Ubrzavam korak blatnjavim putem dok kiša sve jače i jače pada. Na proplanku ugledam Nju – onako sićušnu, pokislu, promrzlu i bespomoćnu.. Potrči mi u susret. Trčim i ja prema njoj. Obrazi mi mokri…Ne znam je li od kiše ili to plačem… mislim da plačem… Snažno me zagrli i osjetim njene hladne obraze mokre od kiše i suza na svom ramenu…
…Zvuk motora na automobilu me trže iz obamrlosti koja me prožima cijelu dok je ulazila u auto… Ja je gledam, prislanja nosić na zadnje staklo i ruku pruža prema meni.. plače.. isto kao i ja… – Nemoj ..- govorim joj bez glasa – Doću ja po tebe, vratićeš se …- Kažem i znam da lažem… Crvena škoda odlazi, gubi se iza krivine…
Okrećem glavu prema pogrbljenoj prilici što stoji i još uvijek dignute ruke gleda kroz stijenu iza koje se izgubilo auto… Ode.. Možda joj bude bolje.. Možda naiđe na dobre ljude.. Ko zna.. Možda jednog dana… Gledam kako se spušta na koljena u blato i rida… Diže oči prema nebu i čujem kako nijemo pita: – Zašto Bože?!-
A sve je počelo davne 2005.godine, hladnog januarskog dana u Dobojskom porodilištu… Rodila se ona – Neželjena. Ostavi je majka odmah po rođenju, pobježe iz bolnice… onda slučaj preuzeše socijalni radnici, policija, i ostali nadležni organi… Majku nađoše, oca nađoše, majka je hoće, otac je neće… Kasnije otac je hoće, majka je neće….sestra i braća bi se rado brinuli o njoj … Tek maloj mrvici… I postigoše dogovor. Vratiće je kući, pokaja se majka, pokaja se otac… I otvoriše vrata Toplog doma i pustiše je unutra….
………A Topli dom…. prostorije nekadašnjeg preduzeća davno propalog, zgrada oronula, krov prokišnjava, patos go beton….“Smederevac“ požutio, učadio, prostorija prohladno topla i zadimljena… Sulenar je izveden kroz rupu na zidu koju su probijali ukućani da bi mogli naložiti vatru u šporet…da bi se zagrijali…. U zapećku drijema uvijek pijan otac… kao zombi gleda u mene dok držim mali zamotuljak u naručju, koji se počinje vrpoljiti… kao da osjeća kao da vidi da bi bolje bilo da nije ni došla…da je nisu ni vratili… kao da pokušava svojim plačom probuditi svijest ljudi, otvoriti oči na koje su zažmirili pa se prave da ne vide… Zar ovo Topli dom… čiji, za koga… za ljude? Ne. Za mali zamotuljak što se Beba zove…? Živa Beba..? Ne, ne… ne može biti.. viče Ona na sav glas……. „Hladno je, mračno je… ni struju nemaju…A kupatilo?.. Gdje im je kupatilo…gdje je voda?… Pa ljudi ja sam Beba…čijete li – četiri slova: BE-BA. To je ono malo što iz njega postane odrastao čovjek …ili žena… To je ono odakle postane Neko… To je ono malo što treba svu brigu i njegu jer je sad bespomoćno..skroz bespomoćno… ne priča, ne hoda, ne može da jede dok ga ne nahrane, ne može da se opere dok ga ne okupaju… Ništa, ama baš ništa bez tuđe pomoći, da uradi ne može…I gle čuda – ljudi vi ostaviste Ovo tu…Ni kreveta, ni prostirke, ni ljubavi….“ vikala je Neželjena, no uzalud. Niko je nije razumio… ili nisu htjeli da je razumiju.. ja mislim da su svi razumjeli … samo su se pravili da ne razumiju….
