti i jednog dana zbog istih para pređe u šizmu kako im narede njihovi finansijeri. Otišao sam da ne gledam propast. Znam da je to kukavički, otići kada treba da se boriš, ali nisam htio da budem žrtva onih koji se ne osjećaju više Srbima. Na ovom planu smo izgubili bitku, ne priznajem i rat.
Ja nisam otišao zato što se osjećam kao neko ko ne živi na svojoj zemlji, već nasuprot tome, otišao sam zato što sam svakog dana bio svjedok kako se naši „suvereni opštinari“ osjećaju kao stranci na tuđem ataru. Moleći boga, ne znam kojega, da požive na svojim stolicama dugo i da se debelo okoriste. Otišao sam zato što sam vidio da ljudi tamo preživljavaju kao da su stranci u svojim kućama, na svojoj zemlji, nemajući jasan cilj o sebi i svojim interesima naroda. Zbog toga što lični interes pobjeđuje nacionalni pa ti se čini da odbrojavaš vrijeme, čekajući da se čudo dogodi, a od čuda jedino se dešava da narod nestaje iz dana u dan.
Ja nisam otišao zbog onih koji su prodali vjeru za večeru i rasprodali za svoje položaje fabrike, bacili pod srtečaj i tijela i duše i pogone, već sam otišao zbog onih koji su pristali da manjina bahatih rasprodje im grobove i tijela očeva kao i njihove sudbine. Ja sam otišao jer nisam pristao da me raskrčme iako ništa nemam, dušu ne dam pa kako mi bude.
Ja nisam otišao zbog onoga koji je zatvorio sirotinji sve usluge lječenja, apoteke u našim rukam, da bi otvorio svoju u kojoj će sirotan čovjek crno da plaća svaku tabletu, već sam otišao zbog one većine koja ne smije da digne glas protiv tog monopola. Otišao sam da sebe spasim iskušenja koja svakodnevno imam tamo gdje se događa nedogodivo i gdje marifetluci vabe čovjeka da postupi neuračunljivo. Otišo sam da ih spasim od sebe i gnijeva koji mi se u tijelu tići, sakuplja i koji gutam svojim odlaskom.
Ja nisam otišao zbog lokalne, nepismene budale koja mi je rekla da nism u bubnju za srećne dobitnike, već sam otišao da me ne doživljavaju kao kuglicu sa brojem. Ja smatram da sam čovjek, a ne broj koji se izvlači za srećke. Otišao sam da prekinem njihovu lutriju i podsmjeh irigtora moje inteligencije, da ne slušam nedojebe koje su se pronašle u zajebavanju naroda i varanju na kartama, kockajući se svojom dušom, a ulagajući na zeleni sto moje strpljenje. Ipak najviše sam otišao zbog onih koji sve to vide , a nemaju hrabrosti da se suprostave govnarima koji ih jeftino gube na kartama.
Ja nisam otišao zbog onih koji su otišli prije mene, da traže svoju sreću, posao, životne pute, da traže svoj mir, već otidoh zbog onih koji su ostali da se ne pronđu, da se ušuškaju u bijedu, da nemaju način govora, riječ i onih koji su pristali na ravnodušnu tugu. Otišao sam zbog onih spodoba koji osuđuju principe, inteligenciju, dijaloge, nauku te zbog onih koji su jadni i povinovani strahu, osakaćeni u razmišljanju. Otišao sam zbog onih koji ne umiju sebe da objasne, koji imaju samo gomilu razloga zašto ne može biti bolje, a ne preduzimaju ništa da promjene to bezgranično kukumakanje. Otišo sam zbog sljegača ranemima.
Ja nisam otišao zbog onih koji su gazili po mrtvima da bi sebe i svoju djecu uvalili na poslove za koje nisu stručni, već zbog onih koji čekaju red da to isto urade kad im se pruži prilika. Otišao sam zbog obećavača da će biti promjene, a marljivih radnika da to obećano bolje osakate istom pričom kao prethodnici koji nas dovedoše do statusa „Grad slučaj“. Otišao sam zbog pustinje koja se vidi ali ne samo na ulici, iako je to jako bitno, već zbog pustinje u dušama. Zbog pejsaža konstantne praznine u komunikaciji i nepronalaska odgovora na goruće teme. Otidoh ja zbog ćutanja, jer ćutanju nisam vičan, a nemam s kim da se derem na nepravde.
Ja nisam otišao zbog bolesnih političar koji su u stanju da satima govore, a da ništa ne kažu. Koji govore da je sve u redu i da bolje ne može, da je budžet opštine socijalni i dovoljan samo za njihove plate. Nisam otišo zbog politike beskrupuloznih smijača u lice, već zbog nesposobnih malih jadnika koji su poklekli tim pričama i onih koji su do juče meni u lice govorili o Hristu i pravdi, a od danas ćute i mole nekog sopstvenog, izmišljenog boga da im da tek toliko da prežive. Otišao sam zbog onih koji neće da se pogledaju u ogledalo, ali veoma dobro gledaju druge u lice i govore im mane. Otišao sam da ostanem onakav kakav sam bio, da ne dođem u iskušenje da zaprljam ruke o njihove male smrdljive živote. Otišao sam zato što ih ne mogu gledati na ulici. Otišao sam zato što smrde dok me pozdravljaju i što mi zavide, a ne priznaju da je tako već traže izgovore mog odlaska. Otišao sam zbog onih koji misle da znaju zašto sam otišao, ko sam ja, kakav sam, ali nikada nisu smjeli u lice da mi odgovore pitanja koja sam im postavljao. Otišao sam zbog tračara i to najgorih, onih muških ženturina. Zbog njih takvih i uspjevaju beskrupulozni političari, jer lakše je naći manu meni nego onima zbog kojih je sve ovako kako jeste.
…II dio slijedi u novom blogu…
U Beogradu 28 novembra 2014