Surova zima. Mrzim zimu: snijeg, kapute, kape, rukavice, šalove, crvene noseve, čajeve, limun, led, ledenice, bljuzgavicu, paru iz usta, smrznute uši, osjećaj zarobljenosti ljeta u meni...
Ali volim pahulje. Snješka Bjelića, pucketanje vatre, euforiju pred silvestrovo, krčkanje graha na šporetu, kiseli kupus, skijanje, sankanje i Djeda Mraza. I dan danas volim Djeda Mraza. Strpala sam u guzicu (da prostite) 33 godine i ne mogu da kažem da vjerujem u Djeda Mraza (samo ponekad), ali ga iskreno poštujem, cijenim i volim jer mi je dok sam bila dijete ostvarivao sve moje želje:
-"ŽIVIO DJEDA MRAZ..."
I moj tata što je za svaku novu godinu preuzimao njegovu ulogu.
Eh, moja ravnica, moj snijeg, moje djetinjstvo, moj Snješko Bijelić, moja sestra i ja u istim sky odijelima crvene boje. Ona u koja vas zapakuju da u potpunosti i komplet stanete u njih i još uz njega dobijete i rukavice uvezane špagom pa kad i njih navučete i stavite tu špagu oko vrata, ne može vam niko ništa. Ali trpite cijeli božiji dan ako morate na wc jer je prava procedura i zavrzlama svući ga.
Kod nas u ravnici kada padne snijeg ne možemo se spuštati sankama niti skijati, nego odemo tamo gdje se prave kuće pa narod doveze kamaru šljunka ili pijeska pa mi onda nabacamo na njih još snijega kako bismo se spuštali, a dok to uradimo već je pao sumrak, spustimo se tri puta, u vrh glave pet pa onda u kuću.
Zimsko je ferije. Tri pune sedmice zadovoljstva, sankanja, grudvanja, hvatanja pahulja jezikom i rukama.
Dugo sam tog decembra razmišljala šta da napišem Djeda Mrazu. Moje pismo nikada nije bilo malo. Bila sam skromno dijete, ali kada su u pitanju želje i nisam bila tako skromna...
A pismo u cjelosti je išlo ovako:
-"Dragi Djeda Mraze, ne mogu da dokučim zvijezde sa neba pa mi donesi jednu. Sa sjevernog pola donesi mi jednu kućicu od snijega, ja mislim da se zove iglo i onaj veliki anorak što ga nose Eskimi da imam jedan uz sky odijelo. A naaaajviše bih volila da mi doneseš jednog mala lava ili tigra, jednog konja, dvije ovce, tri koze, jednu mačku, jednog psića, a može i slonku...
Eto toliko, dragi Djeda Mraze, i molim te nemoj poklone ostavljati kod onog stolića, uvijek se puknem u glavu dok ih dohvatim. Hvala..."
Zimsko ferije smo sestra i ja zajedno sa mamom provele kod tetke u Doboju. Tamo smo se isankale do mile volje, a nismo pravile brda od snijega, tamo je iole brdovitije nego kod nas.
Tata je došao po nas, a ja sam sa nestrpljenjem čekala poklone od Djeda Mraza. Jest da sam bila neskromna pa poželila zoološki vrt, ali i jedna maca bila bi dovoljna. Kako samo taj Djed Mraz dođe, kako i kuda uđe, uvijek sam se pitala.Odnese moje pismo i nikad me ne iznevjeri.
Kraj bora su stajali pokloni, sestrini i moji. Moj poklon, na kome je pisalo "za Natašu", stalno se vrtio, ljuljao i mrdao. S nestrpljenjem sam ga otpakivala:
-"Ooooooooo, hvala ti, Djeda Mraze, po hiljadu puta."
a poklon je progovorio:
-"Av, av, av..."
Štence, pravo pravcato štence. Uštinuh se da povjerujem - ajiiiii, ipak je java.Dala sam joj ime Bella, bila je lijepa, mala vučica. Dobila sam i ostale životinje, u plišanom izdanju...
Hvala Djeda Mraze, a sad kažem:
-"Hvala, tata".
P.S.
I sad mi dođe da napišem jedno pismo čiji bi sadržaj bio ovakav:
Dragi Djeda Mraze:
- povećaj nam plate
- smanji rate
- prikupi žirante...
N. Vidović