….Godine prolazile, Neželjena rasla… i u školu krenula… prvi đački dani i opet razočarenja… Stalno je guraju, odguruju, izguruju, pomiču, premiještaju… nikako da dođe na „svoje mjesto“… Kad taman pomisli: „To je!“, kad ono neko kaže: „ Ne tu, ti ćeš tamo…“
Dodijalo Neželjenoj to stalno gurkanje, izmicanje, traženje „svog mjesta“ pod jednim Nebom… Pobuni se njena mala Ličnost i kaže: „ Sad je dosta! Džaba me gurate, ja se ne mičem odavde!“ I ne pomjeri se više…Zauzela stav i pruža otpor pri svakom susretu sa vršnjacima, sa učiteljima, sa ljudima…
A ljudi… Ah ta Zajednica… Društvena Zajednica… Lokalna… ili Lokalizovana… sastajaše se, raspravljaše, dogovaraše… i gle čuda! Dogovoriše se i presudiše: – Mora da ode! Za njeno dobro! Smjestićemo je negdje, biće u dobrim rukama…- I ono najvažnije: Neće biti njima na očima.. I svi će živjeti srećno i zadovoljno do kraja života…. Svi osim nje- djevojčice bezazlene, neuredne jer nema gdje da se opere, neobučene jer nema šta da obuče, bose jer nema šta da obuje, bez udžbenika jer nema ko da ih kupi, a i da ima šta bi s njima kad nema ni stola, ni stolice, ni sijalice, ni kutka u kojem bi sjela pa malo gledala slike makar… Ima kutak…samo je otac u njemu…drijema pijan…dok majka izgubljeno zuri u jednu tačku… i sestra je miluje a brat se smješka… Ali oni su njeni…najbliži… oni je vole, osjeća i zna…Neka je i Neželjena, sad je sigurno voljena… Osjeća, oh kako ona to osjeća!… To je njena porodica…
….Da sam ja Neko..ti bi bila bezbrižna, imala bi svoje djetinjstvo kao što zaslužuješ… imala bi i svog medu i zeku… i svoju stonu lampu uz uzglavlje., i puno slikovnica…imala bi svoje snove i maštala bi…samo da sam ja Neko….
A njena porodica…kao i mnoge koje je zadesilo zlo što se rat zove… pomicali se od Nemila do Nedraga i obreli se ovdje… u Zabranjenom Gradu… Bez igdje ičeg, bez novaca, bez zaposlenja, bez ikakvih izgleda, bez ljudskog dostojanstva… Otac u alkoholu utapa sadašnjicu, majka je sve dalje… sestra i braća bi da se spasu a ne znaju kako….Kad bi imali makar kupatilo i struju da ne žive kao u prašumi…
O Sudbino!….Kad bi bar neko bio pri čistoj pameti! Kad bi bar neko pogledao otvorenih očiju… koliko im malo treba da budu sretni…koliko im nimalo niko nije dao… koliko su samo osuđivani i nazivani i Ovakvi i Onakvi.. a jesu li imali ikakvu šansu..je li im pružena samo jedna mogućnost.. Ništa..samo mrak… i na kraju i Nju uzeše… Da je smjeste…kao da je komad namještaja za koji će se naći mjesto negdje…kao da oni ne bi znali kad bi imali….Kao da oni ne bi željeli i ne bi voljeli kad bi mogli…Kad bi mogli proživjeti samo dva dana u Toplom Domu…samo dva dana..tek da pokažu i dokažu da znaju…. Ali ne! Nema šanse! Nema svjetlosti…. samo mrak….
Da sam ja Neko zidovi bi bili krečeni u vesele boje….
Da sam ja Neko….Upalila bih Sunce i vratila radost…
…Polako pomjeram noge i dolazim do zgrčene od tuge, majke…. kao da gledam na ekranu- vidim sebe :uzimam je za ruke, podižem iz blata i vučem je u kuću…Kuću? Ne..Šupu? Ne.. Tamo Gdje Živi. Da to se tako zove – Tamo Gdje Živi… ili Mjesto Gdje Živi…
Da sam ja Neko…ovo bi se zvalo Dom…
Koliko vode treba proteći, koliko kiše treba pasti, koliko zora treba svanuti, koliko suza treba isplakati dok ne uvidimo koliko smo mali u svom naumu da budemo veliki. Koliko smo jadni u svom naumu da budemo snažni…
…Da sam ja Neko… prolamao bi se tvoj smijeh dok trčiš kroz ove barice i dok te majka zadovoljno gleda…. a na stolu se puši vruć hljeb i odzvanja zvuk escajga koji seka postavlja čekajući da uđeš u kuću…
…..Al oprosti mi Neželjena…još sam Niko…
Za konkurs ‘Da sam ja neko’